Brojne ratne žrtve

Mnogo bolnije od teško zamislivog razaranja i pljačke civilnih i gospodarskih objekata te spomenika kulture, bilo je ubijanje, ranjavanje, odvođenje u zatočeništvo i progon stanovništva dubrovačkog područja tijekom srpsko – crnogorske agresije. Do 1. srpnja 1992. godine, kada je otpočela oslobodilačka akcija Hrvatske vojske „Tigar“, poginulo je 75 civila i 136 dubrovačkih branitelja, dok se broj lakše i teže ranjenih popeo na preko 800 osoba.

LOGORI I TORTURA

Sastavni dio planirane i provođene strategije ratovanja protiv hrvatskog naroda bilo je činjenje brojnih ratnih zločina. Protivno svim humanstičkim načelima i odredbama međunarodnog prava srpsko-crnogorski agresor je s ciljem zastrašivanja stanovništva, osnovao zatvore i koncentracijske logore. Patnje i neljudska iživljavanja u logorima Morinj (Crna Gora) i Bileća (Bosna i Hercegovina) proživjelo je 423 zatočenika s dubrovačkog područja. Od posljedica tortura i zlostavljanja koja su svakodnevno doživljavali u zatočeništvu su umrle tri osobe, a nakon puštanja na slobodu preminulo je više od 50 bivših zarobljenika.

Pred srpsko-crnogorskim osvajačkim hordama, vođenim mržnjom i željom za osvajanjem i pljačkom, svoje domove morao je napustiti veliki broj prognanika i izbjeglica. Tako je, istodobno s početkom neprijateljskih ratnih djelovanja 24. rujna 1991. evakuirano prvih 144 stanovnika iz sela Vitaljina, a u nekoliko sljedećih dana iz Konavala i Župe dubrovačke izbjeglo je novih 466 prognanika. Budući prije početka agresije nije provedena evakuacija najugroženijih skupina stanovništva, žena, djece, starih i nemoćnih osoba, u uvjerenju da Dubrovnik neće biti napadnut, u panici su napuštena ognjišta, ostavljana cjelokupna imovina, osobne isprave, novci i dragocjenosti. Prepušteno samo sebi stanovništvo se sklanjalo u grad i manje ugrožena naselja: Cavtat, Orašac, Ston, na otoke i u druge općine. Pred neprijateljem koji već 5. listopada zauzima Slano, stanovništvo Dubrovačkog primorja sklanja se na otoke, zapadni dio Pelješca, Korčulu i Neum.

32 TISUĆE PROGNANIKA

Brigu o prognanicima i njihov organizirani prihvat u dubrovačkim hotelima preuzeli su djelatnici Crvenog križa i Civilne zaštite. Procjene pokazuju da je u prvim danima rata na području Grada, koji je imao 55.000 stanovnika bilo oko 12.000 prognanika u hotelima i više od 3.000 u privatnom smještaju. Broj izbjeglih i prognanih je stalno rastao, pa se u okruženom Gradu, bez struje i vode, vrlo brzo pojavio problem nedostatka hrane, energenata i higijenskih potrepština. U takvim okolnostima, brodovima “Jadrolinije”, Dubrovnik napušta veliki broj žena, djece i staraca. Prema podatcima Štaba Civilne zaštite do kraja studenoga 1991. evakuirano je 19.000, a tijekom mjeseca prosinca, i brodovima pod zastavom UNICEF-a, novih 3.149 osoba. Prema dostupnim podacima, kao i iznimno opsežnoj i vrijednoj anketi koju je o prognanicima proveo Dubrovački elektronski računski centar, ukupni broj prognanika i izbjeglica s dubrovačkog područja dosegao je oko 32 tisuće.

CRNA MRLJA SAVIJESTI EUROPE

U svjetlu ovih stradanja potpuno je nerazumljiv i neprihvatljiv stav međunarodne zajednice prema ratu u Hrvatskoj, te njeno uporno „posredovanje“ između „zaraćenih strana“ i izbjegavanje imenovanja agresora. Zato se moramo složiti s francuskim filozofom André Glucksmann -om, koji je prilikom boravka u Dubrovniku 1991. izjavio: „Dubrovnik je crna mrlja na savjesti Evrope.“ To potvrđuje i tijek procesa protiv generala Pavla Strugara i admirala Miodraga Jokića pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu gdje su, kao glavni krivci za zločine na dubrovačkom području, osuđeni na sramotno blage kazne. Ono što je hrvatskoj javnosti pune teže palo, je činjenica kako je i tom prigodom Sud propustio utvrditi punu istinu o bezumnoj agresiji koja je izvršena na Dubrovnik i Republiku Hrvatsku. Naime, Strugaru i Jokiću suđeno je isključivo za napade na zaštićenu povijesnu jezgru Dubrovnika i to samo 6. prosinca 1991. godine, te za pogibiju Pava Urbana i Tonćija Skočka, kao i troje ranjenih unutar gradskih zidina. Prešućujući sve ostale razorne napade, pa među njima i već opisane u svibnju i lipnju 1992. godine, ovaj Sud je ostao „dužan“ svjetskoj javnosti i pravu istinu o pravednoj borbi hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost. Na taj način omogućeno je izvršiteljima agresije da do danas uspješno poriču i negiraju bilo kakve napade na Dubrovnik, na koji nije „palo ni zrno prašine“, a oni su ga samo željeli napraviti „starijim i ljepšim“.

NAJAVA POBJEDE

Stoga, prije povratka na opis daljnjeg tijeka pobjedonosnog napredovanja Hrvatske vojske, još jednom moram istaći ogroman značaj akcije oslobađanja juga Hrvatske, kako na političkom planu tako i za razvoj Oružanih snaga RH koje su kroz teške borbe na Južnom bojištu najavile nove vojne uspjehe i konačnu pobjedu. Do početka akcije „Tigar“ i potpune deblokade Dubrovnika, za njegovu i slobodu Hrvatske, uz dubrovačke branitelje svoje živote dali su i 31 pripadnik 1. brigade ZNG, kao i 28 pripadnika 4. brigade ZNG. Cijeneći njihovo herojstvo i žrtvu nikada ne smijemo zaboraviti te dane „ponosa i slave“ za koje se nadamo da će uz ovogodišnju dvadesetu obljetnicu biti na dostojan način obilježeni.