Iako su debelo zakoračili u šestu i petu dekadu, britanski bračni par Duncan i Beverley Webster, u životu uživaju punim plućima. Upravo prije koji tjedan svezali su čvor te su unatoč epidemiološkim restrikcijama, odlučili svoj medeni mjesec provesti u Hrvatskoj, točnije Mlinima. Ovdje, naime, zalaze već četiri godine te naš kraj nazivaju svojim komadićem raja. Ono što ih je ponajviše privuklo ovdje tišina je i naizgled netaknuta priroda. Nje im, priznaju, u zapadnovelškom ljetovalištu Saundersfoot gdje stanuju, nedostaje.
Dom daleko od doma
Uostalom, reći će, ovdje se svakodnevica odvija sporo, nema previše hotela, a tim i gostiju. Kući su im ruke pune posla – Duncan je menadžer parkirališta za kampere, a Beverley njegovateljica osoba s posebnim potrebama pa si ni ovu godinu, bez obzira na dvotjednu krantenu koja im se piše po povrtaku u Veliku Britaniju, nisu željeli uskratiti kratki bijeg u inozemstvo. Duncan je Dubrovnik posjetio prije 17 godina tijekom krstarenja. Imao je želju Beverley dovesti ovdje, međutim nije htio odsjesti u samom Gradu.
—Pronjuškao sam po okolici i pronašao Mline. Čim sam vidio fotografije zaljubio sam se u ovo mjesto. Znao sam da će se i njoj svidjeti. Prvu godinu odsjeli smo u Asterei. Stigli smo noću, bio je mrak, ali kad smo se ujutro ustali rekli smo ‘wow’. Svaki put kad idem kući ovdje ostavim mali djelić sebe. Inače, na odmoru, ne volim biti okružen s previše Britanaca. Ne želim igrati Bingo ili jesti ribu i čips. Volim vaše točeno pivo Ožujsko. Živio sam mnogo godina na Cipru i slično je pivu koje tamo proizvode – priča nam Duncan.
Oduševljen je lokalnom gastronomijom. Nikad nije bio veliki ljubitelj hobotnice, ali, ističe, riba na žaru mu je za prste polizati. Prvobitno su trebali otputovati u Poreč ili na otoke, otkriva nam Beverley, no, srećom, predomislili su se. Ovdje su pronašli utočište u kojeg bi se rado preselili kad bi dobili na lutriji, smješeći tumače. Ljuti je stoga kad čuje svoje narodnjake kako se žale na obroke. ‘U hrvatskom si hotelu pa je za očekivati da ćeš jesti hrvatsku hranu’, objašnjava.
—Lijepo je uroniti u lokalnu kulturu jer inače čemu putovati. Trebali su onda otići u Benidorm – kaže naša sugovornica. Boravak u Župi dubrovačkoj u listopadu, govori, idealan je. Vrijeme ih, doduše, prva dva dana medenog mjeseca nije poslužilo, no ipak je ljepše nego u Walesu gdje je zima već naoštrila zube. Osim u delicijama koje uglavnom kupuju u supermarketu gdje je, uvjerava nas, izbor sireva i suhomesnatih proizvoda znatno bogatiji nego u Britaniji, uživaju i u kulturi ispijanja kave.
—Mi imamo kafiće, ali ne ovakve. Ljudi ovdje satima sjede i čavrljaju. U Velikoj Britaniji svi su u nekoj žurbi. Ovdje je toliko opuštenije – iznosi. Zalaze na mjesta gdje se okuplja domaće stanovništvo te ih duševljava njihova srdačnost, ali i arhitektura. Stradun je prelijep, govori nam Duncan, no uvijek savjetuje svoje prijatelje da ako namjeravaju posjetiti Grad, da se izgube u pokrajnim ulicama. Prizori odjeće kako se suši na konopcu su, iznosi, izuzetno šarmantni. Ljepoti destinacije idu u prilog i otvorena vrata crkava. U svaku na koju naiđu Websteri uđu i zapale svijeću za svoje roditelje koji su u karanteni. Naime, kako nam, tumače, određeni okruzi u Walesu zatvoreni su. Zabranjen je kontakt pa se izvan domaćinstva smije družiti samo sa članovima obitelji, a i onda istovremeno za stolom može sjediti šest osoba. Situacija je poprilično ozbiljna.
Bijeg od korona svakidašnjice
—Vrlo je teško. Na naše vjenčanje pozvali smo destak gostiju koji su iz takvih područja. Nisu mogli doći pa ćemo kad se sve ovo završi napraviti još jednu proslavu. Pubovi se zatvaraju već u 10 sati. Mnogi su se opustili. Kad popijete piće, teško je držati socijalnu distancu, a dovoljno je da par osoba oboli da bi se zaraza proširila. Mi smo iz restorana morali izaći do 10 i 20 sati. Također, nismo smjeli plesati ni miješati se. No, to nas nije previše brinulo jer znali smo da onda putujemo ovdje. U zračnoj luci i u avionu cijelo vrijeme smo nosili maske. Očito je ovo novi način života na koji se jednostavno moramo priviknuti. Putno osiguranje nam neće isplatiti novc ako se zarazimo COVID-19. Uostalom, njegovateljica sam osobama s invaliditetom koji su posebno ranjiva skupina pa smo vrlo oprezni od samog početka epidemije – ističe Beverley Webster.
Tugaljivi prizori zbog kronavirusa, nisu ih mimoišli ni ovdje. ‘Šteta je vidjeti Mline tako mrtve’, priča Duncan. Svi lokali su zatvoreni, osim Gusara. Žao mu je ljudi koji se oslanjaju na turizam. Njihova dobra poznanica gospođa je koja inače radi u suvenirnici u Asterei. Ove godine je tamo nisu zatekli. Srećom, svijet je mal pa su na nju naišli u Srebrenom gdje su obavljali kupnju. Sjeli su u obližnji grill restoran i nadoknadili propušteno vrijeme. Iako je hrana i društvo bilo odlično, smijući se komentiraju, smetala im je glazba. Nisu ljubitelji hrvatskih pjesmuljaka. Podsjećaju ih na pjesme s Eurosonga. Draži im je tradicijski izričaj, ali i rock. ‘Volio bih da sam mogao vidjeti nastup Gruhaka prije nego što je Boris umro. Nikad nisam čuo tako dobre obrade. Apsolutno su vrhunski’, dodaje Duncan. Žale i što su propustili nastup KUD-a ‘Čilipi’, no za to će već biti prilike dogodine. Čim slete na Heathrow rezervirat će smještaj za 2021., priznaju nam. Budućnosti se ne probojavaju dok god u njoj postoji izgledna mogućnost odmora u Župi dubrovačkoj. Zbog toga će lakše i ‘preboljeti’ obvezno razdoblje samoizolacije, zaključuje ovaj nasmijani bračni par. Mi im želimo pregršt lijepih uspomena i što skoriji povratak pod nebo njihovog kvadrata četvornog sreće.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 7. listopada 2020.