Iza nas su tri petka bojkota, s tim da je bojkot proširen s trgovina na sve oblike kupovine usluga i proizvoda, ali i svih transakcija koje inače kao potrošači obavljamo kada plaćamo neke svoje račune. Razlog je jasan – divljanje cijena koje većina građana sa svojim primanjima ne može pratiti. Paralelno se na tjednoj razini bojkotirala i kompletna kupovina u tri lanca i tri proizvoda u svima, a od ove subote samo jedan trgovački lanac.
—U tjednu bojkota od 27. siječnja do 2. veljače (tri proizvoda, tri lanca i jedan petak) potrošili smo 42 milijuna eura manje. Možemo i jače! – poručuju s Facebook stranice ‘Halo, inspektore’ s koje je sve i krenulo.
Prvi petak bojkota bio je nešto veći odaziv nego drugi petak, ali ipak kad se sagleda na razini tjedna trgovci su sve više na gubitku. Prema podatcima Porezne uprave Slavonci prednjače s odazivom, ali ni stanovnici Dubrovnika i okolice ne zaostaju puno za njima. Naime, u oba petka bojkota u Dubrovačko-neretvanskoj županiji potrošnja je smanjena za gotovo 50 posto.
U isti koš
Vlada je u međuvremenu proširila listu proizvoda s ograničenim cijenama pa se na popisu nalazi ukupno njih 70. Dodani su primjerice pšenični polubijeli kruh, palenta, zobene pahuljice, pšenična krupica, dvopek, tjestenina, panceta, šunka u ovitku, čajna pašteta, maslac… Proširenu listu proizvoda s ograničenim cijenama predstavio je ministar gospodarstva Ante Šušnjar ističući kako je cilj mjera ublažavanje daljnjih inflatornih pritisaka. Osim toga, uvedena je obveza informiranja potrošača o ograničenim cijenama. Konkretno oni moraju biti jasno označeni i istaknuti. Svaki trgovac mora odabrati najmanje jedan proizvod od svih 70 koje ima na listi i taj proizvod mora imati propisanu ograničenu cijenu. I već tu nastaje najveći problem ‘stavljanja u isti koš’ malih i velikih trgovaca. Naime, kako nam objašnjavaju mali dubrovački poduzetnici trgovci, za razliku od velikih trgovačkih lanaca oni su prostorno ograničeni i imaju svoje kupce koji su ih odabrali upravo zbog kvalitete namirnica s kojima su i uspjeli preživjeti kada su trgovački lanci krenuli bujati kao gljive poslije kiše i opstati do danas. Jedan od njih je Nikša Zvone čija je butiga već 35 godina prepoznatljiva i mnogi Dubrovčani će se iz drugog dijela grada poći uputiti u spenzu. Jer baš tamo ima nešto što nema nigdje drugo. Jer je svježe, kvalitetno. Jednako kao i kod Iva Brbore. Porazgovarali smo s obojicom i usuglašeni su u podršci bojkotu, ali nam paralelno pojašnjavaju problematiku razlika malih i velikih koja bi trebala biti uvažena, primarno od strane nadležnih u vlasti.
—Podržavam bojkot jer su cijene zaista pošle u nebo. Glas naroda treba doći do proizvođača koji ne bi smjeli svaki dan stavljati novu cijenu na proizvode. A što se nas malih tiče bilo je i težih udara, preživjeli smo koronu, samo daj Bože zdravlja pa ćemo se snaći za ostalo! Samo da nam se cijene vrate na normalu, da budu makar kao u ostatku Europe, pa će i nama trgovcima biti lakše. Mi ćemo više prodati, a naši će kupci biti u mogućnosti priuštiti sebi i obitelji sve što im je potrebno za život – kazao nam je Brbora, naglašavajući kako nije problem u malim trgovcima, već u dobavljačima i velikim lancima.
—Dat ću vam jedan primjer; jedna piva košta 42 feninga u njemačkim trgovačkim lancima, a u nas duplo. Piva proizvedena u Zagrebu. A zašto? Jer je proizvođač Njemcima dao nižu cijenu samo da se tamo plasira na tržište, a nama je ‘opalio’ veliku. To je segment koji ljudi ne razumiju. Isti zastupnik u 17 europskih zemalja za deterdžente i 30 posto neprehrambenih udarnih artikala za nas i ostale europske države ima različite cijene. Po nama se ‘oplete’, a njima povoljno. A njemu je nabavna cijena ista. Jest da je u nas malo veći PDV pa moramo bit nešto skuplji, ali ipak ne toliko. Doduše u nas je i seljaku sve skuplje jer ima više davanja za proizvesti nešto nego seljak negdje drugo u Europi. I to je dio problema. Dodatno nam je situaciju argumentirao Nikša Zvone.
Skuplja pita nego tepsija
—Ljude u potpunosti razumijem i podržavam bojkot uz nadu da će uroditi plodom, mada sam poprilično skeptičan. Jer problem nije nimalo jednostavan, štoviše vrlo je kompleksan. Da je inflaciju tako lako rješiti sve bi je zemlje rješavale preko noći, a znamo da to nije slučaj. Za naš opstanak su zaslužni naši kupci koji su nam vjerni evo već 35 godina jer im je prioritet da je roba svježa i kvalitetna. Nije ovo prva krizna situacija. Bilo ih je, sa svakom smo se iznijeli. Prilagodit ćemo se jer da se nismo prilagođavali ne bi opstali ovoliko. Sreća doduše da imamo svoj prostor. Ali ipak treba isplatiti radnicima plaće, dostavljačima robu. Ulaz robe diktira cijene, a nije isti prema nama malima i velikima. Dakle nisu problem trgovci gladni profita, makar ne mi mali, kako se nerijetko pokušava prezentirati situacija. Može tko god hoće doći kod nas i provjeriti marže. Najteži dio posla mi je napraviti kalkulaciju cijene. Marže se nisu povećavale dugo vremena, ulazne cijene jesu, stoga i konačne cijene proizvoda – kazao nam je Zvone koji se nada da će nadležni pokazati razumijevanja i strpljenje, te biti fleksibilni kada su u pitanju mali trgovci.
—Mi mali trgovci smo sada u situaciji da trebamo naručiti robu a ne znamo hoćemo li imati kupca za nju. Jer pazite 50 i 300 kvadrata nije isto. 70 artikala velikima nije puno, nama jest. A ulazne cijene diktiraju cijenu. Oni traže da moramo imati sve artikle s popisa. Evo vam primjera; ulazna cijena s PDV-om kvalitetne tjestenine koju ljudi kod mene kupuju je veća od cijene koju su vladajući postavili kao obveznu. Dakle, ne mogu je prodavati za tu određenu cijenu jer sam onda na gubitku. A ja nemam prostora za imati više vrsta proizvoda. Premali smo da bi uduplavali proizvode. Osim toga sve da i nađem mjesta nisam siguran hoće li se taj artikal, primjerice druga vrsta tjestenine s kojom mogu udovoljiti propisu jer mi je jeftinija u nabavi, kod mene uopće prodavati. Dakle tjesteninu, palentu moram imati dvije vrste, da ne nabrajam – pojasnio nam je Zvone.
Dakle, za zaključiti je da je bojkot svakako dobro došao jer ovako više dalje ne ide, ali da bi primarno vladajući, a potom i sami građani, trebali imati u vidu da je problem kompleksan. Također, da se male i velike ne može baš trpati u isti koš, jer ne vrijede ista pravila. Odnosno mali su u mnogo toga ograničeni okolnostima koje im ne idu na ruku. Najprije činjenicom da njih malo koji su opstali, svoje poslovanje i uspjeh mogu zahvaliti svježini i kvaliteti, a to košta. Nadalje prostorom koji im ne dozvoljava da drže po više vrsta svih proizvoda, kao i strukturom kupaca koji uglavnom idu kod njih po najbolje. Stoga ukoliko vladajući budu kategorično inzistirali da vrijede ista pravila za njih i velike trgovačke lance oni dolaze do rizika da će im ti jeftiniji proizvodi s liste na policama, ako ih uopće uspiju na njih ugurati, propadati. Jer ih njihova ‘publika’ ne želi.
Objavljeno u tiskanom izdanju