Na sjednici održanoj 23. studenoga 2015. godine, Stručno povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra utvrdilo je da Gradski stadion Poljud u Splitu ima svojstvo kulturnoga dobra.
Tako se legendarni stadion upisao u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, Listu zaštićenih kulturnih dobara 30. studenoga 2015. godine, a kojim se utvrđuje i sustav mjera zaštite kulturnoga dobra.
Prenosimo i dio iz povijesti Poljuda:
Kako se navodi u obrazloženju povjerenstva veliki stadion splitskog nogometnog kluba “Hajduk” sagrađen je 1979. godine u splitskom predjelu Poljud, zbog čega i danas nosi naziv Gradski stadion Poljud, a projektirao ga je istaknuti hrvatski arhitekt Boris Magaš (1930.-2013.). Realizacija projekta vezuje se uz VIII. Mediteranske igre koje su se 1979. godine održale u Splitu. Iste godine autor je nagrađen tada Saveznom nagradom „Borba“ za arhitekturu i urbanističko-arhitektonski koncept stadiona u Poljudu.
Poznat i kao “Poljudska ljepotica”, stadion je doista izniman i višestruko zanimljiv u arhitektonskoj kompoziciji. Iz ortogonalne projekcije, iz zraka, njegova je forma čisti krug, dok je iz središnje osi rastvorena školjka. Bokove školjke koji su u unutrašnjosti izdignuta lučna gledališta (tribine), izvana pridržavaju moćna armiranobetonska rebra. Gledališta su postavljena na zapadnoj i istočnoj strani školjke dok je razdjelnica ostavljena kao slobodan i nenatkriven prostor. Tlocrtnom i lučnom formom rešetkasti krov smione metalne konstrukcije prati gledalište. S obodne zone oko stadiona 12 mostova širine 6 metara i s rasponom od 30 do 40 metara te 8 ulaznih stubišta vode posjetitelje neposredno u gledalište. Mostovi nadvisuju duboki „opkop“ u kojemu su, ispod tribina, smješteni poslovni prostori. Pristup samom terenu omogućavaju tri glavna ulaza, a na sjevernom dijelu zapadne tribine je ulaz za natjecatelje i svečane mimohode. Zona oko stadiona, površine 60.000 četvornih metara namijenjena je pješacima, a sastoji se od asfaltiranih i zelenih površina.
Osim po arhitektonskoj koncepciji, stadion se izdvaja i jedinstvenom krovnom konstrukcijom težine 680 tona, površine 18.000m2, dimenzija 205 x 47 metara čiji su projektanti, prema autorskoj zamisli Borisa Magaša, u natječajnom radu Marijan Blažina, dipl. ing. građ., a u izvedbenom radu i izradi tehničke dokumentacije Boženko Jelić, dipl. ing. građ. i mr. Ante Mihanović, dipl. ing. građ. Krovna konstrukcija tipa Mero ima raspon od 206 metara i najveća je te vrste u svijetu, a njezin sferni oblik je također novina prvi put izvedena u svijetu. Poprečna dužina krovne konstrukcije je 44 metra, a najviša točka krova nad terenom je 36,7 metara. U krovnu konstrukciju koja u potpunosti natkriva obje tribine ugrađeno je 20.000m2 lexana, transparentnog pokrova, 12.384 cijevna čelična štapa i 3.525 čvornih kugli. Transparentni krov od lexana upija do 70% ultraljubičastih zraka i tako sprječava prekomjerno zagrijavanje zraka pod krovom. Na obodu i unutar krovne konstrukcije smješteni su reflektori rasvjete stadiona koji pružaju ujednačenu jakost svjetla na cijelom terenu.
Na zapadnoj tribini ima 12.707 sjedećih mjesta, a na istočnoj 13.217. Ispod zapadne tribine, na 11.000 četvornih metara, smještene su svlačionice, saune, mali bazeni, dvije male dvorane, velika dvorana s umjetnom travom, spavaonice, uredi, dva svečana salona, TV sala, sala trofeja, klupske prostorije, kuhinje, praonice, skladišta i sanitarni čvorovi. Na površini od 9.100 četvornih metara ispod istočne tribine nalazi se poslovni prostor s kancelarijama.
Borilište stadiona je olimpijskih razmjera. Travnjak je dimenzija 105 x 68 metara. Uokolo travnjaka je osam atletskih staza, a duž istočne strane dvostruko skakalište za skok u dalj i troskok. Uz atletsku stazu su i zaletišta za skok u vis i skok s motkom, sektori za bacanje kugle, diska, kladiva i koplja. Ukupna površina presvučena tartanom je 7.300 četvornih metara.
O genezi ideje splitskog stadiona, kako piše njegov autor Boris Magaš, svjedoči niz skica i nacrta dio kojih je sačuvan i objavljen u časopisu Čovjek i prostor 1979. godine. Od ideje školjke koja se razvila iz promišljanja lokacije u odnosu na krajolik do ideje grčkog odeona, arene, theatrona u promišljanju funkcionalnog oblikovanja stadiona koji posjeduje odeonske i akustičke karakteristike iznimne izražajnosti. U genezi stadiona kroz graditeljsku povijest, Magašev stadion nastavlja se na suvremenu arhitektonsku misao o konceptu stadiona velikog hrvatskog arhitekta Vladimira Turine (autor stadiona u Maksimiru, stadiona Banjica u Beogradu i stadiona u Teheranu), koji je afirmirajući ideju otvorenosti, stadion vratio krajoliku. Baštineći povijest graditeljstva, Magaš istovremeno daje individualni autorski doprinos, stvarajući istinski suvremenu arhitekturu koja je obilježila povijest arhitekture posljednje četvrtine 20. stoljeća.
Kako piše A. Pasinović, poljudski je stadion svojim urbanističkim i arhitektonskim konceptom prije svega gradski i pješački, stadion približen čovjeku i njegovom doživljaju prostora. Oblikovno otvoren budućnosti istovremeno je usredotočen na grad i čovjeka u njemu.
Gradski stadion Poljud, smješten u prirodnom okruženju Kaštelanskog zaljeva, vizurno orijentiran prema zelenilu Marjana, neznatno upušten u teren kako bi u različitim vizurama iskazao izuzetno lagan volumen koji u prostoru gotovo lebdi, svojim smještajem u prostoru, oblikovanjem i konstrukcijom svjedoči iznimne urbanističke i arhitektonske vrijednosti i posjeduje nezamjenjivu odrednicu suvremenosti.