Inače sjedimo ljeti u Šulića, na taraci, pijemo kavu ili nazdravimo kakvom kupicom ako je kakva pri goda – Pilarska noć, rođendan nekoga od naših… Mi Pilari držimo se skupa, pa mnogi često kažu, kad dođu na našu spjađu, da imaju osjećaj kao da su u nečijem dnevnom boravku. Naravno, svi su dobrodošli, ali tako je. Mi Pilari ostali smo među posljednjim ‘Mohikancima’. Držimo se kao familija i na to smo ponosni. A ponosni smo i na naše branitelje Pilare, koji su ‘91., zajedno s ostalim hrabrim sugrađanima i svima koji su iz drugih krajeva Hrvatske pohrlili braniti naš Grad, ustali (treba li se danas bojati ovo napisati – spremni za svoj dom?!) braniti ga od agresora. Ovoga puta Željko i ja nismo pili kavu u Šulića. Nismo prepričavali dogodovštine iz susjedstva, ni smijali se našim dobronamjernim spačkama, ni prisjećali starih pilarskih dana. Sjeli smo u jedan kafić na Vojnoviću i vratili se tri desetljeća unatrag. Prisjetila sam se kako sam ga, kao dijete, s osta lom djecom začuđeno gledala kad bi ga susretali po Pilama – u ratnoj uniformi i s puškom u ruci. Kasnije smo se navikli. Mi smo ih zvali ‘naši gardisti’. Oni su bili u stožeru – kako smo ga mi djeca zvali – u starom sudu, danas zgradi Američkog koledža. Pamtim da bi nas obradovali američkim keksima iz humanitarne pomoći i narančama. A što Željko pamti iz svojih ratnih dana – o tome smo, nakon više od 30 godina, prvi put otvorili temu.
— Kad se krenulo zakuhavati imao sam 24 godine. Doma – ženu i kćer. Sad je ona već žena, a tad je bila malešna. Pri gradskom kotaru Pile–Kono vodili smo se najprije kao ‘nenaoružani dragovoljci’. Nas pedesetak. Kasnije, kad je počela otvorena agresija, prešli smo u Narodnu zaštitu. Tu nas je već bilo manje. Sjećam se zadnjeg sastanka u starom sudu – bilo nas je dvadesetak. Za ići u Konavle bilo nas je petero, a na Gracu petnaestak nas Pilara. Sve se to, makar je meni tako ostalo u pamćenju, dogodilo nekako neočekivano i naglo. Znali smo da je rat praktički počeo, ali život u Gradu – čak i kroz rujan, kad je već krenulo po Konavlima – činio se donekle normalan. Neki kafići radili su sve do listopada, kad je za nas, baš ono zauprave, počeo rat. Ali nekako nismo do tada vjerovali da će se usuditi dirati Dubrovnik – pri sjetio se Željko Čotra. Nabraja dalje imena svojih suboraca, polako, kao da ih pritom ponovno vidi ispred sebe:
— Dragan Klepo, Vlaho Obradović, pokojni Slavko Karužić, Ivica Marić, Stijepo Matičević, Risto Kuleš, Marinko Milanović, Neven Stjepović, Mišo Vukojević i tada maloljetni Mislav Garmaz Zec. Oni su od te pilarske ekipe bili sa mnom na Bosanci. Pošlo nas je desetak. I Franci Lazibat poginuo je gore. Danas nas je od te ekipe ostalo pola. Zadnji je partio naš dobri Slavko – krenuo mi je prepričavati Čotra ne krijući da je strah bio prisutan.
Ne zamjeram onima koji nisu obukli uniformu…
–Ma moraš imati strah. Da kažem da me nije bilo strah – lagao bih. Iako smo bili mladi, vidjeli smo da je to borba David – Golijat, a mi David. Naravno da nas je bilo strah, ali motiv ga je nad vladao. I onda nekako sama od sebe dođe hrabrost. Strah staviš po strani, nema druge. Osjećao sam da je to moja dužnost – ne samo prema državi nego prema Gradu i obitelji. Tako smo svi više-manje razmišljali – naglašava naš Pilar ističući da nema ni trunke zamjeranja prema onima koji se nisu pridružili obrani:
— Ma kakvo zamjeranje?! Ni govora! Vidio sam mnoge koji su imali takvu paniku, da je bolje da nam se nisu pri družili. Bolje i za njih i za nas da nisu išli jer je njihov strah bio paralizirajući. Samo bi odmogli, možda bi poginuli, možda i nas sve odveli u smrt – ispričao mi je. Željko je bio u nekoliko sukoba.
— Po dan-dva su trajali. A možeš mislit kako je bilo onima koji su bili mjesecima, poput Vukovaraca, konstantno! Nakon prvog sukoba vidiš gdje si. Meni i mojima bilo je lakše poslije toga. Bio sam u vojsci, obučavao civile, znao sam baratati oružjem – rastaviti i sastaviti pušku – ali nisam pucao. Nije lako pucati, znaš. Ali naučiš. Očvrsneš s jedne strane, a slomi te kasnije… Ne u trenutku kad se boriš, nego poslije – priznaje Čotra. Dodaje tiše: ‘A znaš i sama, zdravlje… fasovali smo svi nešto.’
Braća po oružju
— Imao sam operaciju koljena, muče me leđa, srce… A taj vražji PTSP… Imaju ga ljudi. Znam ih. Možda i ja imam. Ne znam što bih ti rekao – što je uopće PTSP? Ne pamtim datume, nekima možda ni prezimena, ali lica svojih prijatelja – to mi dolazi pred oči svaki dan. I ne samo njih, nego svih koje sam znao, a poginuli su. Svi su branitelji meni braća. Braća po oružju. Mi se nađemo jednom, dvaput godišnje. S njima mogu pričati ono što nitko drugi ne može razumjeti. Ono što ne možeš s nikim… pa ni sa ženom doma – priča mi Čotra i uz znakoviti pogled dodaje: ‘Rat je grozna stvar, ali ima u njemu – paradoksalno – i nečeg lijepog.’
Povezanost koja se izgubila ‘97.
— Svi smo bili jedno. Na bojištu, u skloništima, u Gradu. Ta povezanost bila je nešto predivno, a izgubila se ‘97. Do tada se dijelilo sve. A onda se počelo dijeliti na Slavonce, Hercegovce, Dalmatince – i tu je pošlo krivo. A svi smo Hrvati! Borili smo se za svoju državu, svoj dom. Imali smo svi sličnu viziju kakva bi ta država trebala biti. A nije takva. I to me zna rastužiti i naljutiti. Radim cijeli život, a evo – pred mirovinom sam koja će biti crkavica. Moje dijete je plaćeno skoro duplo manje od Trebinjca koji dođe tu raditi. Nemam ja ništa protiv nikoga, ali nije pošteno! Brane se koncerti Thompsona koji pjeva domoljubne pjesme, u kojima nema ni riječi mržnje, a Brena pjeva ‘Jugoslavenku’ u našem glavnom gradu. Znači može se mahati jugoslavenskom zastavom, veličati totalitarni jugoslavenski režim, a ne smiju se pjevati domoljubne pjesme? Pa pogledaj što se događa u Zagrebu! Da se uhva tiš za glavu. Volim Thompsona i njegovu glazbu, ali i da ne volim slušao bih ga iz pobune – priča tužno Čotra. Na moje pitanje protiv koga ili čega protestira, odgovara bez razmišljanja: ‘Protiv politike.’
A ‘Za dom spremni’?!
U ovom trenutku jednostavno ga moram pitati kako, kao branitelj, doživljava sve današnje debate oko pozdrava ‘Za dom spremni’.
– Ama ‘91. je i taj ‘Za dom spremni’ bio normalan. Tko kaže da nije – taj laže. Mislim da nitko, ili barem većina nas, to ni tada ni sada ne povezuje s ikakvim ustaštvom, zaboga! Svi su tada šutjeli dok smo im branili, da prostiš, guz…, a sad ti isti laju. I njihova djeca, koja su tako naučena. Zašto se nakon više od tri desetljeća izvlači ta suluda poveznica koja nije postojala i ne postoji – to meni nikako nije jasno. Što se ‘91. nisu bunili kad je, a ima ti i snimka, kazeta, gdje nas Nojko Marinović na Stradunu postrojava uz taj pozdrav? Kad smo bili napadnuti i kad je trebalo biti za svoj Grad, za svoj dom spreman. Braniti ga! I obranili smo ga! Da bi nas sad ti koje smo obranili nazivali nekakvim ustašama. Ma niđe veze! – ogorčeno će Čotra. Zastane, pa nastavlja:
— I što se ovo događa? Ove podjele… Sulude su mi i ove povorke. Kakav antifašizam?! Pa to je bilo prije koliko godina, desetljeća?! I što sada? Mi branitelji i mladost na Thompsonovom koncertu smo nekakvi ustaše i fašisti?! Ma ta mladost o ustaštvu i fašizmu zna ili ništa ili vrlo malo. A i oni koji znaju – ne dolaze pjevati domoljubne pjesme s ikakvom takvom primisli. Ama ja sam s 24 godine obukao uniformu da bih obranio svoj dom. Bio sam priveden za vrijeme Jugoslavije jer sam pjevao ‘Marjane, Marjane’ i ‘Ustani bane’. Kra san im je bio taj režim koji sad nostalgično zazivaju! Morao si biti podoban. Moraš i danas, u jednu ruku, ali danas makar možeš reći što misliš. Ja sva kome kažem što mislim. Svi kažemo – ili po društvenim mrežama pišemo – što mislimo, pa ne vidim da se ikoga privodi kao onda. I zato – da – jugonostalgičari mi smetaju. Znači pljuješ po onome što sam ti ja dao. Što ti je dao hrvatski branitelj. Kakva jugoslavenska zastava da se vijori po ulicama naše, krvlju stečene, Hrvatske države?! Pa što vam je, ljudi?! – pita se moj Pilar. Osvrnuo se i na susjede koji su nas prije tri desetljeća ubijali: — Srpski režim, za razliku od crno gorskog koji se makar formalno ispričao, drži i danas istu priču kao i ‘91. Pa pogledaj tko im je predsjednik! U njih je četnik normalna pojava, a u nas se branitelji prozivaju ustašama. I naši vladajući ih ugošćuju kao gospodu i s njima pregovaraju. Ma… – rezignirano će Čotra.
6. prosinca
Naravno, dotaknuli smo se i toga dana koji je, kako kaže, s jedne strane koban, ali s druge – krucijalan. — Nisam bio na Srđu među našim najvećim herojima od kojih, makar jedan, zaslužuje svoju ulicu. Pokojni Cvijeto Antunović, Srećko Kljunak, Žika Gustin… Od tri sata taj si dan mogao stajati vani jer su granate padale samo po povijesnoj jezgri. Mi smo gasili Preparandiju. I ugasili smo je. Kad je ponovno planulo, izgorjela je knjižnica – nismo ni znali… Gasili smo dio gdje je bila kotlovnica, nafta. Tko je tada mislio o knjigama?! Nafta je bila opasna i potrebna, a kasnije smo saznali da su nad tim vrijednim knjigama plakali. A što ćeš?! 6. prosinca nesumnjivo je najgori dan Domovinskog rata, ali kroz 11. mjesec bilo je najviše poginulih. Ostvarili smo kontakt s njima na Srđu. Kad je odbijen taj napad – znali smo da neće ući. Moral je skočio. Do tada smo se svugdje povlačili. Taj se dan preo krenulo. Presudio je motiv, to što smo se borili srcem za svoj dom. Pravda i Bog bili su na našoj strain. Bosanka, po meni, nije trebala pasti. Po meni, greška je bila u organizaciji. Možda se nije tre bala ni braniti jer je u kotlini. Ma dobro… što je bilo – bilo je. Nema smisla sada analizirati je li ovako ili onako moglo ili trebalo, ili nije – zaključuje, više sam za sebe, potiho Željko.
— Bilo je teško. Rat je rat, nije igra! Strah, panika… Uvala Lapad, Banje, Danče – sve se to pazilo. Naravno da smo strepili što ako uđu. A da su kojim slučajem ušli – bio bi pokolj. Isti scena rij kao u Vukovaru. Znali su tko je bio tko – znali su nam svima imena. Ali da se vratim nazad – opet bih isto. Obu kao bih uniformu i branio svoj dom, Grad, obitelj. Ne živim u 90-oj, ali ona je sastavni dio mene. A spomenik braniteljima mora biti na Pilama. I nikakvi semafori i instalacije – nego kamen – kategoričan je Željko Čotra koji svoju djecu nije odgajao u nikakvoj mržnji, nego u istini. Sad su oni već odrasli ljudi. Učio ih je da znaju tko su i što su. ‘Voli i čuvaj svoje, nemoj tuđe – prokleto je!’ I ne mrzi nikoga!
— U Trebinje ja ne idem, ali njima ne branimo. Ja neću – ali to sam ja. Oni su oni. Prošlo je 30 godina, ali neka znaju što je bilo. Djecu ne treba opterećivati prošlošću, ali moraju znati istinu. To je povijest. A ako zaboraviš svoju povijest – učiteljicu života – riskiraš da ti se loše stvari ponove. A to se nama događalo…’ – završava Čotra.
