Rat se ne dobiva samo oružjem, složit će se stručnjaci. Točna informacija u mnogočemu pomaže pa tako i u osvješćivanju o agresiji. Dubrovkinja Vesna Bradarić Gamulin tih ranih 90-ih prošlog stoljeća kada se stvarala samostalna hrvatska država, bila je dijelom tad malobrojne grupe Dubrovčana koji su odlučili ne ostati skrštenih ruku, već pomoći obrani Grada od srbo-četničkih napada na najbolji način kako umiju – riječju. Tijekom ratnih godina bila je pratiteljica brojnim međunarodnim promatračima, ali je i sudjelovala u pregovorima s neprijateljima. Iako bi, reći će, radeći često znala zaboraviti u kakvoj opasnosti po život se nalazila, isti scenarij ponovila bi i danas.
‘Radila sam ono što najbolje znam’
—Sjećam se kad su počele padati prve granate po Srđu. Moj muž i ja smo stanovali na Kolorini. Imali smo balkon u prizemlju s kojeg smo gledali što se događa. Nisam mogla vjerovati da bi netko napao Dubrovnik. Nakon par dana izašli smo na Stradun savjetovati se s ljudima što raditi. Sreli smo Đura Kolića koji je bio stalni pregovarač za Dubrovnik u Domovinskom ratu i inače bio naš obiteljski prijatelj. On mi je, budući da govorim jezike, rekao da dođem u Općinu i pomognem im. Tako je sve počelo. Na neki način radila sam ono što najbolje znam kao i mnogi drugi ljudi u takvim situacijama – priča za DuList gospođa Vesna Bradarić Gamulin. Prva osoba koju je ondje upoznala bila je engleska filozofkinja Kathleen Wilkes koja je na pisaćoj mašini tipkala svoje vijesti. Kako je govorila samo engleski, pomagala joj je prevoditi ih. Kada su krenuli pregovori s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), glavni zaduženi za njih, iznosi, bio je Dubrovčanin Mišo Mihočević. Međutim, povremeno su na njih slali i nju. Osobno joj to nije bilo drago jer je, kaže, emotivac. Sjeća se kad su brodom uplovili u Cavtat, konopa na rivi i lica iza njega. I danas su joj ispred očiju. Kad čovjek prevodi, tvrdi, on prestaje biti on i zaboravlja sve drugo.
—Drugi put sam bila na pregovorima u Osnovnoj školi Mokošica. Vrata nam je otvorila visoka žena s crvenim usnama u odori JNA. Sjedali smo jedni nasuprot drugih. Među njima je tada bio i mornarički kapetan JRM Sofronije Jeremić. Rekao mi je da će kad dođe u Dubrovnik otvoriti turističku agenciju na Stradunu i da ću ja u njoj imati glavno mjesto. Inače, u prevođenjima, ja s ljudima ne komuniciram. Prema pravilima struke ne bih smjela odgovoriti na ono što oni govore pa sam se jednostavno iskopčala i trudila sam se ne razmišljati kako za sugovornike imam monstrume – tumači. Pored nje je, podvlači, uvijek bio Đuro Kolić, Nikola Obuljen i Ivo Šimunović. Povratak doma je srećom uvijek bio sretan, nastavlja. Mada takve situacije nije gledala ni na filmovima, ističe, nikad se nije pobojala za vlastiti život. ‘Nešto čudno, zar ne?’, govori gospođa Vesna. U pregovorima inzistirali su na pomoći zarobljenicima, starijim ljudima koji su ostali u svojim domovima po selima i da im predaju tijela mrtvih branitelja koji su stradali na položajima. Prisjeća se i studenog 1991. kad je francuski političar Bernard Kouchner brodom iz Barija uplovio u Dubrovnik te sa sobom doveo hrvatske i francuske intelektualce.
— Među njima su bili André Glucksmann te Jean d’Ormesson koji su održali konferenciju u današnjem restoranu Klarisa. Sala je bila dupkom puna, sjedala sam između njih dvojice i prevodila. Prevođenje zahtijeva veliku koncentraciju i čovjek zaboravlja sve što je bilo prije, ali neke stvari vam ipak ostanu u pamćenju. Sjećam se rečenice Andréa Glucksmanna koji je rekao kako cijela Europa sjedi u foteljama ispred televizije i nije im stalo što se ovdje događa. Poslije, Kouchner je doveo i Barbaru Hendricks s orkestrom iz Toulousea koja je na Staru godinu održala koncert uz svijeće u Franjevačkom samostanu – dodaje. Pjevala je pjesmu ‘I have a dream’.
Osobna tragedija
—Takve slike ostaju s vama cijeli život. Kouchner se još nekoliko puta vraćao u Grad. Dao mi je da napravim jedan prijevod traženja predaje Grada. JNA je tražila da se svi muškarci ukrcaju na brod u Gružu i otplove u nepoznatom pravcu, a ženama je bilo dozvoljeno kretanje pod nadzorom – govori Vesna Bradarić Gamulin. Uz njega konačno je i UNESCO stigao u Dubrovnik. Tadašnji šef UNESCO-a Federico Mayor poslao je dva promatrača kako bi vidjeli što se ovdje događa. Među njima glavni je bio Bruno Carnez koji je doputovao Colinom Kaiserom iz Međunarodnog vijeća za spomenike i spomeničke cjeline (ICOMOS).
—Nazvali su me gradonačelnik Pero Poljanić i Nikola Obuljen te rekli kako bi bilo dobro da ja budem uz njih. Ostali su živjeti u Gradu u Zavodu za zaštitu spomenika preko puta Dominikanaca. Radili smo skupa od jutra do večeri. Organizirali su grupe naših ljudi među kojima su bili Matko i Gordana Vetma, Zvonko Franić te drugi. Prvo bismo u 9 sati imali sastanak i nakon toga bismo ulazili u svaku kuću ili stan. Mjesec dana bilježili smo štetu. Razgovarali smo s Dubrovčanima, bilo je tužno čuti njihove priče, sve me pogađalo, međutim, kao što sam već rekla, čovjek kad prevodi zaboravi – komentira. Zahvaljujući tom istraživanju nastala je mapa povijesne jezgre sa svim oštećenjima koja se danas nalazi na samom ulasku u Grad.
—Na njoj su oni sistematski napravili sliku razaranja Dubrovnika. Nema doma u kojeg nismo ušli, a ni crkve ili samostana. Osobito me pogodilo kad sam vidjela da je jednoj obitelji u Karmenu bio srušen krov, zatim na Stradunu obitelji Zanini, Podić i drugima. Svi su oni već bili u nekim godinama i bilo je dirljivo to njihovo dostojanstvo unatoč teškim vremenima – govori Bradarić Gamulin. Za najvećeg stradanja Dubrovnika, 6. prosinca 1991., doživjela je osobnu tragediju. Njen pape, inače pomorski kapetan ostao je u svom stanu u Ul. don Frana Bulića i zadobio je ozlijede na leđima.
—Smjestili su ga u dubrovačku bolnicu gdje je bio u podrumu s ostalim civilima i ranjenicima. Oni su u jednom trenutku svi bili evakuirani pa su ga premjestili u Opatiju. Tamo mu je dijagnosticiran tumor. Kad se vratio u Dubrovnik, otišao je u Dom umirovljenika Dubrovnik gdje je nakon nekoliko mjeseci umro. Bez obzira na sve, nikad nije rekao riječ mržnje, niti se žalio. Jednostavno je podnio svoju sudbinu – iznosi. Poput njega mirotvorac, Bradarić Gamulin prihvatila je svoju ulogu te spremno ponavlja: ‘Ja sam Dubrovkinja, Hrvatica, drago mi je da sam prošla to iskustvo. Ono je moj mali doprinos stvaranju hrvatske države’. Pred kraj Domovinskog rata bila je pratnja i europskih promatrača. Bila je to nova ekipa koja je radila isto što i UNESCO, ali na području čitave županije. Nema grada ili sela kojeg nisu posjetili, podvlači. Opet su vodili razgovore sa stanovnicima i bilježili razaranja. Najviše ju je pogodilo kad je vidjela Čilipe u kojima su sve kuće bile porušene, a u crkvama kipovi svetaca imali su iskopane oči. Navečer pisali bi izvještaje. Nije ih čitala, a nije ni tražila financijsku kompenzaciju kakvu se očekuje dobiti za rad u ratnim zonama. Jednom su, donosi, bili na Prevlaci dok se u Gradu odvijao napad za kojeg uopće nisu znali.
—Najopasnije mjesto je ipak bilo u Dubravici ili kako su je promatrači nazivali ‘hot spot’. Kad god bismo ondje došli, započela bi paljba. Osim njih u Dubrovnik je bio došao i engleski političar Michael Foot. On i njegova supruga su tu ljetovali 1991. i zaljubili su se u Grad. Kad su shvatili što se događa, odmah su se digli na noge i odlučili su napraviti neku vrstu dokumentarca o razaranjima u Hrvatskoj i BiH. Zabilježili su sve stravične zločine koji su se dogodili na našem teritoriju. Dokumentarac je prvotno trajao kojih sat vremena, ali ga je BBC prije emitiranja skratio na pola sata – tumači naša sugovornica.
—Iz njega su izrezali pokojnog Đura Pulitiku i mene (smijeh). Događanja su komentirali njihovi povjesničari, premijerka Margaret Thatcher, književnici… Iznosili su svoja mišljenja i, naravno, osuđivali agresiju – dodaje. Bez obzira na zlosretna vremena, ističe, među našim ljudima postojala je neka toplina. Bilo im je drago kad bi došli k njima u njihove domove. Čak su možda u njima vidjeli neku vrstu spasa, iako im je oni konkretno nisu mogli dati. Ipak, zaključuje, bilo je važno da svijet shvati obujam strahota koje smo proživljavali. U tome gledajući 30 godina unazad, vjeruje, itekako su uspjeli.
Foto Zvonimir Pandža, Privatna arhiva