Božićno vrijeme uvijek u ljudima probudi potrebu da se domovi, osim radošću i veseljem, ispune i raznim delicijama, kolačima i slasticama, kako bi blagdansko vrijeme proteklo što ljepše.
No, u današnje vrijeme rijetko tko okreće se tradiciji, jer je jednostavnije otići u trgovinu i kupiti neku slasticu po izboru. Upravo zbog toga, popričali smo s obitelji Klokoč, Paulinom i Đurom, koji su nam otkrili „recepturu“ tradicijskog pripravljanja slastica te opisali Badnji dan u mjestu Petrača.
Gospođa Paulina na posljednjem natjecanju u Udruzi Deša, radionicama nazvanima „Slatki tjedna ususret Božiću“, osvojila je zlatnu plaketu za najbolju kontonjatu, u kategoriji čak 22 različita proizvoda, dok je pak gospar Đuro ove godine osvojio i brončanu nagradu na festivalu pekmeza, džema i marmelade, za džem od smokava obitelji Klokoč.
Što se sve spravlja prije Božića?
Obitelj Klokoč pravi, posebno u zimsko doba, za Božić, marmelade, likere, arancine, kontonjatu, suše se smokve, u kominu kobasice…Posebno ističu kako sve što rade, rade od stvari iz vlastitog vrta. Kontonjatu gospođa Paulina radi preko deset godina, a rado bi se, kaže, zaputila i na pijacu, ponuditi svoje proizvode. Na božićnoj trpezi nađu se i domaći likeri, a obitelj Klokoč radila je ove godine i od slatkog šipka. Prošle godine prvi put su radili likere od ljute naranče, s kojima je gospođa Paulina, kaže, jako zadovoljna.
Na Badnji dan kuha se sve ono što se poslužuje na Božić. – Božićni običaji u Petrači su takvi da se na Badnji dan kuha svinjska glava i kobasice, koje se onda sutradan serviraju hladne za goste. – ističe gospođa Paulina.
Više nije kako je prije bilo
Na Božić, cijelo selo ide od kuće do kuće, nekad se priključe i žene, domaćice, mladost s gitarama i harmonikama i bude veselo. Taj se običaj radi iza ručka, a prije ručka ide se na mise po kapelicama u Petrači, u Čibači, Sv. Vicenco, Mandaljeni. Gdje je glavna misa u jedanaest sati.
– Sada trenutno u Petrači živi oko 30 obitelji, u starom selu, u starom dijelu Petrače – broji gospar Đuro. Na pitanje vidi li se kako nestaje tradicija, kako se gube običaji, oboje se slažu kako više ništa nije kako je prije bilo. – Kako ne, prije se išlo u đir i za Božić i za Novu godinu, obitelji su se posjećivale. Sada toga više nema, rijetko kome se da to više činiti. Malo se je „razvodnilo“ i postalo je naporno, a mladi nisu zainteresirani…- tužno će gospar Đuro.
Na Badnjak se ništa ne radi, samo se sprema i priprema za Božić, no sjeća se gospar Đuro kako se prije i za Badnjak išlo u posjetu susjedima, samo je, eto, i taj običaj nestao.
Božićna trpeza bogatija je od one na Badnjak, najčešće svinjsko pečenje s krumpirom i kruhom ispod šača. Od slatkiša tu su štrudel od jabuka, prijesnac te suhi keksi, za koje gopođa Paulina kaže kako ih spravlja dosta vremena prije Božića, jer su bolji što su više odstajali, pa ih tako pripremi i do petnaest dana prije.
Bor se kiti na Badnji dan, uvijek se tako kitio i to uvečer. – Sad se kiti sve ranije i ranije, samo da se ljudi riješe toga tereta. To se radi bez ljubavi i bez puno truda. Pa svi su izlozi okićeni od Svete Kate, samo da se što prije to „obavi“ – govori gospar Đuro.
A kako se kod njih kiti? – Obavezno kitim na Badnje veče. Nažalost, moji starinski ukrasi nestali su za vrijeme rata, imala sam punu škatulu starinskih kuglica, pa sam morala kupovati ove novije, modernije – govori gospođa Paulina.
Još jedan stari običaj iz cijeloga Grada i okolice, kolendavanje, se polako gubi. – Čini nam se da nema više puno kolendara. Dođu djeca na Staru godinu, čak dođu i prije večere, oko pet sati već stižu. Kolendaju pa im obavezno damo kobasicu, koju pojedu odmah to večer iza ponoći. To radimo ima već par godina, a djeca se vesele jer im nitko ne daje tako neuobičajen poklon. Imamo doma stari komin, pa se tu suše, i svake godine obavezno dajemo kolendarima da „degustiraju“ – smije se gospođa Paulina.
Bolje da umre selo, nego običaji
Ona stara „Bolje da umre selo, nego običaji!“, ne čini se istinitom. U Petrači, no i u cijeloj Župi nema više puno običaja kao što ih je prije bilo. Svako vrijeme ima svoje čari, no minula vremena tu su kako bi podsjećala na tradiciju. Kako dolazi Božić, tako se svi nekako okreću tradiciji, ljudi su zadovoljniji i ispunjeni. No, kad bi se blagdani više provodili u duhu tradicije, a ne da su oni tek rijetkost pojedinaca, Božić možda ne bi bio samo trčanje za poklonima i shopping-om, već blagdan obiteljskih vrijednosti i običaja koji se nipošto ne smiju zaboraviti.
Zlatna kontonjata
U veliku teću stave se kuhati sitno narezane mrkatunje i ulije se vode, oko dva prsta. To se stavi na štednjak da se kuha, sve dok se ne skuha dobro, da se skoro raspada. Smjesa se makne s vatre, izmješa štapnim mikserom, sve dok ne dođe kao pire. Zatim se izmjeri cukar, oko sedamdeset deka naspram kila mrkatunja, te se sve vrati na vatru. Smjesa se kuha dok sa drvenjače ne počnu otpadati “krpice” i ona mora biti čvrsta, ne smije se prolijevati. Istodobno pripremim kalupe Ovamo pripremim kalupe, staklene, keramičke ili kalupe od „šapa“. Lijevam smjesu i sutradan lagano vadim iz kalupa i stavljam u lovorike. Lovorika se može staviti čak i na vruću smjesu, kad se vadi, po vrhu, te se sutradan kad se izvrće ostavi i ona i pripremljena lovorika u kutiji. Volim staviti i malo limuna, da dođe neka druga aroma, otprilike jedan limun na dva kila kontonjate. I to je sve – opisuje proces gospođa Paulina.
Eko-smokve sa šufita
Gospođa Paulina suši smokve ekološki, bez sumporavanja. – Iz košica idu drito na taracu, na vjetar, okreću se, nekad svaki dan, nekad svaki drugi dan. Kad ih dižem, i kad su suhe, prebire se što je bolje za pokloniti ili za upotrebu. One ostale idu za ispeći rakiju. Posebno se na smokve pazi kad je bura. Tada se smokve operu navečer, u slanoj vodi koja se ugrije. U vrelu vodu stave se dvije šake soli, ili se koristi morska voda, u nju se urone smokve tek kratko, koji minut, i odmah se vade na gazu. Moraju prenoćiti, a skloniti se moraju s bure prije nego na njih padne sunce – objašnjava gospođa Paulina. Nakon toga drže se još malo u tinelu, i onda se slažu u škatule, kartonske, obložene celofanom, gdje se još stavljaju i štapovi morača i listovi lovorike. Tako se smokve mogu skladištiti sve do desetog ili jedanaestog mjeseca.