Kud ćeš u bolji đir po Prijekom i do davno zaboravljene i stoljećima zatvorene ulice Bota od Rozaria nego s velikim znalcem Grada, gosparom Tomislavom Šuljkom! Subota jutro, zadnje sunce prije novih jesenjih kiša, Stradun konačno prazan, tek nešto domaće čeljadi, vikend bez kruzera, tek po neki stranac. „Milina! Ajme gusta!“ kao u jedan glas ćemo obojica.
Uvodna kava u „Fontani“ uz nova saznanja o puno tog iz povijesnim detalja Grada, pa u đir. Prvo smo do placete Rozaria, točnije do zgrade pored crkve Rozario, jer je i tamo gospar Šuljak neko vrijeme radio, uz pojašnjenje; „Ako je otvoreno, s funjestre zahoda se najbolje vidi za snimit ta zatvorena ulica.“ Zatvoreno. Idemo kroz volat u Prijeko, točno preko puta stana uz crkvu Sv. Nikole, u kojem je „nekad živio gestald, upravitelj bratovštine ove crkve“. Pred velika zatvorena vrata. „Evo je tu iza, Bota od Rozaria, nekad davno ulica uz prve gradske zidine, u kojoj se čuvala sol. Gradnjom novih zidina, zatvorena!“ Kad je čuo naše želje, mladić iz obližnjeg restorana Rozario naravno rado nam otvara vrata i učinismo nekoliko fotki ove odavno zaboravljene ulice.
Ulica slanica
Kao što se moglo čuti prije koji dan na sjajnim predavanjima o Gradu i povijesti mu u HAZU – u ljetnikovcu Sorkočevića na Lapadu, Dubrovačka Republika pametno je ulagala, te je kupila solanu u Stonu, jer je sol u to davno vrijeme bila jako tražena roba. Dapače, sol tada postaje glavni prihod od izvoza Republici, stoga se po Gradu na nekoliko mjesta grade skladišta za sol, nazvana „slanice“. Najviše ih je bilo od crkve Sv. Nikole do crkvice Svetog Jakova Pipuna na vrhu Zlatarske, uz same tadašnje zidine, točnije upravo u tada važnoj ulici Bota od Rozaria! Još 1383. Malo vijeće dozvoljava otvoriti vrata kroz stare zidine pored crkve Sv. Nikole, to je taj volat kroz koji se danas ulazi na Prijeko, kako bi se tuda unosio kamen za gradnju slanica u toj ulici. Radi pojačanja zida slanica grade se i dva reda lukova, užih voltova ili – bota. Tako ta ulica postaje ulica soli, a kako je sol tada važna, 1461. Malo vijeće daje nalog da se s obje ulazne strane ulica Bota od Rozaria zatvori rešetkama, a godinu iza, 1462. donosi se i nova odluka, da se ta ulica potpuno zatvori 6 metara visokim zidom sa vratima, kako unutra nitko bez dozvole i bez ključa učinjenog u meštara u Kovačkoj ulici ne bi mogao ući. A taj ključ držale su isposnice crkve Sv. Nikole. Čak su i svi okolni stanari morali zazidati vrata i prozore svojih stanova. Zbog sve veće opasnosti od najezde Turaka, na Pelinama se već koju godinu iza gradi nova velika slanica za potrebe Grada, ove iz ulice Bota od Rozaria se većinom zatvaraju, neke se već 1501. pretvaraju u velike rezervoare za vodu, od nekih bratovština Rozario gradi svoju istoimenu crkvu, a od tada do danas ova mala ulica je zatvorena i zaboravljena.
Fotke sjećanja Iva Dragića
Ipak, jedan od onih koji je ulazio u tu malu ulicu, po njenim skalinima se igrao i skrivao od roditelja bio je naravno – Ivo Dragić! „Kako se ne sjećam te ulice! A to je bila ulica nekad? Da, sjećam se, pričalo se to i nama klincima. Mi smo skaline te ulice koristili za držat drva, svi smo se tada tako grijali. Vrata, stara, drvena, bila su odmah pored ulaza u našu kuću. I bila su stalno pritvorena, nikad zaključana. Pa bi ušli unutra kad bi se igrali skrivanja, ili žandara, što li već. Ma kao djeca bi se stalno igrali. Ako ne oko kuće, sleti na Stradun, među golubove i oko Orlanda. A maškare! Stalno su nas maškarali, nas klince. Evo ti jednu fotku, kad smo bili u vrtiću, na otvaranu igrališta „Jurij Gagarin“ na Ilijinoj glavici, moje tadašnje susjede Marina Vierda i Zagorka Matijević!“ Ali, prije nego što nastavimo listati obiteljski foto album Iva Dragića, nadoknada propuštenog – pojašnjenje objavljenih fotki iz prošlog đira. Na prvoj je naravno Ivo, sam! Na onoj drugoj opet Ivo, ali iza rešetaka, u razgovoru ugodnom s nekom maloj djevojčicom! Pa onda fotka na kojoj je Ivo s majkom Lucom i nonom Lucom, te zadnja na kojoj je s majkom i ocem, te sa njihovim prijateljem Stjepanom Čeovićem. „Živjeli smo na adresi Zlatarska 4., ali to je malo van te ulice, u Rozariu, tako bi vazda govorili. S nama su u toj kući živjeli i dragi susjedi Slave i Ivo Sršen. Teta Slave je kuma mom bratu Niku. Prvi susjed u Zlatarskoj bio nam je Ivica Žalig znani i legendarni roker Žaki. Preko puta nas obitelj Kate Stojanović. A djece, na sve strane, ma bulikan djece je bilo. I igre na sve strane. Evo ti još slika, pa gledaj kako nam je bilo lijepo…!“
Neki važni datumi
Još ćemo mi o tim igrama na Prijekom, a za kraj ovog đira, malo prisjećanja. Ove nedjelje, 1. prosinca, zanimljiva je godišnjica. Tog datuma davne 1648. u Anconi je umrla prelijepa Cvijeta Zuzorić, talijanski pjesnici bi je rado zvali Flora Zuzzeri, bila je inspiracija mnogim pjesnicima, ali i sama jedna od najzanimljivijih pjesnikinja dubrovačke, samim tim i hrvatske književnosti, kojoj, zanimljivo i čudno, nije sačuvan niti jedan stih! O njoj smo pisali u ovom điru kad smo bili u ulici koja nosi njeno ime, Zuzorinoj, rekla bi domaća čeljad. Al', evo spominjemo je iznova, s razlogom. A koliko je ovaj naš Grad zanimljiv, pa i specifičan po puno tog, potvrda je i jedan datum iza nas, 22. studenog davne 1351. kada se prvi put u hrvatskoj povijesti spominje vatreno oružje, naravno u tadašnjoj Dubrovačkoj Republici. Prateći sva moderna zbivanja i tehničke napretke, pa i razvoj ratnog umijeća, dubrovačko Malo vijeće baš na ovaj spomenuti datum sklapa ugovor s Nikolom Teutonicusom o izradi jedne spingarde! Istina, spingarda je bila bacačko oružje, ali već 1378. tijekom rata Genove i hrvatsko – ugarskog kralja Ludovika protiv Mlečana Vijeće umoljenih naložilo je svojim kapetanima da uspostave sedam topovskih položaja prema moru, te da „bombardama“ pucaju po svakom mletačkom brodu koji uplovi između Lokruma i Grada. Republika je imala svoju ljevaonicu tipova već 1410. te su svoje topove prodavali, ali i poklanjali dalmatinskim komunama, pa i vladarima u zaleđu. Zavisno od potrebe. Očito su i te kako znali kako, kada i u što ulagati! Tada, tih davnih godina.