Starost donosi brojne izazove, pogotovo ako ste umirovljenik u Republici Hrvatskoj. Od borbe sa sustavom koji se čini za najstarije već godinama ‘kaska’, dugih čekanja na termin za pregled pa sve do pitanja skrbi kada se više ne možete brinuti sami o sebi. Teško je to, kada naši najmiliji dođu u godine, a mi im ili nismo blizu, ili smo pretrpani obavezama pa ih ne možemo viđati svaki dan. A sve postaje još izazovnije kada se pojavi bolest.
Jedna od njih je i Alzheimerova bolest i ostale demencije – bolesti zaborava. Oni koji ih imaju, polako nestaju pred našim očima. A s njima, malo-pomalo, gubimo se i mi. Rijetko koji prosječan čovjek zna se nositi s demencijom druge osobe. A kako bi i znao? I koga onda pitati za pomoć?
U Hrvatskoj se procjenjuje da od demencije boluje oko 100.000 osoba, od čega je oko 70.000 oboljelih od Alzheimerove bolesti. Iako broj oboljelih kontinuirano raste, kapaciteti za dugotrajnu skrb i dalje su nedostatni. Sustav socijalne skrbi raspolaže s otprilike 28.500 mjesta u domovima za starije, što pokriva svega oko 3 posto populacije starijih od 65 godina.
Važno je pritom istaknuti kako osobe oboljele od demencije u pravilu ne mogu biti smještene u klasične domove za starije i nemoćne – ni u ostatku Hrvatske, ni u Dubrovniku – jer ti domovi najčešće nisu prilagođeni specifičnim potrebama i razini njege koju takvi korisnici zahtijevaju.
Privatni domovi, kao alternativa, često imaju mjesečne cijene koje prelaze 1.000 eura, što je iznad iznosa prosječne hrvatske mirovine i teško dostižno za većinu građana. Liste čekanja u javnim ustanovama su dugačke, a sustav kronično ovisi o individualnim inicijativama i civilnom društvu, koje često nailazi na institucionalne prepreke.
U Dubrovniku je prije nekoliko godina postojala udruga DUSAB – Udruga skrbnika, bolesnika i prijatelja Alzheimerove bolesti i ostalih demencija. Bila je to jedna od rijetkih lokalnih inicijativa koja se doista bavila konkretnom pomoći oboljelima i njihovim obiteljima. No udruga je 2018. godine prestala s radom. Kako su tada naveli, ‘našli su se pred zidom koji sami nisu mogli preskočiti’. Prestali su postojati većinskom odlukom Skupštine nakon četiri godine velikog volonterskog rada.
Kad govorimo o demenciji, vrijeme nije saveznik. Bolest ne čeka projekte, odobrenja i natječaje. Za oboljele i njihove skrbnike, svaka sekunda je dragocjena. Zato je pitanje skrbi o osobama s demencijom zapravo pitanje ljudskosti, solidarnosti i spremnosti društva da dostojanstveno brine o svojim najranjivijima.
Grad Dubrovnik je prije sedam godina, kada je udruga prestala s radom, izrazio spremnost za suradnju sa svima koji iskažu interes za nastavak rada na unapređenju skrbi za oboljele od demencije.
– Pod suradnjom mislimo na pomoć pri izradi projekta za dnevni boravak za korisnike udruge, što je već započeto uz suglasnost gradonačelnika prije same odluke udruge o zatvaranju, a ističemo i da je u sklopu projekta ‘Dom za starije i nemoćne osobe – Medarevo’ poseban naglasak stavljen upravo na dementne osobe, posebno one s dijagnozom Alzheimerove bolesti jer je utvrđeno da postoji kroničan nedostatak smještaja i svakodnevne skrbi za takve osobe – naveli su iz Grada Dubrovnika tada.
Danas, sedam godina kasnije, poslali smo Gradu Dubrovniku novi upit. Po pitanju smještaja i skrbi za oboljele od demencije naglasili su sljedeće:
– Grad Dubrovnik kao jedinica lokalne samouprave nije nadležan za zdravstveni sustav, kao niti domove za starije i nemoćne. Ipak, motivirana brigom o adekvatnoj razini socijalne zdravstvene usluge svojih građana, gradska uprava već niz godina pomaže različite projekte u području zdravstva i socijalne skrbi, između ostalog i gradnjom Centra za starije osobe Dubrovnik ispod Opće bolnice. Riječ je o povijesnoj investiciji, ključnom kapitalnom projektu u društvenoj infrastrukturi čijom će se izgradnjom dubrovačkim umirovljenicima pružiti standard koji im je godinama nedostajao, a svoje će mjesto u Centru naći o osobe s dijagnozom Alzheimerove bolesti i drugih demencija. Naime, u sklopu Centra, u objektu koji je u izgradnji osigurano je 50 mjesta za smještaj najtežih bolesnika oboljelih od Alzheimera i drugih demencija – poručili su.
Najava otvaranja 50 mjesta za najteže oboljele od demencije u sklopu budućeg Centra za starije osobe daje nadu da će se barem djelomično ublažiti višegodišnji manjak adekvatne skrbi. No, ostaje pitanje – hoće li ta inicijativa stići na vrijeme za sve one obitelji koje već godinama čekaju konkretnu pomoć? Jer kod demencije, svaka je godina – a često i svaki dan – od presudne važnosti. Sustavna, dostupna i rana podrška ne bi smjela ovisiti isključivo o velikim kapitalnim projektima, već o održivoj mreži usluga koje ljudima trebaju sada.