Sjedio je u čekaonici pokunjen, kaže moj otac ‘kao šesti paragraf’, iako vjerojatno niti on, a ja pogotovo, ne znamo kako je kriv taj paragraf bio. Pozvavši ga da uđe u ambulantu preduhitrio sam ga pitanjem je li došao da razgovara o nesreći. Vidno šeprtljavo se pokušao izvući. Kaže da je došao po liječničku potvrdu koja mu treba za vozačku dozvolu. Nije dugo izdržao u toj sigurnoj zoni, jer je odmah nastavio s pitanjem kako mu je prijatelj. Znao je da sam bio u bolnici kad su ga dovezli s ozljedom prsnog koša, i da su me konzultirali da pogledam nije li pri tome zadobio i ozljedu srca.
Bilo je to u kišnoj noći mojeg dežurstva u dubrovačkoj bolnici, kad je na Mljetu autom sletio s ceste, pokupivši pritom armaturu betonskog zida, pa potom pokušavajući ispraviti vozilo po praznom parkiralištu samoposluge i betonski stup rasvijete, koji je potpuno razvalio, da bi konačno usporila gibanje automobila mreža ograde parkirališta i prizemljila ga u provaliju maslinika ispod. Nije prizemljila automobil, samo ono što je od njega ostalo. Nisam vidio, no navodno jako malo. Kao katapultirano sjedalo aviona, ostalo je zaštićeno sjedalo vozača, na kojem je bio taj mladić kojeg sam gledao u bolnici, a koji je suprotno svim zakonima fizike i krhkosti ljudskog tijela završio samo s manjim oštećenjima. No ovaj koji mi je sad ušao u ambulantu, trebao je biti njegov suvozač te večeri, kako su počeli pričati po otoku i što je došlo do mene, a koji se nekim čudom nije ukrcao u to vozilo.
I zato sam mislio da zbog toga dolazi. Da želi pričati o događaju. Kako je i dalje lomio ruke, tražeći im mjesto u položajima od skopljenih na prsima, do onih stavljenih iza leđa, kao što smo ih kao djeca morali držati za vrijeme nastave kad se tražila mir i koncentracija od neukrotivih đačića, postavio sam mu direktno pitanje: ‘Kakav je osjećaj kad znaš da ti je poklonjen novi život, razmišljaš li o tome?’. Odgovorio je da mu je svaki trenutak od tada to na pameti, i da osjeća strah, više nego sreću, od prisjećanja na događaj. Ponudio sam da ga pošajem nekom tko će mu stručno pomoći u ovakvoj stresnoj situaciji, psihologu možda, no nije pristao.
Ne znam točno što sam mu rekao da mu pomognem, osim nešto o tome da treba osjećati ogromnu zahvalnost na svakom trenutku svojeg života, što moramo osjećati i svi mi koji smo živi, i bez tog iskustva, kako kažu, za dlaku izbjegnute smrti. Problem je s tim osjećajem da zapravo ne znamo što smo možda i više puta u nekom danu izbjegli, a što bi stubokom, kao sletanje s ceste, promijenilo našu životnu putanju. Da, sad se sjećam da sam mu to i rekao: ‘Možda si ti poginuo u tom automobilu, a ovo je paralelni život u kojem nastavljaš život dalje’. Pametan je mladić, razgovarao sam i ranije s njim pa znam da će razumjeti. Sletio sam i sam s ceste prije godinu dana na putu prema Jahorini. Stijena koja se zatekla tamo spriječila je da ne sletim u provaliju. Nije bilo tako dramatično, no znam o čemu govorim. Potpuni gubitak kontrole, prekinuti planirani izlet i žalost zbog toga, no tek naznaka sreće da je ispalo ovako kako jest. Jer život je samorazumljiv.
I oprezan u prometu kakav sam oduvijek bio, od tada još dodatno, kad se uhvatim da srljam osvijestim ponovno taj trenutak. Pitao sam preživjelog vozača, kad se vratio iz bolnice i kad sam mu skidao šavove s glave, može li podijeliti sa mnom i s čitateljima, jer sam znao da ću o ovome pisati, kakav je to osjećaj ponovnog rođenja. Rekao je da se događaja ne sjeća, pa da nema niti neke osobite spoznaje o blizini smrti. Divno je kako se mozak štiti. Nisam mogao izvući ništa iz njega što bi potvrđivalo moju tezu o intuitivnoj zahvalnosti, nazovimo to ‘zahvalom providnosti’, u situacijama poput ove. Godinu i pol prije ovog događaja, još jedan moj mladi Mljećanin sletio je s ceste u provaliju u koju kad gledaš ništa dobro ne možeš zamisliti, uništio auto do neprepoznatljivosti, a on je ušetao, doduše s bolovima, u moju ambulantu kao da se ništa nije dogodilo. Nisam izdržao da mu ne kažem tada, odmah, da mora zahvaljivati Bogu svaki dan što je živ. Neko vrijeme sretao sam ga u crkvi nedjeljom. Vjerojatno on i dalje u svojoj intimi osjeća zahvalnost, no ne viđam ga više.
Pričaju da je bilo još takvih ateriranja. Majka s djetetom, o čemu sam pisao. I Magda je sletjela s ceste. Uglavnom su svi preživjeli. Nije preživjela, od kad sam ovdje, jedna u Italiju iseljena Mljećanka, ali više jer je bila teško bolesna za vrijeme nesreće (što nije znala), pa je ova smrt bila samo malo preuranjena, a možda i blagoslovljena s obzirom na dijagnozu. Nije preživio i onaj turist, biciklist od prije dva ljeta, koji se na nizbrdici okrenuo prema grupi iza sebe, sletio s ceste i ostao na mjestu mrtav. Je li ovo dovoljno da tvrdim kako je na snazi neki zaštitnički zakon, kad su ceste na otoku tako nemilosrdne? Imam li pravo tvrditi da Bog čuva Mljećane? Što se mene tiče više puta sam to pomislio. Pa ako nas je čuvao u prošlosti, neka nas čuva i u godini koja dolazi i svim slijedećima. Neka i sve vas dragi Bog čuva u godini koja dolazi s novim rođenjem. Malo nas je. Barem zbog toga neka nas čuva!