Još od prve izgovorene i pisane riječi ljudi zapravo blebeću. U različitim razdobljima različito, no nikad predominantno kao sada.
Sanjao Sam neobičan San. Dosta često sanjam inačice ovog sna. Radi se uvijek o istom mjestu radnje. Kazalište. Nisam na sceni nego se pripremam za izlazak na pozornicu, užasnut jer ne znam nikakav tekst od role koju igram. Ovaj put igra se neki komad koji u sebi uključuje i scenu letenja, ulogu Ikara, koji ima dizajniranu napravu za let. Radi se o dva cilindra koji su hidrauličke pumpe pa potiskom rukama izazivaju mlazni pogon i podižu glumca u zrak. Stavio sam napravu na leđa i lebdio sretan iznad zemlje, zaboravljenog straha od uloge i nadolazećeg izlaska na pozornicu. Lebdim u staklenom predvorju, dok čujem kroz velove bezbrižnosti i nezemaljskog užitka kako se odvija na pozornici predstava dalje bez mene. Sa žaljenjem se moram prizemljiti jer ovo nije rekvizit za moju ulogu, netko drugi (prepoznajem jednog mladog otočana u snu) ju igra. Ja i dalje unezvijeren ne znam tekst koji treba izgovarati. Pretpostavljam u snu da se radi o Krležinoj drami, vjerojatno nešto o Leonardu daVinciju, što izvan snova ne postoji. Postoji drama o Michelangelu. Stvori mi se skript u rukama i panično vrtim po njemu tražeći stranice s ulogom koju ja igram, ali ne vidim ništa poznatoga.
Niti mojeg imena, niti znam koje je ime lika, ali znam da nastupam. Moderno je uprizorenje pa ima i songova. Neke note. Tercet ili kvartet. Mislim da možda trebam nešto pjevati, što me veseli jer sam očajno netalentiran za glumu. I dalje nema mojeg imena ili bilo kakvog znaka da ovdje nešto pripada meni. Budim se u toj neizvjesnosti i strahu. Nemam s kime taj san podijeliti po buđenju. Ali zašto i bih. Nema ništa u njemu osobitog. Gledao sam večer prije prvi put u životu film ‘Taksist’ Martina Scorsesea, ali ne nalazim poveznicu. Ne sviđa mi se epilog filma. Prebrzo mu je kosa narasla i u zadnjoj sceni izgleda Robert De Niro kao onaj s početka. Katarza nije uopće aficirala glavnog junaka. Trebao je izginuti i sve bi imalo smisla. Možda je i on samo usnuo svoj križarski pohod? Na TV-u, nakon gašenja filma gledam emisiju ‘Na rubu znanosti’ o Bogumilima, koji su konačno izašli iz katakomba na svijetlo dana u ovaj čas konačnog svijetskog posrnuća. Životna praksa im se svodi na 4K. Ne mogu, a da me ne asocira na reklamu trgovačkog lanca. Katarza, kupanje, klečanje, kolo. Pokušavam naći razliku između njihovog učenja i bilo koje druge religije ili duhovnosti, od kojih se ograđuju, no tako je mala da je aktualno jedva uočavam. Simpatični su mi. Tražim njihovu internetsku stranicu i nalazim da su izdali knjigu, njihovog duhovnog vođe (Djed) koji je između ostalog završio i glazbenu akademiju u Rusiji, o Mozartu kao jednom od, po njima, utjelovljenih Krista na zemlji. Moram ju pročitati. Prema biografima Mozart nije baš tako čedno živio. Možda to nije niti važno na putu svetosti.
Evo, ovo bih vam brbljao da smo se sreli jutro iza sna. Ništa revolucionarnog. Nema zapleta jer nema neke emocije. Ostalo bi zatvoreno u meni da sad ne pišem. No ljudi u ovim banalnim vremenima blebeću sa zapletom. Još od prve izgovorene i pisane riječi ljudi zapravo blebeću. U različitim razdobljima različito (možda su stari Grci pametnije zborili? Možda ljudi Renesanse?), no nikad predominantno kao sada. Inflacija blebetanja. Treba neka drama oko koje se stvara brbljarija. I manji je problem što je to postalo drama u banalnim vremenima, već kako mi dramu dalje razvijamo. Pokušat ću objasniti. Jedan pulover s imenom dana u tjednu, žene nogometnog reprezentativca, koji se stisnuo u pranju greškom kućne pomoćnice, postao je nekako egzistencijalno pitanje za kućnu pomoćnicu (hoće li ili neće ostati bez posla). Meni nije nerazumljivo da žena nogometaša osjeća bol nad gubitkom nečeg njoj tako vrijednog, kako bi netko drugi osjećao nad gubitkom kućnog ljubimca ili zdravlja (tumor) naprimjer. Bol je bol, individualna. Mogu shvatiti i to da ona postavlja na Instagram pitanje javnosti, za nju tešku moralnu dvojbu, je li to za otkaz kućnoj pomoćnici ili nije. Neki drugi ne mogu shvatiti dramu u stisnutom puloveru (no neki niti u gubitku kućnog ljubimca; s tumorima je lakše, tu se navodno slažemo, opet neopravdano). Mudri su došli do stupnja nenavezanosti, da će apsolutni svaki gubitak blagoslivljati kao i dobitak.
Ono što ja ne mogu shvatiti kako to postaje tema za razglabanje? Banalnost nije dakle odnosu prema predmetu, on nije za raspravu. Banalnost je zapravo u neadekvatnom odnosu prema novonastaloj situaciji i dramskom potencijalu koji se pri tome stvara. Jer dramska napetost nastaje na mjestu gubitka (ili iščekivanju dobitka), sve do trenutka katarze razriješenja (kroz pokajanje ili ugašenom plamenu požude u kupki hladnog izvora više puta dnevno, prema Bogumilima). Banalni su i svi komentari koji su slijedili nakon njezine objave. Moraliziranje i zgražanje, ne shvaćajući da svatko od nas koji smo se dotakli ove teme, i ja, imamo barem jednu stvar koja bi nas isto tako pogodila kao stisnuti pulover, i oko koje bi ispleli dramski potencijal dostojan ovog blebetanja. Pitajte me za rješenje. Jednostavno, tišina. Jezik za zube. Svoje snove i misli zadržite za sebe. Pozdravite se od želje da vas svijet razumije, jer to sigurno nećete dobiti. Nećete ga dobiti jer nikoga zapravo za vas nije briga.