U aktualnoj proceduri za promjenu Ustava RH, ozbiljno je problematična, nedopustiva i ničim opravdana hitnost postupka u kojoj se promjene Ustava na svaki mogući način žele donijeti i početi primjenjivati prije 1. siječnja 2014.godine,
odnosno prije početka primjenjivanja Europskog uhidbenog naloga, u očiglednoj namjeri sprečavanja izručenja Josipa Perkovića po tom nalogu.
Tako je prvotno javna rasprava o Prijedlogu za utvrđivanje Nacrta promjene Ustava, bila određena samo u trajanju od 6 dana, a tek je na intervenciju Ustavnog suda taj prekratki rok u kojem objektivno nije bilo moguće provesti ikakvu javnu raspravu produžen za dodatnih 7 dana, čime je rok za javnu raspravu i nadalje ostao nedopustivo kratak.
U predloženom Prijedlogu za utvrđivanje Nacrta promjene Ustava ustavnopravno posebno su sporne odredbe kojima se zakonima kojim se uređuju prava nacionalnih manjina daje snaga Ustava, iako takvu snagu u stručnom i logičkom smislu takvi zakoni niti mogu, a niti smiju imati. Ustavni zakoni sa snagom Ustava po logici stvari i pravilima struke mogu biti samo Ustavni zakon o provedbi Ustava (koji u biti sadrži prijelazne i završne odredbe Ustava) i Ustavni zakon o Ustavnom sudu (zbog uloge Ustavnog suda u ocjenjivanju ustavnosti zakonskih i drugih akata i ustavnosti postupaka donošenja svih pa i ustavnih akata).
Zakoni kojim se uređuju prava nacionalnih manjina su po svojoj pravnoj prirodi i sadržaju tzv. organski zakoni za čije se donošenje traži kvalificirana većina glasova zastupnika u odnosu na običnu većinu glasova koja se traži za obične zakone.
Podizanje zakona kojim se uređuju prava nacionalnih manjina u ustavni rang predstavlja nedopustivu praksu pretvaranja zakonskih tekstova u ustavne i u suprotnosti je s institutom nadzora ustavnosti zakona po Ustavnom sudu. Takvo rješenje po mom mišljenju nije u interesu nikoga, a ponajviše nije u interesu samih nacionalnih manjina.
Nadalje, u predloženom Prijedlogu za utvrđivanje Nacrta promjene Ustava životno i politički posebno su sporne odredbe o uspostavljanju "regija" uz zadržavanje već postojećih "županija", kao jedinica regionalne samouprave, i to bez ikakvog sadržaja ovlasti tih novih jedinica regionalne samouprave.
U postojećim društvenim okolnostima to je dodatna birokratizacija ionako preglomaznog državnog i samoupravnog sustava, te neracionalni i nepotrebni trošak.
Uspostavljanje regija uz istovremeno zadržavanje županija samo će usporiti, komplicirati i poskupjeti donošenje odluka na regionalnoj razini.
Umjesto nepotrebnog unošenja u ustavni tekst "regija" uz postojeće "županije", kao novih jedinica regionalne samouprave, bilo bi puno oportunije u Ustavu propisati koje se od sadašnjih ovlasti središnjih državnih tijela prenose (decentraliziraju) na jedinice regionalne i lokalne samouprave.
Treće ustavnopravno i životno sporno rješenje u predloženom Prijedlogu za utvrđivanje Nacrta promjene Ustava je propisivanje nerealno visokog limita potrebne izlaznosti birača od čak 40% na referendum da bi se on smatrao pravovaljanim. U okolnostima i trendovima sve manje izlaznosti birača na izbore i referendume, tim se previsokim limitom, kao prvo, realno onemogućuje građanima da bez nepremostivih teškoća mogu ostvariti svoje neotuđivo pravo da putem referenduma mogu neposredno odlučivati o ključnim političkim odlukama. Potom se takvim visokim limitom potrebne izlaznosti birača realno omogućuje manjini da svojim neizlaskom na referendum, a ne glasovanjem, onemogući donošenje valjane odluke s kojom se ta manjina ne slaže, kako je to pošlo za rukom manjini u slučaju nedavnog lokalnog dubrovačkog referenduma.
Ovakva su stručno i životno loša predložena nova ustavna rješenja i faktično izigravanje javne rasprave o promjenama temeljnog pravnog akta, rezultat očigledne želje SDP-a i njegove vladajuće koalicije da se hitnim ustavnim promjenama spriječi izručenja Josipa Perkovića po Europskom uhidbenom nalogu, koji bi se treba početi primjenjivati od 1. siječnja 2014.g., te s tim u svezi, a u cilju postizanja potrebne dvotrećinske većine zastupnika, pristajanje vladajuće koalicije na ucjene SDSS-a i HDSSB-a kojima se traži uvrštavanje "regija", uz postojeće "županije", kao novih jedinica regionalne samouprave, te davanje ustavne snage i statusa zakonima kojim se uređuju prava nacionalnih manjina.
Zbog Josipa Perkovića i njegovog neizručenja po Europskom uhidbenom nalogu SDP i vladajuća koalicija su spremni očito na sve, baš na sve: donijeti nedomišljene i kvalitetno neraspravljene, te stručno, logički i životno loše promjene Ustava, izigravati ustavnu proceduru za donošenje ustavnih akata, ignorirati upozorenja i ovlasti Ustavnog suda i tako dalje…
Pitanje je samo zašto je SDP-u i vladajućoj koaliciji najvažnija stvar u njihovom političkom djelovanju već preko pola godine kako na sve moguće načine spriječiti izručenje Josipa Perkovića? Kojih "kostura iz ormara" se boji SDP i vladajuća koalicija u predmetu izručenja Josipa Perkovića? Možda misle da će u slučaju izručenja svijet stati ili propasti. Ali neće stati ni propasti ni svijet ni Hrvatska, osim što će možda na suđenju Josipu Perkoviću izići na svijetlo dana činjenica da je stvarni naredbodavac za izvršenje likvidacija hrvatskih političkih emigranata bilo Predsjedništvo Centralnog komiteta SKH, odnosno da je to Predsjedništvo današnjim rječnikom rečeno bilo tzv. zločinačka organizacija. I ta činjenica nikome u Hrvatskoj nije problem, osim očigledno onima koji se danas smatraju pravnim slijednicima takve (zločinačke) partije i ideologije.
Ivica Ban, Dubrovnik