Uskrsno otajstvo vjernici će ove godine doživjeti na potpuno nov način. Zbog pandemije koronavirusa neće moći sudjelovati u obredima Velikog tjedna kao ni u proslavi Uskrsa u crkvama. Ipak, iako ne fizički, u duhu će moći sudjelovati putem prijenosa uživo na društvenim mrežama. Upravo ovu platformu od trenutka ukidanja misa s narodom intenzivno koristi i Dubrovačka biskupija. S biskupom mons. Matom Uzinićem razgovarali smo o novim okolnostima u kojima se trenutno nalazi kršćanska duhovnost, ali i cijeli svijet, a biskup je kroz svoja promišljanja vjernicima uputio riječi nade i ohrabrenja kako bi lakše prošli kroz ovo izazovno razdoblje.
Kroz povijest u doba velikih pandemija vjernici bi se okupljali sa svećenicima u velikim procesijama i molili za prestanak bolesti. Danas imamo potpuno drukčiju situaciju, ukinute su mise s narodom, ispovijed, sve crkvene pobožnosti. Čak je i papa Franjo dijeleći potpuni oprost molio pred raspelom koje je nošeno u procesiji za vrijeme kuge, no to je učinio sam. Kako gledate na situaciju u kojoj se nalazimo?
Situacija u kojoj se nalazimo je za sve nas teška, ali ona je teška za sve jednako. Netko je, pred kakvih mjesec dana, parafrazirao Tolstojevu rečenicu kojom započinje roman Ana Karenjina, govoreći da ova pandemija pokazuje kako su sve sretne države nalik jedna drugoj, a sve nesretne da su nesretne na svoj način – kritizirajući vjerojatno nedovoljnu solidarnost s onim državama koje su više nastradale. Ali, samo koji tjedan kasnije, mi već dobro vidimo i da su sve države u ovoj stvari u većoj ili manjoj mjeri, ovisno o tome koliko su bile restriktivne, nesretne na isti način. Ova zaraza nikoga nije zaobišla i svi smo joj jednako izloženi. Dakle, mi vjernici jesmo pogođeni nametnutim ograničenjima, ali to nismo više nego li drugi.
Spominjete kako je u prošlosti ponašanje vjernika u slučaju velikih pandemija bilo drukčije nego li danas. To je samo djelomično točno. I u prošlosti se, kao i danas, zarazne bolesnike pokušavalo izolirati i onemogućavati im da zarazu prenesu na širu zajednicu. Često se spominje Dubrovnik i naša dubrovačka karantena, no slične odredbe o izdvajanju iz zajednice zaraznih bolesnika, u to vrijeme uglavnom nazivanih gubavcima, su vrlo dobro opisane i u samoj Bibliji. To je i danas isto. Ono što je drukčije je da su naše današnje spoznaje o zaraznim bolestima veće nego su bile ikad prije u povijesti. I, također, da su na višoj razini nego li ikad prije sredstva komuniciranja koja nas o tome informiraju. I ovo što činimo nije zapravo drugo nego usklađivanje onoga što se i u prošlosti činilo, s novim znanstvenim spoznajama koje nas upozoravaju da su svi društveni kontakti, a ne samo onih osoba za koje sa svom sigurnošću znamo da su bolesne, mogući izvor širenja zaraze.
Istina, ukinute su mise s narodom, osobne ispovijedi, crkvene pobožnosti koje uključuju okupljanja vjernika, ali se otvorio prostor za intenzivniji duhovni život unutar obiteljskih zajednica ili naših kućnih crkava koje su posljednjih desetljeća, uglavnom zbog modernog stila života i raspršenosti članova obitelji na različitim stranama, zanemarile obiteljsku molitvu i čiji su stariji članovi nerijetko prestali biti prenositelji i svjedoci vjere mlađim članovima. Osim toga, oživjele su društvene mreže i online prijenosi misnih slavlja i pobožnosti. Ovo se, iako nema fizičkog kontakta, može uspoređivati s velikim procesijama o kojima govorite, a po dosegu je i veće jer ih prate tisuće vjernika. Kad je papa Franjo u pitanju u svojoj molitvi na Trgu, izgledalo je kao da je sam, ali s njim su bili i molili milijuni ljudi.
Mnogi su na ukidanje misa s pukom i drugih pobožnosti komentirali kako je ‘Crkva popustila’ pa čak i kako ‘nema dovoljno vjere’. Zbog čega je ipak bilo nužno biti dosljedan mjerama kako Nacionalnog stožera pa i onih koje je propisala Hrvatska biskupska konferencija?
Odgovor na vaše pitanje je jednostavan. Mi vjernici smo i građani društvene zajednice u kojoj imamo i svoja prava, ali i svoje dužnosti. Ne mogu, osobito kad je riječ o opasnostima od zaraze koja se širi, za sve druge građane postojati jedna pravila, a za nas vjernike druga. Nacionalni krizni stožer nije zabranio samo vjerska okupljanja, nego i sva druga okupljanja. I nije to učinio zato što nas želi zakinuti u našim vjerničkim pravima, nego zato što je to smatrao jednom od nužnih mjera da bi se usporilo širenje zaraze, omogućilo sustavu da nastavi funkcionirati i izgubilo što je moguće manje ljudskih života.
Vjera nije i ne smije biti izdvojena iz konkretnog života koji Crkva živi u vremenu, kako nas to dobro uči koncilska pastoralna konstitucija ‘Gaudium et spes’ koja kaže da je ‘radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika.’ Da se kojim slučajem i dogodilo da smo izuzeti iz ovih mjera, mi vjernici bismo, zbog brige za druge, kao i zbog solidarnosti s drugima, te mjere trebali nametnuti sami sebi. Ovdje se ne radi o nedostatku vjere, jer vjera razum nadilazi uzdižući nas prema Bogu, ali se razumu ne protivi nego i u tom svom izdizanju s njim surađuje. Oslonjenost vjere na razum je takva da bi svako djelovanje protiv razuma, bilo i djelovanje protiv vjere. Vjernik mora živjeti razumno jer bi inače prestao biti vjernik, a postao bi nešto drugo.
Oživjele su društvene mreže i online prijenosi misnih slavlja i pobožnosti. Ovo se, iako nema fizičkog kontakta, može uspoređivati s velikim procesijama o kojima govorite, a po dosegu je i veće jer ih prate
tisuće vjernika
Od trenutka kada su mise s narodom ukinute, cijela Crkva praktički je pošla ‘online’. Različita su mišljenja o tome može li se na misi doista sudjelovati posredstvom medija ili interneta. Možete li pojasniti ‘računa’ li se kao sudjelovanje na misi, u sakramentalnom smislu, ako je se prati putem interneta?
Sudjelovanje na misi preko interneta i drugih sredstava priopćavanja ne može zamijeniti osobno sudjelovanje u misi. Prelazak Crkve, kako kažete ‘online’ nije zato da bismo zamijenili misu jer to nije moguće nego da bismo onim vjernicima koji su redovito sudjelovali na nedjeljnim misnim slavljima, omogućili da se lakše nose s ovom situacijom. Zato je mogućnost povezivanja uživo, online, postala veoma značajna. Ona nam u ovim trenucima u kojima ne možemo biti fizički zajedno pomaže da ostanemo duhovno zajedno. Koliko god je ovo teško vrijeme, držim da je ovo ujedno i prilika za naše međusobno povezivanje.
Osobito nam je stalo do povezivanja na obiteljskoj razini. Prijenosi molitava uživo trebali bi poticati vjernike na povezivanje na obiteljskoj razini. Jer upravo to je ono najvažnije, da obitelji, kao kućne crkve pronađu molitveno zajedništvo. Kada je to moguće bez ove online povezanosti, to ne samo da ništa ne gubi na vrijednosti nego je i bolje jer je neposrednije.
Osim ovog povezivanja na obiteljskoj razini, smatram ovu situaciju prilikom, koju ranije nismo imali na ovakav način, da se kroz nove mogućnosti koje nam se nude bolje međusobno povežemo i upoznamo i na biskupijskoj razini. Ovo mi se čini osobito važno za našu Dubrovačku biskupiju, koja je sastavljena od nekadašnje tri biskupije i u kojoj danas, gotovo dvjesto godina kasnije, još uvijek kao da u crkvenom smislu istovremeno i dalje postoje tri potpuno različita svijeta.
Kakav je osjećaj Vama kao biskupu slaviti misu bez naroda, u praznoj Katedrali?
To je uvijek težak osjećaj no meni, za razliku od mnogih svećenika koji su potpuno sami, je ipak malo lakše, jer imam milost da sam u društvu drugih svećenika koji, na neki način, svojom prisutnošću nadoknađuju nedostatak vjernika. Ipak, koliko god da je to teško tješi me činjenica duhovne povezanosti mnogih ljudi u molitvi.
Možete li ukratko pojasniti i koncept duhovne pričesti s obzirom da joj se trenutno ne može fizički pristupiti?
Radi se o čežnji za potpunim duhovnim sjedinjenjem s Isusom s kojim se zbog okolnosti ili nekog drugog razloga ne možemo sjediniti na sakramentalan način u pričesti. Koliko god da je ovaj način pričešćivanja nesavršeniji od onog sakramentalnog sjedinjenja u pričesti on u duhovnom smislu može biti čak i u prednosti jer se uvijek mora raditi o iskrenoj želji za Gospodinom, dok se u redovnoj pričesti može dogoditi da se ponekad pristupa površno i zbog običaja. Papa Franjo je u jednoj svojoj misi izrekao prekrasnu molitvu koja ponajbolje objašnjava koncept duhovne pričesti pa je rado dijelim s vašim čitateljima: ‘Pred tvojim nogama, Isuse moj, klanjam se i dajem Ti svoje skrušeno srce koje se kaje i spušta u svojoj ništavnosti i u tvojoj svetoj prisutnosti. Klanjam Ti se u sakramentu tvoje ljubavi, želim Te primiti u siromašnom prebivalištu koje Ti daje moje srce. Iščekujući sreću sakramentalnog zajedništva, želim Te posjedovati u duhu. Isuse dođi k meni, daj da ja dođem k Tebi. Neka Tvoja ljubav zapali cijelo moje biće na život i smrt. Vjerujem u Te, nadam se u Tebi, ljubim Te. Amen!’
Ako ne nađeš svećenika koji bi te ispovjedio, razgovaraj s Bogom, on je tvoj Otac, i reci mu istinu: ‘Gospodine, napravio sam ovo, ovo, ovo… Oprosti mi’, i zamoli ga za oproštenje sa svim srcem, s činom pokajanja, i obećaj mu: ‘Kasnije ću se ispovjediti, a ti mi oprosti sada
Mnoge također zanima postoji li i neki način za organizirati ispovijed, a posebno jer se bliži Uskrs. Je li u ovakvoj izvanrednoj situaciji dopuštena ispovijed također posredstvom nekog od sredstava komunikacije (naravno i dalje svećenik nasamo s osobom)? Ako nije, možete li pojasniti zbog čega?
U ovim okolnostima, osim u smrtnoj opasnosti i uz mjere opreza, nije moguće organizirati sakramentalnu ispovijed ni na jedan od dva moguća načina, a oni su u redovitim okolnostima pojedinačna ispovijed i odrješenje, a u izvanrednim opća ispovijed i odrješenje s obvezom naknade pojedinačne ispovijedi. Posredstvom nekog od daljinskih sredstava komunikacije nije moguće dati odrješenje pokorniku. Za valjanost je potrebna tjelesna prisutnost. Ovo ipak ne znači da se i u ovim okolnostima ne možemo pomiriti s Bogom i dobiti oproštenje od počinjenih grijeha. Način je sličan kao i kod duhovne pričesti. To jednostavno treba iskreno željeti na način da u sebi probudimo savršeno kajanje, koje je žalost što smo svojim grijesima povrijedili Boga i iskrena zamolba Bogu da nam to oprosti uz obećanje da ćemo nastojati ne griješiti i da ćemo svoje grijehe ispovjediti kad za to budemo imali mogućnost. Papa Franjo je u jednoj svojoj propovijedi to vrlo živo opisao, a meni se čini zanimljivim to dijelom podijeliti s vašim čitateljima: ‘Ako ne nađeš svećenika koji bi te ispovjedio razgovaraj s Bogom, on je tvoj Otac, i reci mu istinu: ‘Gospodine, napravio sam ovo, ovo, ovo… Oprosti mi’, i zamoli ga za oproštenje sa svim srcem, s činom pokajanja, i obećaj mu: ‘Kasnije ću se ispovjediti, a ti mi oprosti sada.’ I odmah ćeš biti u Božjoj milosti.’ Na kraju želim spomenuti da i ovo oproštenje može biti duhovno plodonosnije od onog sakramentalnog jer ovo se može učiniti samo uz iskreno kajanje, dok se ono redovno znade činiti i površno, i zbog običaja.
Kako će ove godine izgledati obredi Velikog tjedna, posebno Veliki četvrtak (pranje nogu) i petak (klanjanje križu i obredi), a i proslava Uskrsa?
Bit će tužni obredi Velikog tjedna bez vjernika. No možda, i nas koji slavimo i vas koji ćete toga biti lišeni, na osoban način to dublje približi otajstvima koja slavimo, kao i sama otajstva nama. Osobno bi mi bila najveća želja da se ta otajstva ove godine na nov način prenesu u naše domove i da se tamo dogode. Evo, kao primjer, da se pranje nogu koje se neće dogoditi u crkvama, a koje simbolizira sva naša ljudska služenja, na obredni i na stvarni način dogodi baš tamo gdje je najvažnije i odakle sve ističe i širi se dalje, a to je obitelj. Podsjećam da smo prošle godine i u našoj katedrali imali jednu obitelj te da sam ja ocu i majci te obitelji oprao noge svjestan da oni to svaki dan čine svojim služenjem svojoj djeci, a i jedno drugome. Evo prilike da ta obitelj, ali i sve druge obitelji u vrijeme obreda koji će biti prenošeni iz naše katedrale, a mogu to učiniti i mimo njih, i obredno operu noge jedni drugima, tako da onaj koji je prvi u obitelji, rekli bismo glava obitelji, opere noge drugima. I sve to zagledani u primjer Isusa koji nam kaže ‘Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!’ I nakon što je oprao učenicima noge dodao je: ‘Ovo činite meni na spomen!’ Čeznemo za euharistijom. Evo euharistije kao služenja, kako je opisuje evanđelist Ivan!
Na sličan se način može u obiteljskom zajedništvu promišljati i otajstvo Velikog petka, čemu također može pomoći izravan prijenos iz naše katedrale, Vazmenog bdjenja, ali i sam Uskrs. Zapravo, imamo priliku ove godine Uskrs doživjeti na onaj izvorni način, zatvoreni u strahu unutar svojih domova u koje, otvorimo li Mu svoja srca i svoja vrata, uskrsnuli Isus želi doći sa svojom uskrsnom porukom: ‘Mir vama!’
Kako će ove godine odviti blagoslov hrane za Uskrs?
Pripremit ćemo molitvu koju će naši vjernici moći sami izgovoriti nad pripremljenim obrokom koji mogu poškropiti blagoslovljenom vodom. Za one koji se ne snalaze u tome isto ću učiniti i ja blagoslovom u izravnom prijenosu nakon misnog slavlja iz naše katedrale. Iako za neke druge stvari postoje ograničenja i traži se fizička prisutnost za blagoslov to ipak nije nužno. Bog, uostalom, nije ograničen ni prostorom ni vremenom, pa tako to nije ni njegov blagoslov.
Prelazak Crkve, kako kažete ‘online’ nije zato da bismo zamijenili misu jer to nije moguće nego da bismo onim vjernicima koji su redovito sudjelovali na nedjeljnim misnim slavljima, omogućili da se lakše nose s ovom situacijom
Što biste vjernicima Dubrovačke biskupije posebno poručili za ovaj Uskrs koji će biti proslavljen u potpuno drukčijim uvjetima?
Poručio bih im da se ne boje. I da, poštujući pravila koja nisu protiv nas nego za nas, nastoje iz ovog vremena iskoristiti ono najbolje što mogu da bi, i u ljudskom i u kršćanskom smislu, ponovo izgradili sebe, ali i svoje obiteljske zajednice. Kako bi iz svega ovoga izišli kao bolji ljudi i kršćani, bolje i složnije obitelji. S nadom da će nam ovo vrijeme biti plodonosno u međusobnom zbližavanju, služenju i ljubavi, svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs. Neka u svim našim domovima odjekne pozdrav Uskrslog Gospodina ‘Ne boj se!’ I neka nam taj pozdrav donese istinski mir, onaj koji samo uskrsnuli Krist može dati.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 8. travnja 2020.