Roditelji u irskom gradu Graystones su se udružili i donijeli zajedničku odluku da ne dozvoljavaju svojoj djeci posjedovanje pametnog telefona sve do srednje škole.
—Ako nitko od njihovih vršnjaka ne koristi telefone, nitko se neće moći osjećati odbačenim. Što duže možemo sačuvati njihovu nevinost, to bolje – rekla je jedna od majki, prenose irski mediji.
Nastavno na navedeno, a imajući u vidu da smo svi skupa u velikom problemu po pitanju pretjeranog korištenja i neprikladnog sadržaja kojima su djeca izložena od najranije dobi, provjerili smo kakva je situacija kod nas.
—U svakoj učionici naše gimnazije imamo organizatore u koje su učenici dužni na početku nastave odložiti
mobitele kako ih ne bi ometali, jer svi znamo kako mobiteli utječu na našu pažnju. Tu se radi o poremećaju ovisnosti kod mnogih mladih ljudi, koji se javlja već u osnovnoj školi, a da ne govorim o srednjoj – rekao nam je ravnatelj Privatne gimnazije Dubrovnik, Tomislav Franušić te dodao kako to nisu nikakva mudrovanja ni osuđivanja već je ovo nažalost situacija u kojoj smo se svi skupa našli.
—Na brz način i bez potrebe za aktivacijom mozga mogu saznati sve što ih zanima. Ne moraju se niti potruditi razmisliti, informacija im ne prolazi kroz emociju te im mozak zakržljava, a druga stvar je da ‘hladi dušu’, zato što razbija normalne socijalne odnose koje mladi ljudi, osobito učenici, imaju – izjavio je, ističući kako smo već došli do vrlo zabrinjavajuće faze.
Nisu djeca kriva!
— Nismo se dobro postavili ni kao roditelji ni kao škola. Ja tu borbu vodim s mojom djecom kod kuće i
u gimnaziji; teška je to borba. Djeca nisu kriva, oni su jednostavno naučili živjeti s mobitelima kao s dijelom
tijela. Kod kuće sam postigao dogovor s djecom da navečer ne smiju nositi mobitele u svoje sobe, već ih moraju ostaviti u kuhinji. No, često se dogodi da i moja vlastita djeca zabušavaju – ispričao nam je ravnatelj, ističući kako je djeci potrebno barem povremeno odmaknuti se od mobitela kako bi se vratili normalnom druženju i komunikaciji, a škola im to nastoji omogućiti. Tako svake godine organiziraju izlete u Liku gdje logoruju u prirodi 4 dana bez mobitela.
– Prva reakcija učenika je uvijek najgora jer im je jako teško odvojiti se od mobitela, ali na kraju stvarno ožive. Budu prezadovoljni i sami govore kako čak četvrtog dana ne trče odmah među svoje stvari gdje su ostavili mobitel, nego uživaju u prirodi i međusobnom druženju. Ipak, i tu se suočavamo s problemima. Ove godine
pokušavamo organizirati isto, ali primijetili smo da mnogo učenika ne želi ići. Vjerujte mi da ne žele ići zbog
ovisnosti o mobitelima, i teško im je zamisliti da će provesti 4 dana bez svog ‘najboljeg prijatelja’, jer mobiteli su sada postali njihovi ‘najbolji prijatelji’ – rekao je Franušić, koji je pozdravio odluku irskih roditelja.
— Potpisao bih odmah isto! Radi dobrobiti naše djece i njihovog psihičkog, mentalnog i intelektualnog
zdravlja i budućnosti – zaključio je Franušić.
Nema efekta zabraniti, ako ne pokažemo primjerom!
Dita Lipanović iz Udruge Mame iz Dubrovnika i okolice ovo ljeto je otišla na Korčulu s djecom, odlučivši odreć se interneta, društvenih mreža i igrica.
-Svega mi je bilo previše, i Instagrama, i Facebooka, i Whatsappa. Shvatila sam da ne mogu djeci zabraniti korištenje mobitela ako sama prva ne pokušam biti bez njega pa sam se tako i ja odlučila maknuti od mobitela – rekla je Lipanović te dodala kako je djeci cijelo ljeto dala mobitel samo nekoliko puta, više kao nagradu za nešto, dobili bi ga na 10 do 15 minuta, i to je bilo to.
U današnje vrijeme, mobitele nije moguće u potpunosti ostaviti jer se jednostavno ne može bez poziva i bez
da se čuješ s najbližima, a Lipanović smatra kako su imali pravi odmor za mozak.
— Stvarno smo se odmorili i bilo nam je lijepo te se nadam da ćemo nastaviti ovu praksu i sada kad kreće
škola i vrtić. Na početku je bilo jako teško. Često bih uhvatila samu sebe kako idem poviriti na društvene
mreže. Stvarno sam se trudila da djeca ne vide da koristim mobitel. Ponašala sam se kao da mobitel ne postoji, kao da ga nema – ispričala je Dita za DuList te je istaknula kako za djecu i dalje vrijedi isto te još uvijek moraju pitati za mobitel.
— Vidjela sam da nije normalno, da taj svijet interneta ide iz krajnosti u krajnost. Kada nisu mogli dobiti
mobitel, na početku su bila vrištanja, kričanja, plakanja i pitanja zašto. Međutim, sada kad im kažem da ne
mogu koristiti mobitel, nema više plakanja – napokon smo došli do neke normalne faze – zaključila je.
Kao najveći problem izdvaja dolazak na plažu gdje su druga djeca na mobitelu pa onda i oni žele. Gdje god
da se ode stalno su djeca na mobitelima – gledaju YouTube, crtiće i slično te smatra kako je upravo zato ovo u Irskoj super.
—Bilo bi super napraviti to kao u Irskoj, da se svi roditelji dogovore i da nitko od djece nema mobitel do
srednje škole. To bi riješilo toliko problema, jer ako su svi bez mobitela, onda su svi bez mobitela. Ovako,
ne mogu zamisliti da svojoj kćeri ne dam da ide u školu s mobitelom kad svi u školi imaju mobitel i jedino ga
ona neće imati. Oni poslije škole upale mobitele, love Pokemone i ne znam ni ja što, i ne mogu joj reći da ona ne može dok drugi mogu, jer tako automatski svoje dijete izbacuješ iz društva – rekla je.
Njen savjet je da djeca imaju eventualno mobitel na tipke, samo za poziv i poruku, bez kamere i ičega, da se
mogu javiti roditeljima.
—Ipak je danas neko grubo vrijeme u kojem moraš znati gdje ti je dijete i je li sve u redu, i da ono može tebe
dobiti u bilo kojem trenutku ako mu se nešto dogodi. To bi bio pravi smisao mobitela – istaknula je Dita.
Zabranjeno voće uvijek najslađe
Učitelj matematike Marko Giljača istaknuo je kako je to tema koja nas svih okupira.
—Često se pitamo na koji način najbolje odgajati djecu u svim pogledima, ali i koliko im dopustiti. 90 posto
djece dok sjede na zidiću ili doma na kauču, čekaju trening ili se voze autobusom, vrijeme zapravo provode tipkajući na mobitele ili igrajući igrice. Mi kao starija generacija itekako to vidimo kao problem, pogotovo što se tiče razvoja socijalnih odnosa i kreativnosti, koja se razvija upravo iz dosade – rekao je Giljača, osvrnuvši se i na situaciju u osnovnoj školi u kojoj radi te ispričao kako se oni nose s tim problemom.
—U našoj školi djeca ne smiju biti na mobitelima, osobito tijekom nastave, međutim riječ je o privatnom vlasništvu i sami učitelji ne mogu, osim edukativno, djelovati na to na djeca budu manje na mobitelima kada nisu u školi – rekao je Giljača, te dodao kako ipak smatra da učenici nisu na mobitelu u školi onoliko koliko se priča da jesu.
— Djeca na mom satu uglavnom nisu na mobitelu. Sve je stvar planiranja sata i rada s djecom, te autoriteta kojeg imaš među učenicima. Jednostavno je, kada im daš neki zanimljiv projekt, kad s njima podijeliš neko znanje i ako si isplanirao tu nastavu na način da oni uistinu imaju što raditi i čime se baviti onda djeca
nemaju ni potrebu za mobitelima – naglasio je Giljača, dodajući da mobitel ne može biti način na koji se djeca zabavljaju kako bi bila mirna, jer je njihov zadatak da budu razigrani i da uče na svojim greškama.
—Nisam za restrikcije ni zabrane jer zabranjeno voće uvijek bude najslađe, ali mislim da roditelji moraju kontrolirati količinu vremena koje djeca provode na svim uređajima, jer mobitel ne može zamijeniti socijalne odnose i društvo – rekao je.
Giljača je mišljenja da je budućnost ovog problema izazovna, jer je sve to jedna vječna igra; koliko dopustiti, a koliko zabraniti s naglaskom na to da je najteže pronaći pravu mjeru. Što god odlučili uvijek će tu biti pitanje ‘jesam li pogriješio?’.
— Nikada nisam za potpune, 100 postotne zabrane, tako da nisam za to da postoji totalna zabrana mobitela,
već sam za dogovaranje i traženje mjere. Čini mi se da je totalna zabrana zapravo odabir lakšeg puta da bi mogli reći da smo riješili problem bez da smo ga zapravo riješili – rekao je za kraj.
Djeca bez mobitela su definitivno u prednosti
Elena Čengija, također učiteljica u osnovnoj školi, mišljenja je kako danas tehnologija napreduje i kako je
to očito i u aspektu odgoja.
— Djeci koja nemaju mobitel ne fali mobitel kao uređaj ili kao nešto s čime mogu zazvati nekoga, već im
fali određena vrsta zabave koju pruža – ističe Čengija te naglašava da je vidljiva razlika između djece s mobitelom i bez njega.
Ako imamo malo vremena do kraja sata djeca bez mobitela su prva koja će pitati mogu li nešto crtati,
mogu li uzeti loptu pa izaći vani ili predlažu neku društvenu igru. To djeca koja imaju mobitel prije nego li se nauče potpisati nikad ne predlažu. Ne samo psihička već i fizička strana te djece je drukčija, njihova motorika i koncentracija je bolja, bolje znaju raditi s nožicama, bolje bojaju od onih koji odrastaju uz ekran – ispričala sam je naša sugovornica, inače učiteljica informatike.
Gledajući po školi zapazila je da su djeca koja nemaju mobitel definitivno u manjini. Ipak u posljednje
vrijeme velik broj roditelja se odlučuje djeci kupiti mobitel kasnije, a djeca to super prihvaćaju. Također, objasnila je i praksu u školi u kojoj radi.
U našoj školi nema djece koja su tijekom nastave na mobitelu, jer imamo politiku da od trenutka kada
dođeš ispred školske zgrade nema mobitela dok iz nje ne izađeš. Mobitel mora biti isključen, a ako nastavnik vidi da netko koristi mobitel oduzet će ga i roditelj treba doći po njega. Škola nije donijela tu odluku sama od sebe, jer nam je eto to tako palo na pamet, već smo to uradili u dogovoru s roditeljima. Mi smo to predložili kako bismo smanjili vrijeme koje djeca provode na mobitelu, umjesto da se igraju vani na
odmoru, trče, preskaču lastiku i slično – objasnila nam je Elena.
O dogovoru postignutom u Irskoj rekla nam je kako ta ideja nije uopće loša i ako uspiju s time izaći do kraja
ta djeca neće ništa posebno biti ‘oštećena’. Potpuno je to izvedivo, ako se uspije na neke druge načine osigurati da djeca budu u tijeku s vremenom u kojem žive, jer ne može ti dijete u 21. stoljeću živjeti kao da je 17., jer bi ga time nazadovali.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista