Za Dubrovčanina Nikolu Beusana, stanovnika povijesne gradske jezgre, svaki advent šetnja je stazom sjećanja. Dragi su to običaji koje su mu od malih nogu usadili nono i none te kasnije roditelji. Jedan od njih svakako je postavljanje Betlema čiji datum, mada je uvriježeno činit ga na Badnji dan, on već četrdeset godina pomiče đusto na svoj imendan – blagdan sv. Nikole, zaštitnika pomoraca u čijim redovima je navego do 1990. kao upravitelj stroja. Na svetkovinu svetog starca u njegovom domu u Strossmayerovoj otpočinju pripreme duge i po nekoliko dana. Svojedobno, priča nam, u tome su mu pomagala djeca – kćer Lina i sin Frano, no danas se s tim slatkim mukama u koštac hvata sam.
Oko stotinu figura
Svake godine drukčiji je razmještaj. Prvo toka smislit’ kombinaciju u glavi. Nakon toga kreće slaganje. Drugi dan postavim konstrukciju, treći berem mahovinu, a četvrti slažem figure kojih je od 80 do 100. Ovaj put ostalo mi je nekoliko rimskih soladata u saketu. Najstarije imaju i stoljeće. Bile su izložene u Muzeju Rupe. Napravljene su rukom od drva. Dosta ih se slomilo pa sam uspio sačuvati samo ove četiri – malog Isusa, pastira, fratra i gajdaša. Vjerojatno su podrijetlom iz Austrije ili Italije – govori nam Beusan. Uz njih one su plastične i glinene koje prikazuju likove Svete obitelji, Sveta tri kralja, anđela, pastira, obrtnika, građana i, naravno, životinja. Špilja, međe, raslinje, potok kojem vodu iz kadina izbacuje pumpica, su od prirodnih materijala – kora od bora, palme, pruća, lišajeva, lemprika, vrhova šaša i kamenja prikupljenog kad se obnavljao most kod Revelina. Sve to on pronalazi na svojim dugim šetnjama koje ga odvedu do Osojnika i Bistrine. Tamo je, reći će nam, najbolja mahovina koju poslije umjesto da baci prenamijeni za stan kornjačama u vrtu. Recikliranje mu nije strano pa je iz mora pokupio odbačeni buket umjetnog cvijeća i vješto ga uklopio u postav. Betlem površine 1,5 puta 1,5 metara četvornih kojeg razmontirava tek o Festi svetog Vlaha, međutim, nisu jedina dekoracija u njegovoj obiteljskoj kući.
Recikliranje materijala
-U antiko vrijeme kitio se vrh lovorike, grane čempresa, a kao dijete zno sam s ocem u barci poć’ do Župe đe bi kraj hotela Pelegrin po noći posjekli borić. Naravno, to smo činili dok još nije bilo vojske. Danas radi ekoloških razloga koristimo falsi bor kojeg smo kupili prije Domovinskog rata. Također, na Badnji dan imamo užancu na glavna vrata zavezati grančicu ružmarina, lovorike i masline. To je inače činila glava obitelji, prvo moj nono, a sad i ja. Rijetko tko to danas radi. Uz našu možda još jedna familija. Ružmarin simbolizira zdravlje, lovorika slavu, a maslina mir. Znalo se i pletenicu od kruha sa svijećom u sredini stavit’ na trpezu – tumači Nikola Beusan. To nije jedini božićni običaj kojeg s radošću njeguje. Na raštio mu redovito s pjesmom dolaze maleni kolendari kojih je, komentira, nažalost sve manje. Doduše, dodaje, ni ne pjevaju kako se u njegova doba užalo. Onda bi dan uoči dolaska Krista njih šestoro – ekipa iz Busovine s Donjeg Konala obilazila susjedstvo s fenjerićem od lima kojeg je opet baštinio od pokojnog nona. Za nagradu domaćini bi ih darivali narančama, orasima i jabukama, a kasnije i dinarima. Kad bi skupili dovoljno solada tratali bi se krafenom u Cele ili pastom u pastićeriji Živka Šikića u Ulici Miha Pracata.
Kolenda i tratamenat za cijelo susjedstvo
-Nakon kolendavanja, oko osamura, išlo se doma na večeru. Za predjelo bi jeli panatu. To vam je stari kruh raskišan u vodi koji bi se na maslinovom ulju pržio s bokunićima slane srđele i listom lovorike. Poslije je bila moda spravit’ bakajar na brodet ili punjene olignje. Nakon toga, hodilo bi se na ponoćku u Svetog Andrije, a kad sam posto veći u Dominikanaca đe je misu držo don Ivo Martinić i braća Lenert svirali električne gitare. Tih 70-ih čovjek od ljudi nije mogo uć’ u crkvu – prisjeća se Beusan. Po povratku ispod bora čekali bi ih regali – ispočetka vrlo jednostavni – čokolada, đemper ili bječve. Kasnije kako je njegov otac radio u brodarskoj firmi, vijađo bi po svijetu pa bi kadgod donio autić na navijanje. Još ih čuva u magazinu, svakog u svojoj škatuli. U to vrijeme dan samog Božića bio je rezerviran isključivo za članove uže obitelji. To se, svakako, promijenilo. Mnogi su partili, objašnjava Nikola Beusan, drugi promijenili adresu ili pošli na studije. Zato da bi očuvali duh zajedništva u njihovom domu okuplja ih se petnaestak iz susjednih kuća. Na Badnji dan nazdravljaju rođenju Spasitelja uz pjesmu i obećanje da će se dogodine možda u pojačanom sastavu naći o istoj prilici.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 18. prosinca 2019.