S Miljenkom Vikićem, baletnim velikanom impozantne umjetničke karijere duge pet desetljeća, susrela sam se u Tinela, mjestu gdje od svog povratka u rodni Grad svako jutro u društvu prijatelja ispija kavu uz čašu leda. Već na prvo pitanje koji sam horoskopski znak, na što sam mu uzvratila – Strijelac, zbog čega je s uzdahom nevoljko odmahnuo glavom, dalo se naslutiti kako moj sugovornik nije čovjek svakidašnjeg kova.
Balet je jedan od najtežih umjetničkih izričaja. Svakog dana na sebe bih navukao debele vunene bječve i uz štangu se zagrijavao 40 minuta. Nakon toga vježbao bih figure na sceni. Bez rada i discipline nećete daleko stići. Već četvrtog dana tehnika osjeti da nešto nedostaje. Išao bi redovito na masaže pa i danas mi maserka dolazi doma. Bez nje bih umro! Srećom, nisam imao većih ozljeda. Težak poziv, odvratno težak!
Prpošnost u komunikaciji i teatralnost zadržao je i u poodmakloj dobi od 88 godina. Starost sa sobom često nosi nujnost i sjetu, ali okarakterizirati Miljenka Vikića kao nekog tko žali za prolivenim mlijekom bilo bi pogrešno. ‘Imao sam lijep život’, s dozom tajnovitosti progovara. Mada su ga za njegove čitave karijere pratili medijski napisi u kojima se nagađalo o njegovoj seksualnosti i nekonvencionalnom ponašanju, danas pomiren sa svijetom kazuje – ‘Novine moraju prodati priču!’. Nezahvalno je sročiti životni put ovog Terpsihorina miljenika u tek nekoliko crta, ipak ovim tekstom pokušat ćemo dati malen obol njegovoj osobi i stvaralaštvu.
‘Ispred garderobe čekalo bi me barem 20 ljudi’
Rođen u Gradu, Vikić već sa 17 godina odlučuje napustiti obiteljsko okrilje uputivši se na dugu stazu samorealizacije jer kako sam ističe – ‘Umjetnik se oblikuje čitav radni vijek’. Prvu priliku dobit će u Beogradu gdje kao student glume i plesa vrlo rano počinje igrati solo uloge. To razdoblje pamti kao teško.
– Bio sam daleko od kuće, mlad, neosiguran, s jednom plaćicom. Upravo zahvaljujući svom profesoru koji mi je dao elan vital za rad uspješno sam prebrodio te tri godine.
Uskoro odlazi u Sarajevo za kojeg će reći da se međusobno nisu voljeli ili barem mu se tada tako činilo.
– Ondje sam došao po kazni. Naime, dvije solistice i ja nakon gostovanja u Švicarskoj bili smo pozvani na svečanu večeru. Sve je proteklo u najnormalnijem tonu. Međutim, već sutradan u novinama izašle su fotografije nas sa portretom Draže Mihajlovića u pozadini. Bila je to očita fotomontaža – objašnjava.
Sjeća se šetnji ulicama Sarajeva kada bi ga zagrnutog u pomodni duffle coat svjetina povlačila za rukav.
– Tamo je bila velika bijeda, a ja sam tada već obišao pola Europe. Oblačio sam se ekstravagantno.
Nakon niti dvanaest mjeseci ‘bježi’ u Rijeku.
– Ludio sam za morem pa sam se jednostavno morao vratiti. U tamošnjem kazalištu upoznao sam suprugu. Osvojila me dobrotom, ljepotom i odličnom glumom – govori o svojoj najvećoj ljubavi Ani Hercigonji s kojom će unatoč razvodu do njene smrti ostati blizak prijatelj.
‘Bio sam se zacopo!’, komentira. Najteže mu pada što nisu imali zajedničke djece. Još se vrlo slikovito sjeća tog kobnog trenutka kad je Ana doživjela spontani pobačaj.
– Za nju je to bio šok, a ja sam od tuge bolovao godinu dana – priča Miljenko Vikić.
Zajedno odlaze u Zagreb gdje se u potpunosti predaje radu u teatru. Tamo ostvaruje neke od svojih najzapaženijih uloga.
– Svaka predstava u zagrebačkoj Galeriji bila je ludnica. Nakon izvedbe redovito me ispred moje garderobe čekalo barem dvadeset ljudi koji su željeli autogram ili mi čestitati. Iako premoreni takva pažnja vam paše. Pričate s njima, smješkate se, ljubazni ste, a zapravo jedva čekate leći u krevet – nastavlja.
O anegdotama kako su mu zaluđene obožavateljice ostavljale svoje fotografije, sa zagonetnim smiješkom odgovara – ‘Kažu!’.
‘Danas kad se dijete odluči postati baletan odmah misle da je tubaš’
A kažu i kako je, ne bi li pobijedio utrku s vremenom, pri tretmanima ljepote pristupao bizarnim metodama poput puštanja ranjenog goluba da mu umre na licu ili mazanjem mješavinom goveđeg mozga s litrom punomasnog mlijeka i lavandom. ‘Glupost!’, uzvikuje. Zavidnu liniju prije svega dugovao je mukotrpnom vježbanju.
– Balet je jedan od najtežih umjetničkih izričaja. Svakog dana na sebe bih navukao debele vunene bječve i uz štangu se zagrijavao 40 minuta. Nakon toga vježbao bih figure na sceni. Bez rada i discipline nećete daleko stići. Već četvrtog dana tehnika osjeti da nešto nedostaje. Išao bi redovito na masaže pa i danas mi maserka dolazi doma. Bez nje bih umro! Srećom, nisam imao većih ozljeda. Težak poziv, odvratno težak! – kaže, no ipak o njemu nije dvojio ni časa.
Čitavo vrijeme uživao je podršku obitelji.
– Ocu nije bilo mrsko, a sestri i braći je to imponiralo. Danas kad se dijete odluči postati baletan odmah misle da je tubaš. Kakve veze to ima? Više ih je oženjenih. Meni su prišivali svašta. U jedno uho uđe kroz drugo izađe – odrješit je Vikić.
Od mnoštva uloga najdraže su mu pak one Đavla u Lhotkinom ‘Đavao u selu’, Romea u Prokofjevom ‘Romeo i Julija’ i Čudesni mandarin koju ujedno smatra najzahtjevnijom zbog figura i kontakata s ostalim plesačima na sceni. Omiljene partnerice bile su mu Sanja Kastl, Nevenka Biđin Horvat i Astrid Turina.
– Od Astrid sam ja napravio balerinu. Radio sam operu Samson i Dalila u kojoj je igrala ona – tada mlada ljepotica s najboljim sikama na svijetu. Kraj predstave bio je veliki bakanalij u kojem je plesala s troje muškaraca i u jednom trenutku skinula korpić. To je bila histerija. Punili smo novine. Astrid je nakon toga postala jako popularna. Moglo bi se reći da sam pomicao granice baletne umjetnosti. Počeo sam od čiste klasike i u nju unosio suvremeniji izraz. Doduše, nisam previše radio jer mi se nije dalo. Ipak sam ja komotan Dubrovčanin. Pušti me stat!
U Zagrebu ostaje, kako sam kaže, do baletne smrti. Od 38 godine djeluje kao koreograf i opet puni dvorane, no tu sretnu okolnost radije pripisuje svojoj personi nego li umijeću osmišljavanja pokreta na sceni. Vjeruje kako su ga kolege voljele, ipak u sukobe se nije prezao upustiti.
’A što sam ja govorio?! Kravo i idiote!’
Priznaje bio je strog. Ljuti ga što su njegovog kolegu Dinka Bogdanića zbog vrijeđanja suradnika i navodnih fizičkih obračuna mediji stavili na stup srama.
– Ma nek idu k vragu! A što sam ja govorio?! Kravo i idiote! Nekome uzmu za zlo, drugome ne. Bio je odličan koreograf i pedagog. To me jako nervira. Onemogućili su mu rad. Zločest smo mi narod, zavidan i ne trpimo kad nam netko pametuje. Nedostaje nam discipline! – zaključuje. Svi imamo svoje mane, priča.
I sam je bio veoma poročan, no o tome radije ne bi govorio. Ipak, priznaje, hedonist je.
– Još uvijek bi činio ljubav, ali me sram jer sam star i inkrepit. Esteta sam! – ističe.
Svoje godine dostojanstveno nosi. Vrijeme nije pokušao zaustaviti estetskim zahvatima.
– Nije mi na kraj pameti da me netko maltretira ili me nešto boli. Ako se netko želi uljepšavati, neka izvoli. Ja neću makar mi obećavali pomladiti me za 50 godina. Starost nije poraz. Završila je jedna faza koja je bila fenomenalna, sad je ona odmora, spavanja, njupanja i ćakulanja.
Za čovjeka od svojih 88 godišta izuzetno je vitalan, ipak osjeća bol u stopalima. Već 20 godina nije zapalio cigaretu, a znao je pušiti tri kutije dnevno. Srećom, to nije ostavilo velike posljedice. Tek tu i tamo zakašljuca. U Dubrovnik se vratio u naponu kreativne snage.
– Kad sam se razveo od supruge, promislio sam – Pa što! Idem ja u svoj lijepi grad. Glupost! Mogao sam još raditi, ali bilo im je teško plaćat mi honorare i boravak.
Vrijeme danas provodi igrajući pasijansa i remija te kuhajući za društvo. Kulinarstvo mu je osobito draga razbibriga. Često ga hvale kako je izvrstan kuhar. ‘Život prolazi polako bez velikih uzbuđenja što je dobro’. U smiraj dana obavezno pogleda Dnevnik na sva tri televizijska programa, a nakon toga kakav dramski film iz Zlatnog doba Hollywooda.
‘Audrey Hepburn – Brava! Predivna!; Grace Kelly – Previše hladna!, Vivien Leigh – Luda! Odlična!; Sophia Loren – Ajmeee!’, odgovara na moje pitanje koja mu je pak omiljena glumica.
Njegov tip, tumači, bile su crnke. Voli i Lawrencea Oliviera, Charlesa Bowyera i Marcella Mastroiannija. Hlače su, smatra, presudile ženstvenosti, a nema više ni te muževnosti.
– Ah! Svako vrijeme nosi svoje tegobe, ružnoće, ali i ljepote. Velika razlika je onda i sad. Bili smo druželjubiviji, radosniji, nije bilo pesimizma kojeg je danas na vagone. Nedostaje ljubavi, odnosa čovjeka naspram čovjeka, ljudi se više ne gledaju u oči, već stalno u mobitele – mišljenja je.
Tuga ga hvata gledajući ovaj Grad.
– Počnimo od Zelene pjace. Ta ljubaznost naših Župki i Konavoki se izgubila. Svi ti ljudi imaju neke svoje terete. To se osjeti – objašnjava Miljenko Vikić.
Horde turista ne primjećuje jer je tako odabrao. ‘Istina, ima ih previše. Valjda netko od toga nešto zaradi.’ Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto njegovi bliski prijatelji radije zaobilaze povijesnu jezgru. ‘Miše Martinović je star, ima 80 i koju. Jako je bistar, ali više ne želi izlaziti’. Na moj ispravak kako gospar Miše ima 92 godine uzvikuje uznevjereno: ‘Aaa?! Devedeset i dvije – užas!’.
– I gospođa Milka Podrug Kokotović rijetko navrati. Ona je genijalka. Navodno šeta svaki dan za razliku od mene koji dođem dodavde i doma, a živim preko puta.
Dok razgovaramo prišao ga je pozdraviti trgovac umjetninama Avdo Ćimić kojeg također nije propustio opomenuti što češće ne dolazi.
Preostaju mu nećaci i nećakinje koji su izuzetno brižni. U nedostatku vlastite djece svu pažnju darovao je njima. Sa svakog putovanja, prisjeća se, donio bi im znak pažnje, ovisno o honoraru kojeg bi mu kazališne kuće isplatile, a ponekad i ne. Tih dugova tijekom desetljeća podosta se skupilo.
– Teatar je velika ljubav, ali i žrtva. Sve je to an passant. Larga! Ipak, opet sve bih ponovno – zaključuje Vikić slavodobitno.
Foto: Zvonimir Pandža/Privatna Arhiva Miljenko Vikić