U 94. godini života preminuo je bard književnosti, utemeljitelj Teatra Lero Feđa Šehović. Djela ovog velikog umjetnika ovjekovječena su brojnim nagradama, a Šehović se smatra i jednim od utemeljitelja novopovijesnog romana u hrvatskoj književnosti. Brojna su Šehovićeva djela izvođena na kazališnim scenama diljem Hrvatske, uključujući Kazalište Marina Držića. Pod pseudonimom Raul Mitrovich, 2018. godine dobio je i nagradu ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo u području književnosti.
Inspiriran Dubrovnikom
O značaju književnog opusa koji nam je u naslijeđe ostavio ovaj veliki umjetnik više nam je rekla povjesničarka književnosti i književna kritičarka dr. sc. Katja Bakija.
—Feđa Šehović svojim je književnim djelom bio duboko vezan uz Dubrovnik. Njegov bogat i raznorodan opus, bilo da je riječ o romanima, dramama; komedijama ili radio dramama, feljtonističkoj prozi, novelistici ili poeziji, bio je inspiriran bogatom dubrovačkom poviješću i kulturom. Pisao je komedije autentičnog lokalnog kolorita; Kurve, Katarina Druga, a dubrovačkim temama u ciklusu Dubrovačka tralalalogija pristupao je kroz prizmu humora i ironije. Autor je i romansiranog životopisa Marina Držića pod naslovom Vidra u kojoj slijedi hirovitu i tajnovitu životnu i književnu fortunu velikog dubrovačkog i hrvatskog komediografa. Pod pseudonimom Raul Mitrovich, što mu je omogućilo da istraži različite književne stilove i teme, posebice one vezane uz povijesne događaje i postmodernističke pristupe, Feđa Šehović napisao je romanesknu trilogiju koja uključuje povijesne romane Gorak okus duše’(1983.), Oslobađanje đavola: Kronika (1986.) i Uvod u tvrđavu (1989.) u kojima postmodernistički kombinira povijesne činjenice s fikcijom i istražuje teme identiteta, slobode i moralnih dvojbi. U ovom ciklusu koristio je intertekstualne reference, povezivao različite tekstove i kulturne kontekste, ispreplitao povijesne činjenice s fikcijom i tako stvorio romaneskno tkivo koje preispituje granice između povijesti i književnosti. Referirao se alegorijski na suvremenost i egzistencijalna pitanja i tako uz književnike Nedjeljka Fabrija i Ivana Aralicu, uspostavio tzv. novopovijesni roman. Istaknula bih i kako je prvi od romana ovoga ciklusa Gorak okus duše svojedobno bio uvršten među deset najboljih romana 20. stoljeća hrvatske književnosti, a kao Raul Mitrovich 2018. godine dobio je nagradu ’Vladimir
Nazor’ za životno djelo iz područja književnosti. Pod pravim imenom, da izdvojim samo neke od naslova, poslije je objavio povijesne romane Svi kapetanovi brodolomi te ratni roman Četiri vozača u apokalipsi i feljtonističku knjigu Zlakob zaborava s tematikom iz Domovinskog rata. Svojim književnim opusom inspiriranim Dubrovnikom i uronjenim u njegovu bogatu prošlost Feđa Šehović bio je posvećen očuvanju i interpretaciji dubrovačke kulturne baštine. Istovremeno preispitivao je povijesne narative i unosio suvremene perspektive u svoje pisanje stoga je književna ostavština Feđe Šehovića vrijedan doprinos hrvatskoj književnosti, posebice u kontekstu postmodernističkih tendencija i historiografske fikcije – rekla nam je Bakija.
Mala biblioteka velikih djela
Na svom Facebook profilu od Feđe Šehovića se, prigodnom objavom, oprostio i Teatar Lero koji je izvodio mnoge njegove tekstove.
—Hvala Feđa za sva ovoga godišta! Lerovci – napisali su u svojoj objavi, a mi smo porazgovarali s voditeljem Lera, redateljem, dugogodišnjim radijskim urednikom Davorom Mojašem.
—Feđa Šehović ostavio nam je bogat i raznovrstan opus, pravu malu biblioteku vrsnih romana, drama, komedija, poezije, ostajući većim dijelom svoga književnog opusa neraskidivo vezan za Dubrovnik, grad koji je njemu bio teatar. Utemeljio je 1968. Studentski teatar Lero, tjedno pišući igrokaze, satire i humorističke odraze dubrovačke svakodnevnice hrabro dijagnosticirajući i komentirajući javni život grada, vlast i svoje sugrađane, ali i otvarajući po svemu zanimljive i posebne kazališne izazove koji su punili tadašnji Studentski klub u Pilama. I kasnije, kao ravnatelj Doma Marina Držića osnivao je kazališne grupe otvarajući nove izvaninstitucionalne kazališne zagovore. Njegove komedije u hrvatskim kazalištima i posebice u Kazalištu Marina Držića imale su vjernu i oduševljenu publiku. Surađivali smo godinama u Lera, režirao sam ‘Kapetana Frana Porporelosa’ posebno napisanog za Lera, kasnije i na nekim drugim izazovima koji su njemu bili način života. Onaj književni, komediografski pa i slikarski, ali i oni drugi promišljani u điru Stradunom pa i, ranije, u njegovom uredu kada je bio ravnatelj Znanstvene knjižnice ili Doma Marina Držića. Svojim opusom, ostvarenim kulturnim projektima, od Lera do Vidrina doma, Feđa je zadužio Dubrovnik, obogatio njegov umjetnički i kulturni spomenar i sliku u kojoj je među onim odabranima koje nećemo zaboraviti. Čitajući ga i igrajući u teatru njegovom i našem, sumnjajući da smo, slutim da bi on to volio, dijelom njegove nedopisane ‘Dubrovačke tralalogije’ – kazao nam je Mojaš.
Tugu zbog gubitka s nama je podijelio i predsjednik Društva dubrovačkih pisaca Boris Njavro.
Velika praznina
—Kako godišta dolaze i prolaze, tako sa sobom odnose zauvijek iz našeg Grada skoro pa svake godine velikane pisane riječi, naše dubrovačke, ali i hrvatske književnosti. Lani Luko, ovih dana Feđa. Dugo je već bio teško bolestan i velika hvala njegovoj supruzi Jani, kako je on zvao, za svu brigu o njemu ovih zadnjih godina. Rođen u Bileći, malom gradu koji je dao tri oskarovca, djetinjstvo kao klinac tijekom II. svjetskog rata provodi u Trebinju, što mi je često spominjao, kao mladić već često dolazi do Dubrovnika u koji se zauvijek vraća nakon studija u Zagrebu. Radio je kao novinar, ali i godinama kao nastavnik Hrvatskog jezika i književnosti u Pomorskoj školi, u Nautici na Pilama, što se rijetko spominje. Već prvim dramskim tekstom, ‘Raskrižje’ 1959. ulazi u svijet kazališta, koje ga je zapravo ponajviše i obilježilo. Osnivač je Studenskog teatra ‘Lero’, osamdesetih osniva i kazališnu družinu ‘Vidra’, piše mnoge sjajne dramske tekstove, pune satire i iskrene kritike na društvo oko nas, igrane na sve strane u mnogim kazalištima, poneke i objedinjenje u njegovoj knjizi ‘Izabrane drame’, koju su priredili Željka Turčinović i Hrvoje Ivanković i objavili u izdanju ‘HC ITT’, a i važna napomena – bio je i direktor drame splitskog HNK, 1965.–67. Napisao je i nekoliko sjajnih romana, trilogija 80–ih pod pseudonimom Raul Mitrović, vrlo cijenjena i nagrađivana. Zadnje, početkom ovog 20. stoljeća je znana mu Cronica Travuniana u pet romana, a osobno ga posebno pamtim po sjajnom ratnom dnevniku ‘Zla kob zaborava’ iz 1992. te zbirci novela ‘Priče iz Vitaljine’. Pamtimo ga i kao ravnatelja Naučne knjižnice na Boninovu, po radu u dubrovačkom ogranku Matice hrvatske, te kao pokretača ideje i osnivača, prvog voditelja ‘Doma Marina Držića’ 1989. Bilo je tu još puno toga, a za sve što je napisao i uradio 2017. dobio je nagradu HAZU–a ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo. Dosta smo surađivali, i prije Domovinskog rata, a posebno zadnjih godina, objavljivao je tekstove u Literatu, godišnjaku Društva dubrovačkih pisaca, a vrhunac suradnje s njim, kao i sa suprugom mu Janom, bilo je objavljivanje druge zbirke pjesama njegova preminulog sina Mara Šehovića ‘Teška voda’. Kao Feđini suradnici i prijatelji tu su nam veliku pomoć dali i akademici Tonko Maroević i Luko Paljetak. Njegovim odlaskom ostaju nam sva ta njegova napisana djela, ali svakako ostaje i velika praznina u književnom svijetu našeg Grada. Iskrena sućut njegovoj supruzi Jani, kćeri Deši i obitelji joj, ali i našem Gradu – završio je Njavro.
Što reći nego adio i hvala na svemu!