Kako smo uspješno organizirali naš prvi veliki putopisni projekt odnosno klupsku ekspediciju „60 dana oko svijeta“, odlučili smo se ove godine upustiti u još veću i opširniju priču iz čega je nastao projekt „90 dana po svijetu“.
Projekti Hrvatskog kluba putnika bazirani su na grupnim putovanjima u sklopu kojih se omogućuje članovima odnosno sudionicima da sami biraju i kreiraju način na koji će obilaziti gradove na našim rutama, odnosno mogu obilaziti u manjim grupama ili solo. Poslije gotovo 9 mjeseci priprema cijelog projekta konačno je došao dan polaska na prvu etapu putovanja kroz Rusiji, Mongoliju i Kinu. Jako bogato popunjeni program sa raznim sadržajima uklopljenih u 15 dana je trebalo izdržati, ali kad ste na putu sve je puno lakše jer vas drži adrenalin, želja za istraživanjem i doživljajem nekog potpunog novog svijeta. Svijeta koji je do jučer bio samo fotografija iz nekog časopisa ili scena iz nekog dokumentarac, a sad ste tu. Doživljavate to na svoj način, osjećate mirise i okuse koje nije mogla dočarati fotografija i film.
Čari putovanja duž cijele Rusije
Pleso, 2 sata prije leta, polako se okupljaju sudionici koji su došli iz gotovo svih dijelova Hrvatske. Bilo je tu članova iz Zagreba, Čakovca, Varaždina, Siska, Osijeka, Rovinja, Splita, Šibenika. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu, svi su toliko čekali ovaj trenutak da mnogi vjerojatno noć prije nisu ni spavali od želje da konačno krenu. Ukrcali smo se na avion za Moskvu i naša avantura mogla je započeti. Moskva, naša prva stanica u kojoj smo se zadržali kratko jer smo tu došli kako bismo se ukrcali na transsibirsku željeznicu s kojom ćemo putovati do Irkutska. Obišli smo Crveni trg, posjetili mauzolej Lenjina, katedralu sv. Vasilija, Povijesni muzej, Kremlj, divili se stanicama podzemne željeznice jer se u svakoj osjećate kao u muzeju. Sve navedene znamenitosti privlače velik broj posjetitelja iz cijele Rusije i svijeta. Poslije kratkog zadržavanja u Moskvi došao je red na ono zbog čega smo zapravo i došli u Moskvu, a to je Transsibirska željeznica. Ta kultna željeznica već duže vremena privlači mnoge avanturiste i pustolove iz cijelog svijeta koji žele doživjeti čari putovanja duž cijele Rusije, ali ona je zbog visokih cijena avio karata jedini prijevoz za lokalno stanovništvo. U istom vagonu susrećete i Mongola, koji se uputio kući na putovanje dugo 6000 km, ali i znatiželjne Europljane koji naslonjeni na prozore uživaju u prizorima prirode koji im se izmjenjuju pred očima tijekom putovanja. Očekivati luksuz na ovoj željeznici je suluda ideja ukoliko ne platite kartu od preko 1500 eura koja bi pokrila sve blagodati 21. stoljeća, ali tada sve gubi smisao. Zapravo na ovoj željeznici shvatite kako je 3 l vode zapravo jako mnogo, odnosno dovoljno da se okupate i operete zube. Čekanje u redu za wc je sasvim normalna pojava na koju se brzo naviknete,a uski prostor već nakon prve prespavane noći i buđenja zapravo postaje jako prostran i dovoljan za 4 osobe, koliko ih se nalazi u svakom kupeu. Ono što je super za ovu vrstu putovanja je što dani provedeni u vlaku zbliže sve sudionike i stvore odličnu atmosferu u grupi nabijenu pozitivnom energijom. Samu ideju o gradnji željeznice, koja bi povezala St. Petersburg i luku Vladivostok (Vladar Istoka) koja se nalazi na Tihom oceanu, odobrio je daleke 1891. godine car Aleksandar II, a dovršena je 1916. godine. Postoje 3 pravca ove pruge Transsibirska linija, Transmandžurska linija, koja završava u Pekingu i Transmongolska linija koja se podudara s Transsibirskom do grada Ulan Ude na istočnoj obali Bajkalskog jezera. Od Ulan Ude pruga nastavlja dalje prema glavnom mongolskom gradu Ulaan Batoru, a svoj put završava kao i Transmandžurska linija u Pekingu. Nas je put vodio do Irkutska kroz koji prolaze sve navedene linije odakle smo se uputili prema malom mjestu Listvjanki koje se nalazi na obali Bajkalskog jezera. U samom mjestu osim lijepih primjeraka drvenih kućica nema se baš puno toga za vidjeti dok susjedne Boljše Koti do kojih smo doplovili sa brodom, jer ne postoji cesta, odaju predivnu i netaknutu prirodu tog kraja. S vidikovca do kojeg smo se uspeli pruža se prekrasan pogled na mjesto i Bajkalsko jezero. Inače, postoji legenda koja kaže da ukoliko se okupaš u njemu do koljena produžuješ si život za 5 godina, a ukoliko se cijeli okupaš onda 25 godina. Naravno da dio ekipe nije htio olako odbaciti ovu priliku za dodatnih 25 godina života. Razlog zbog kojeg ova legenda uopće i postoji je u temperaturi vode koja u ljetno vrijeme ne prelazi 10-12 stupnjeva, dok je zimi veliki dio jezera zaleđen i lokalnim ljudima služi kao cesta. U jezero se ulijeva 300 rijeka i rječica, dok iz jezera izvire samo rijeka Angari, koja prolazi kroz grad Irkutsk i ulijeva se u Arktički ocean. Kratko smo prošetali kroz Irkutska, koji je najstariji i najveći sibirski grad i broji oko milijun stanovnika, nakon čega smo se ponovno ukrcali na vlak prema Ulan Udeu odakle smo se autobusom uputili prema glavnom gradu Mongolije, Ulaan Batoru.
Mentalitet borbenosti i impulzivnosti
Čudna je ta zemlja Mongolija, od nekad velikog carstva koje se prostiralo od Pekinga pa sve do naših krajeva svjedoči jedino mentalitet samih ljudi koji još u sebi čuvaju tu borbenost i impulzivnost. Činjenica je i da im je ostalo veliko prostranstvo, koje je veliko kao tri Francuske, ono je neusporedivo sa velikim carstvom Džingis Kana čije je ime danas maksimalno iskorišteno u turističke svrhe. Usprkos velikom teritoriju i obradivoj zemlji to je jedno od najrjeđe naseljenih prostora na zemlji jer mongolsko stanovništvo broji samo 3 milijuna stanovnika. Teško je na prvi pogled ne primijetiti da Mongoli voze jako dobre automobile, pretežno džipove, ali isto tako teško je ne primijetiti prometni kaos koji izgleda kao da ste u gradu u kojem živi 10 milijuna stanovnika, a ne jedan milijun. Ulaan Bator je trenutno jedno veliko gradilište, grade se poslovni neboderi, nove stambene zgrade, obnavljaju stare, uređuju se nogostupi, postavljaju komunalni priključci za cijeli grad, asfaltiraju se ceste. Jedan od velikih razloga zbog kojih je došlo do investicija je taj što su otkriveni rudnici zlata. Polako Zapad dolazi u ove krajeve, osjeća se prodor civilizacije, jurte sve više služe samo za turiste koji dolaze osjetiti pravi nomadski život koji je do prije nekoliko godina vodila velika veličina Mongola. Velika prostranstva, na kojim stoka i konji slobodno uživaju u slobodi, protežu se dokle god vam pogled seže. Prekrasna i netaknuta priroda veliki je adut Mongolije u njihovom razvoju turizma te sve više turista svake godine pristiže u ove krajeve. Mi smo se prvu noć odmorili u hotelu nakon čega smo se uputili prema muzeju Džingis Kana u sklopu kojeg je i njegova statua koja je ujedno najveća statua konjanika na svijetu. Unutar muzeja smo razgledali izložene eksponate i odjenuli se u tradicionalnu borbenu odjeću Mongola iz vremena velih osvajanja. Poslije muzeja uputili smo se u NP Terelj i uživali u netaknutoj prirodi od čega izdvajamo Turtle Rock čije stijene neodoljivo podsjećaju na kornjaču. Noć smo proveli u tradicionalnim jurtama, a prije samog noćenja smo posjetili jednu lokalnu obitelj u njihovom tradicionalnom domu u kojem smo degustirali lokalne specijalitete od čega izdvajamo fermentirano konjsko mlijeko koje je imalo kiselkasti okus. Nakon uživanja u degustaciji njihovih specijaliteta vratili smo se u naše jurte, zapalili vatru, namjestili jastuke punjene rižom i spremili se na spavanje. S jutrom nam se se pridružilo i sunce i vratilo nam osmjeh na lice jer nas je taj dan čekalo jahanje. Prije samog jahanja uspeli smo se do meditacijskog hrama nakon čega smo izabrali konje i krenuli u jednosatno jahanje. Početno jahanje je bilo u suzdržanom tonu, dok se ekipa nije opustila i u punom galopu uz uzvike „čhu čhu“ odjahala sve do kampa. Jedno jedinstvo i predivno iskustvo za sve članove je bilo doživjeti osjećaj galopa po mongolskim stepama. Nakon doživljaja u NP Terelj put nas je vodio ponovno u Ulaan Bator gdje smo još razgledali zgradu vlade i sabora koja se nalazi na trgu Sukhbaatar te poznati hram Gandan. Poslije mongolske avanture uputili smo se u Peking.
U Peking smo sletjeli kasno na večer i dočekala nas je velika koncentracija smoga, ali nekako nas tijekom cijelog putovanja prati sreća s vremenom, tako da kad smo se ujutro probudili i krenuli u razgledavanje grada ugodno nas je iznenadilo vedro i sunčano vrijeme. Grad je to od preko 20 milijuna stanovnika i usprkos tome sve funkcionira po najboljem redu što se na prvi pogled vidi po čistoći samog grada. Prvi dan smo se prošetali najvećim trgom na svijetu, Tiananmenom i obišli Zabranjeni grad te se popeli na vidikovac s kojeg puca prekrasan pogled na cijeli kompleks hramova koji broji ukupno 980 zgrada. Zabranjeni grad je bila carska rezidencija dviju velikih kineskih dinastija, Ming i Qing. Iz njega su 500 godina vladali carevi, a samo ime je dobio iz činjenice da nitko nije moga ući u grad bez dozvole cara. Obično stanovništvo je živjelo izvan rezidencije u Hutonzima, kojih je danas ostalo jako malo jer nestaju pred gradnjom velikih poslovnih i stambenih nebodera. Ono malo preostalih možete obići u rikši koje vam domaćini nude po cijeni od nekih 80 kn po osobi. Jedan od najpoznatijih je onaj uz Zabranjeni grad kojeg su izgradili Mongoli za vrijeme dok je Kublaj Kan vladao svojim carstvom iz Pekinga. Najveće atrakcije u Pekingu uz Zabranjeni grad su još Nebeski hram i Ljetna palača koja je od 1998. upisana na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji, a nalazi se na obalama jezera Kunming, a jedna od najzanimljivijih kulturnih znamenitosti zasigurno je mramorni brod. Jezero je nastalo iskopavanjem, a materijal koji se iskopao iskoristio se za gradnju Brda dugovječnosti na kojem dominira trokatna palača koja je služila kao ljetnikovac carici Cixi. Ono što nas je oduševilo u Pekingu je to što unatoč činjenici da su se dogodila velika ulaganja koja su promijenila stari izgled grada te se dogodio veliki prodor zapadne kulture, Peking je ipak uspio sačuvati šarm povijesnog nasljeđa i sigurno predstavlja pravi biser kineske kulture. Drugi veliki biser kineske turističke ponude zasigurno je Kineski zid, koji smo posjetili predzadnji dan našeg boravka u Kini. Kako se većina posjetitelja odlučuje na jeftiniju i bližu destinaciju Badaling, mi smo se odlučili za dalji i nešto skuplji dio kineskog zida zbog želje da uživamo u tišini i da doživimo na pravi način zid jer na Badalingu je rijeka ljudi. Odabir Mutianyua bio je pun pogodak jer nije bilo puno posjetitelja, a do zida koji se nalazi na brdu moglo se ili žičarom ili laganim trekingom. Po povratku prema podnožju očekuje vas prava adrenalinska poslastica jer se spuštate na toboganu i vožnja traje nekih 2-3 minute. Posljednjeg dana uživali smo još malo u neodoljivoj kineskoj kuhinji, od koje je sigurno najpoznatija Pekinška patka ali i sva ostala hrana je fenomenalna. Puni doživljaja sa putovanja kroz 3 različite kulture i sa mnogo lijepih uspomena krenuli smo natrag prema Hrvatskoj. Bilo je ovo jedno prekrasno iskustvo za cijelu grupu i sigurno je da su baterije napunjene do sljedeće godine kada će nam se naši članovi pridružiti na nekom novom putovanju. Sada slijedi kratka pauza, a onda 21.9. krećemo prema Južnoj Americi, točnije prema Peruu odakle kreće naša nova avantura po zemljama Latinske Amerike. Naši članovi koji su se odlučili za ovaj dio putovanja već sitno broje i jedva čekaju da putovanje krene. Vi nam se još možete pridružiti na preostalim slobodnim mjestima na 4., 5. i 6. dionici putovanja. Postanite naš član i pridružite nam se na jednom dijelu putopisnog projekta „90 dana po svijetu“. Sve informacije o projektu možete naći na stranici www.hrvatskiklubputnika.com, pratite nas i dalje na vašem najdražem portalu.