Beskrajna je strpljivost naših sugrađana. Godinama nakon svake jače kiše imamo problema s pitkom vodom.
Pred tri i pol godine sam napisao u kolumni:
‘Andro Vlahušić na nedavnoj je tribini u kinu Sloboda na upit o potrebi izgradnje pročistača vode prokomentirao da bi taj projekt koštao tek desetak milijuna eura i da se za to ne isplati pisati projekt za financiranje iz EU fondova jer – ‘to Dubrovnik može kad god hoće’. Nevjerojatna je nepromišljenost, bahatost i arogancija koja se iščitava iz ovog primjera. Ako je to Dubrovniku ‘sitnica’, kako tvrdi gradonačelnik, kako to da u ove četiri godine ta ‘sitnica’ nije napravljena, i zašto meni draga starija gospođa iz Grada opet mora prokuhavati vodu kao i u vrijeme rata? Kada će potreba izgradnje pročistača vode, a koja se ne vidi tako upadljivo kao i asfaltiranje prometnica na Ilijinoj Glavici, doći na red? Trebalo bi priupitati vrlog gospara tko je i kada u ime građana zaključio da to Dubrovnik neće?’
Sada bi se valjda trebali lupati nogama u guzicu od sreće jer je završen natječaj za izgradnju pročistača.
Dogradonačelnik se hvali da je Grad ‘u plusu’ pedeset milijuna, a nadležne državne službe, umjesto da su osupnute takvim rezultatom, zabranjuju postavljanje ugostiteljskih štandova na Stradunu kako se masnoća ne bi izlijevala u kanalizaciju i time ju oštetila. Odjednom nastaje panika jer na Stradunu neće biti kobasica, a neće biti ni autentičnog božićnog ‘međeda’ koji uveseljava djecu po Stradunu.
Nebitno je da nemali broj restorana u Gradu sve ove godine baca smeće kako stigne, izlijeva ulje u kanalizaciju, postavlja stolove i na za to nepredviđena mjesta. Nebitno je da u Gradu koji je eto u plusu 50 milijuna nema previše osmišljenih sadržaja za mlade ili one starije. Bitno je da se neće moći jesti fritule na Stradunu, jer ne znamo što su prikle.
Zoran Pucarić, PR stručnjak