Knjiga Atlas – svjedoci vremena autorice Silvane Jakuš, donosi priču o radu, poslovnoj filozofiji, izazovima i privatizaciji nekada iznimno cijenjene turističke agencije Atlas. Kroz svjedočanstva 80-ak relevantnih sugovornika iz politike, turizma, bankarstva i samog Atlasa, knjiga rasvjetljava mnoge ključne trenutke, uključujući i dosad nepoznate događaje koji su oblikovali poslovanje i sudbinu ove nekad vodeće agencije u regiji. Knjiga je predstavljena u punoj dvorani kina Visia.
Sve prisutne te one zaslužne za nastajanje ove knjige na početku je pozdravio i predstavio Luko Brailo. Za sve one koji su sudjelovali u nastajanju knjige i veselili se njezinom stvaranju, a nisu više s nama, održana je i minutna šutnje.
Gostima se obratila urednica knjige Petra Somek u čijoj je obitelji s roditeljima, profesorima geografije, standard bio znati pet kula dubrovačkih. Dodala je kako smatra da bi ova knjiga trebala biti udžbenik, putokaz i primjer zašto nešto nije trebalo nestati, a dogodilo se.
Recenzent prof. dr. sc. Darko Prebežac istaknuo je kako je ova knjiga retrospektiva životnog ciklusa uspješnog turističkog poduzeća, od njegovog rođenja do nestanka. Napomenuo je kako je ova knjiga poticaj na promišljanje o tome kako se turizam razvijao u različitim društveno-ekonomskim i političkim slučajevima na području današnje Hrvatske.
– Svi zaposlenici trebaju proći obuku kako bi razumjeli na koji način se uklopiti u standarde Atlasa. Svaki zaposlenik mora uvijek govoriti pozitivno, bez negativnih komentara, smiješiti se, uvijek gledati gosta u oči, prikladno se izražavati i rabiti izraze “Dobro jutro” , “Svakako”, “Bit će mi drago”, “Zadovoljstvo mi je” – pročitala je dubrovačka glumica sa zagrebačkom adresom, Perica Martinović, ulomak o pravilima ponašanja u Atlasu kojeg su svi zaposlenici morali poznavati.
-Kada govorimo o Atlasu, govorimo o Atlasu s početka 1960-tih pa do zadnjeg dana. Dolaskom Điva, Davora Đivoja, komercijalnog direktora definira se strategija razvoja firme – Turistička agencija vrhunske kvalitete. Kadra nije bilo, potrebne infrastrukture i opreme nije bilo na tržištu. Atlas tada kreće u stvaranje svog vlastitog kadra, u infrastrukturu i postavlja sebi cilj – kvalitetan gost, ali bez zadovoljnog zaposlenika nije bilo zadovoljnog gosta – izjavila je Pave Župan Rusković, dugogodišnja direktorica Atlasa.
Nadodaje kako su svi rukovoditelji morali voditi dobru brigu o svojim radnicima, ne samo njihovom poslom nego i o njihovim privatnim problemima, u mogućnostima koliko se to moglo u datom trenutku.
– Zahvalna sam svim Atlasovcima, svi su oni na svoj način dali svoj prilog. Zahvalna sam i njihovim obiteljima, ili bolje rečeno našim obiteljima, jer su i oni dali puno svojom žrtvom. Morali su imati veliko razumijevanje i strpljenje, jer u Atlasu se puno radilo, nije bilo radnog vremena, ali ljudima to nije bilo ni teško jer smo živjeli s tom firmom – emotivnim govorom zahvalila se Župan Rusković svim zaposlenicima Atlasa.
Istaknula je kako trebamo biti najviše ponosi na ono što je Atlas napravio u 90-tima, u doba Domovinskog rata. Po lobiranju u svijetu, promicanju Hrvatske kao turističke destinacije, koje do tada nije bilo jer uvijek govorilo ili o Dalmaciji, Dubrovniku ili Jugoslaviji. Naglasila je da bi se turizam vratio u Hrvatsku puno kasnije da nije bilo Atlasa 90-ih godina.
– Atlasova uloga bila mi je ugrubo poznata kao turističkom novinaru, ipak sve ono što sam znala tek je mali djelić što sam čula od gospođe Pave Župan Rusković i ostalih 80-ak djelatnika. U pripremi knjige nije bilo lako, bilo je emotivno i stresno. Atlas je imao dvostruku zadaću, dokazivati se na stranom tržištu i još mnogo zahtjevnije, boriti se s preprekama koje su postavljali baš oni koji su trebali pomagati. U onoj ‘Mogu ti oprostiti sve, samo uspjeh ne’, bio je Atlas česta meta. Tim prije i više što ga je nekoliko desetljeća vodila žena sa dvije velike mane – sposobna, a neposlušna. Ne zna se što je bilo gore, ali definitivno, ovo je bilo neoprostivo – izjavila je autorica Silvana Jakuš te se zahvalila gospođi Pavi Župan Rusković na povjerenju i zajedničkom putu do cilja koji nije bio ni lak, ni pravocrtan, ali je u svakom trenutku bio inspirativan, iskren, dragocjen i predan tome da se zabilježe najvažnija Atlasova poglavlja.
– Dozvolite mi da vam se ipak svima ispričam. Napisala sam, i to ne samo jednom, da Atlas više ne postoji. Činjenično i po sudskom registru, to je tako. Ali, večeras sam se uvjerila da nisam posve upravu. Sve dok ste vi tu. Dok biraju studij brodogradnje jer su u obitelji toliko slušali o Atlasovim brodovima, Atlasovu kvalitetu preslikavaju kao ultimativni standard svojeg poslovanja. Sve dok je tako, Atlas postoji – zaključila je autorica te se zahvalila što je dio ove priče.