Životno središte Dubrovnika već dugo nije stari grad nego Gruž i zato njega treba transformirati u suvremeni grad za odvijanje suvremenog i kvalitetnog načina života kako bi stanovnici ostali u njemu i identificirali se s tim prostorom, a ujedno zadovoljili sadržajima sve svoje potrebe – rekao je za DuList profesor emeritus na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Tihomir Jukić koji je nedavno u Dubrovniku održao predavanje na temu suživota turizma i urbanizma.
– Još uvijek ide identifikacija prema povijesnom gradu kojeg više gotovo da i ne posjećuju, a premalo imaju elemenata s kojima bi se mogli identificirati u Gružu. Tu bi se morale dogoditi velike promjene. Jedna od njih je rješavanje prometa, luke za kruzere, kao i kvalitetno oblikovani javni prostor za sve dobne grupe, kao i osmišljavanja sadržaja i usluga koji nedostaju za svakodnevni život. To bi trebala ostati oaza za stalno stanovništvo grada s prihvatljivim omjerom broja turista u odnosu na broj stanovnika – ističe naš sugovornik odgovarajući na pitanje kakav je suživot turizma i urbanizma u Dubrovniku danas.
Što bi u tom suodnosu trebalo promijeniti kako bi se postigla održivost i povećala kvaliteta života domicilnog stanovništva?
Kako bi se povećala kvaliteta života, domicilno stanovništvo mora biti na prvom mjestu u procesu planiranja i upravljanja gradom, a također u procesima razmatranja budućnosti. Sve što je dobro za građane Dubrovnika, bit će dobro i za posjetitelje. I mi kada putujemo na lokacijama koje posjećujemo želimo vidjeti lokalni život, a ne posjećivati oaze za turiste. Nikako se ne smijemo pomiriti sa suživotom turista i stanovnika. To je isto kao da u obitelji imate suživot, a znamo što to znači. Potrebno je zadovoljiti potrebe stanovnika i omogućiti sve sadržaje potrebne za svakodnevni život. Isto tako potrebno je osigurati mjesta susreta i njihove kvartovske intime.
Dakle, život punim plućima, a tu je i neizbježni turizam. Samo pitanje je mjere, odnosa broja stanovnika i broja turista. Najbitnija je dakle MJERA. Iako je došlo do smanjenja broja turista na jednog stanovnika Dubrovnika sa 36 turista u 2019. godini na 27 u 2024., to je još uvijek previše. Dubrovnik je i dalje na prvom mjestu po broju turista na jednog stanovnika. Mnogi poznati turistički gradovi su po broju turista daleko iza Dubrovnika, tako Firenca ima 14, Amsterdam 12, a Lisabon 11 turista na jednog stanovnika. O tome gradske uprave moraju voditi računa planirajući budućnost, a vodeći isto tako računa o održivosti prostora. Pohvalno je da je Dubrovnik u jednom prijelomnom trenutku smanjio broj kruzera, ali trebao bi u tome smjeru krenuti još dalje. No vidimo da se broj kruzera opet počeo povećavati. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, tijekom 2023. bilo je 475 posjeta kruzera, a u 2024. je taj broj narastao na 505.
Ne zaboravimo da održivost nije samo gospodarska i okolišna, nego i društveno socijalna. No to se već godinama zanemaruje. Svjesno treba krenuti na smanjenje broja turista, njihovo profiliranje, a isto tako grad održati živim za svoje stanovnike s dobrim javnim prijevozom i svim potrebnim sadržajima i javnim uslugama. Po tom pitanju mora nešto učiniti i državna vlast, odnosno Ministarstvo turizma jer je Hrvatska na prvom mjestu u Europi po broju turista na jednog stanovnika (4,3 turista po stanovniku), i dalje se iz godine u godinu hvalimo povećanjem broja turista i prihoda, a proklamira se s vrha održivi razvoj. Do kada sve to, a već smo prešli sve granice u odnosu na ostale turističke države i turističke destinacije? Kada će nadjačati svijest o prostoru i o kvaliteti života domaćih stanovnika? Uz sve to treba pokazati i socijalnu osjetljivost jer je turistički najam egzistencijalno pitanje za neke obitelji i njihov jedini izvor prihoda. Ponavljam, treba postupno uvoditi promjene i naći pravu mjeru, a nikako ishitrene postupke.
Kako na vrlo uskom području grada Dubrovnika pomiriti i uskladiti različite potrebe?
Nikada nije kasno za promjene, samo je pitanje koji su prioriteti pri planiranju i oblikovanju prostora. No te promjene izazvane prostornim i urbanističkim planiranjem u načelu iziskuju dugo vremensko razdoblje za izradu planova i njihovu primjenu, za razliku od upravljanja koje može brzo intervenirati i donositi odluke koje mogu poboljšati kvalitetu zatečenih stanovnika, kao i mjere privlačenja stanovnika iz drugih dijelova. Općenito u cijeloj Hrvatskoj prostorno i urbanističko planiranje se svelo na razdoblja od 4 godine koliko iznosi izborni ciklus u lokalnoj zajednici pa se neki napredak ipak mora pokazati i u tom razdoblju. Rijetko koja sredina ili grad promišlja svoju budućnost dugoročno. Da bi to učinili i dugoročno provodili i pratili razvoj u nekom području, potrebno je izraditi detaljnu analizu postojećeg stanja, utvrditi intenzitet procesa koji se odvijaju, postaviti ciljeve razvoja i akcijske planove kako krenuti u realizaciju tih ciljeva. Sve to nekako je moguće i ostvariti, ali sve pada na izostanku vizije razvoja grada u budućnosti. Opredjeljenja su često jedna, a realizacija u prostoru druga. To je tipično za naše prostore i naše političke opcije.
Jesmo li prostor nepovratno uništili zbog pretjerane apartmanizacije i prekomjerne gradnje i kako ga regenerirati i sanirati?
Sigurno je da su nove tendencije u planiranju gradova, pa tako i u obnovi gradova, KOMPAKTNI GRAD – tj. sažimanje prostora, a ne zauzimanje novog prostora. Naravno da se ne može zaustaviti razvoj grada i gradnja, ali prioriteti su zadovoljavanje stambenih potreba, a ne apartmani za najam. No, to je zadatak za obje strane, i gradskoj upravi, a i samim građanima. Uvijek moraju krenuti od sebe. Potrebno je podići svijest o prostoru i kvaliteti života, a na to i sami utječu.
Mnoge gradske uprave (Firenza, Rim, Lisabon, itd.) ograničile su ili u potpunosti obustavile izdavanje licenci za povremeni najam. Druga mjera su porezi i financijski nameti 2, 3 puta veći na povremeni najam od stalnog najma. Često europski gradovi pribjegavaju vremenskom ograničavanju turističkog najma, tako da se on kreće do maksimalno 60 do 90 dana godišnje, a nikako 365 dana kao što je u Hrvatskoj. No na tim mjerama se mora dosta učiniti i na državnoj razini, a ne samo na lokalnoj. U nekim gradovima kao što su Berlin ili Pariz povremeni najam vremenski ograničen moguć je samo u stanovima i kućama u kojima živi domaćin, a za svaki drugi stan se mora prijaviti turistička djelatnost koja se oporezuje kao i svaka druga gospodarska djelatnost. Sve te mjere ili kombinacija nekih od njih sigurno bi utjecale na smanjenje ili zaustavljanje onog što vi nazivate ‘apartmanizacijom’. No nisam siguran je li ta svijest o kvaliteti života lokalnog stanovništva doprla do gradskih uprava i jesu li svjesne toga, a ne samo načelno, a još manje do državne razine.
Dubrovčani već nekoliko godina čekaju sveobuhvatne Izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana budući da je postojeći nanio dosta štete gradskom prostoru. Može li i na koji način novi GUP donijeti toliko željene promjene u promišljanu prostora i planiranju razvoja za budućnost?
Koliko sam upoznat Izmjene i dopune GUP-a Dubrovnika se već duže vremena pripremaju. Izrađene su mnoge predradnje: konzervatorske studije, pejsažne studije, sociološke studije itd.… Nadam se da će rezultati njihove rasprave s građanima utjecati u konačnici i na donošenje znatno kvalitetnijeg Generalnog urbanističkog plana. No tu postoji i drugo pitanje – ne samo planiranje prostora, nego i mogućnost provođenja tih planova. Često i one planirane sadržaje društvenog standarda (vrtić, škola, kultura, itd.) ne možemo provesti u prostoru zbog privatnog vlasništva i visokih komercijalnih cijena zemljišta. Nedostaje instrument provedbe pod nazivom ‘urbana komasacija’. Što to znači da se na nekom prostoru u provedbi ujednačavaju cijene zemljišta koje postaju iste za zemljište na kojem se planiraju vrtić, škola, kao i za komercijalnu gradnju i gospodarske i turističke sadržaje. Nažalost to smo nekada imali u našem Zakonu o prostornom uređenju i gradnji, ali više desetljeća više ne, pa često neki planirani sadržaji ‘ostaju samo na papiru’. Sve to prati činjenica da sam grad ne raspolaže zemljištem za takve namjene nego se mora ići u kupnju zemljišta po komercijalnim cijenama, a to se najčešće ne realizira. Interesantno je da smo postupak ‘urbane komasacije’ imali u poslijeratnom razdoblju, ali nije odgovarao niti lijevim niti desnim političkim opcijama pa se nije primjenjivao i konačno je izbačen iz Zakona o prostornom uređenju.
Recenzirali ste sociološku studiju izrađenu za potrebe sveobuhvatnih izmjena i dopuna PPU-a i GUP-a Grada Dubrovnika. Što nam ona donosi?
Studija donosi rijetki primjer izravnog uključivanja građana u izradu prostorno-planske dokumentacije tijekom pripreme prijedloga izmjena i dopuna. Dakle, bitno ranije od javne rasprave koju propisuju zakonske odredbe. Javnost je uključena (građani, stručnjaci, korisnici prostora,…) na stručno vođen način tako da su izrađivačima bili dostupni relevantni podaci izravno od korisnika prostora, od strane stručnjaka i svih ostalih dionika, tj. zainteresirane javnosti. Važno je to što se istovremeno sa stručnim prikupljanjem podataka odvijao dijalog izrađivača s lokalnom zajednicom, od stručnjaka, udruga, predstavnika mjesne samouprave do šire javnosti. Sociološka studija predstavlja stručno vođen participativni proces koji je na transparentan i znanstveno utemeljen način donio uvide u kvalitetu života, probleme i potrebe stanovnika prostora za koji su predložene izmjene i dopune. Koliko je to akceptirano u prijedlogu Izmjena i dopuna GUP-a Grada Dubrovnika pokazat će vrijeme.
Je li i u kolikoj mjeri važna participacija građana u postupku planiranja razvoja prostora? Jesu li građani dovoljno osviješteni svoje uloge u tom procesu?
Bez participacije građana u svim procesima planiranja prostora sigurno nećemo doći do kvalitetnih i održivih rješenja. Samo, postoje dvije vrste participacije ‘načelna’ i ‘stvarna’. Načelna je ‘zakonska’ kada je prostorni ili urbanistički plan gotov i kada se predstavlja na javnim izlaganjima i javnim raspravama, ali u trenutku kada je plan već izrađen i kada su moguće samo manje korekcije, a ne u njegovoj početnoj fazi kada se određuju teme, ciljevi i prioriteti. No stvarno sudjelovanje javnosti trebalo bi uključiti i u etapama pripreme planova ili programa za javne arhitektonsko-urbanističke natječaje.
Godinama se podiže svijest građana o prostoru i građani nisu više zainteresirani isključivo za moguće kapacitete gradnje svoje građevne čestice, nego i za zajedničke probleme. Tu su prvenstveno javni prostor, pješački prolazi, parkovni nasadi, problemi parkiranja i garažiranja, dječja igrališta i sl. Većina toga se i ostvari ako je dovoljno jaka i uporna građanska inicijativa i lokalna zajednica.
Svojevremeno ste izjavili da će onaj tko bude riješio promet u Dubrovniku – riješiti sve, ali po pitanju prometa se godinama ništa ne poduzima. U kojem smjeru treba promišljati rješenje tog ključnog problema?
To i sami Dubrovčani znaju da su najveći problem ljetne gužve turista, taksija i autobusa s turistima s kruzera, javni promet, neadekvatni prostori za parkiranje i garažiranje u gradu, a posebno je zahtjevno rješavanje prometa prema aerodromu jer jedna prometna nesreća može sve zaustaviti. No kako nisam stručnjak isključivo za promet, odgovore na ovo pitanje trebat će ipak dati prometni stručnjaci temeljem detaljnih analiza i propitivanjem različitih prometnih modela te to predstaviti građanima i stručnoj javnosti. Idealnih rješenja nema, ali prostora za promišljanje i znatna poboljšanje prometa u gradu sigurno ima.