Dubrovački arhitekt Stjepo Butijer već pedeset godina bavi se arhitekturom, urbanizmom i prostornim planiranjem. Iako je službeno u mirovini, priznat će kako još uvijek odradi tri-četiri sata u svom uredu jer još može, ima volje i snage. Kao kruna njegovog pola stoljeća dugog rada nedavno je odlikovanje Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Njega smatra životnom nagradom za djelovanje ne samo u arhitekturi nego i prostornom uređenju te općenito razvoju, tim više što je prijedlog za nagradu došao upravo od njegovih kolega iz Društva arhitekata Dubrovnik, a kako je naglasila i Predsjednica prilikom uručenja odlikovanja: ‘Ovo odlikovanje je za osobite zasluge u prostornom planiranju i razvoju te izradi niza projekata od posebnog značaja za Republiku Hrvatsku’. Obrazovanje arhitekta Stjepa Butijera, istaknut će, nije samo u arhitektonskoj znanosti već se sastoji od niza različitih znanja: od arhitekture, urbanizma, prostornog planiranja, umjetnosti pa sve do prostornog razvoja gospodarstva i turizma u Dubrovniku, Dalmaciji i općenito na području Hrvatske. Bio je nekoliko godina slobodni umjetnik, ali i profesor koji je predavao predmet ‘Prostorno planiranje u turizmu’ na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku. U prostornom razvoju države sudjelovao je u Savjetu za prostorno planiranje koje je izradilo niz znanstvenih i stručnih studija. Može se pohvaliti i članstvom u Odboru za turizam i prostor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dubrovnik se danas suočava s izraženim intervencijama u prostoru na koje sugrađani ne gledaju s odobravanjem. Naš sugovornik dao nam je odgovore može li se izgradnja zaustaviti ili barem obuzdati, na koji način treba promišljati prostor, promet, ali i stvoriti održivi turizam.
Može li se razgraničiti arhitektura od prostornog planiranja?
Meni je to jedan pojam. Kad radim arhitekturu prvo razmišljam o urbanizmu toga područja. Ne razmišljam isključivo o objektu koji bi se trebao izgraditi već o cjelokupnom prostoru i onome može li okolina prihvatiti objekt kojeg bi trebalo interpolirati. Promišljam i je li on nužan na tom području. Prostorni razvoj nije samo urbanistički i arhitektonski razvoj, njega treba sagledavati i u gospodarskom smislu. On zapravo sveobuhvatno utječe na život čovjeka. Danas je poprilično teško raditi na prostornom razvoju. Puno teže nego pred desetak, dvadeset godina ili u vrijeme kad sam počinjao ovaj posao. Zahtjevi su ogromni počevši od gospodarstvenika, politike, raznih investitora, stranih partnera. Danas bi čovjek koji radi u urbanizmu morao biti arhitekt, geograf i demograf, ali i poznavati pravo, hortikulturu te ostalo. Ako sve to pomalo dotičete, onda ste zaokruženi arhitekt. Glavni urbanist ne može biti relativno mlad čovjek. On mora raditi duže vrijeme u timu stručnjaka. Od njega se očekuje da jako dobro poznaje prošlost da bi taj svoj zadatak napravio za sadašnjost i nekako to povezao i dao za budućnost.
Imamo li danas takve ljude?
Nažalost ne mogu se pohvaliti da se danas sve radi na dobar način. Rezultat rada urbanista vidi se tek nakon desetak godina. Od rata pa na ovamo nemamo više toliko školovanih urbanista. Prije je arhitektura bila umjetnost, a danas je arhitektura tehnička djelatnost. Pojam same arhitekture i arhitekta mora biti sveobuhvatan. To je moj moto koji bi trebao svaki arhitekt imati. Istina je da ljudi u urbanizmu manje zarađuju nego u projektiranju – arhitekturi. Stoga se mlađi ljudi neće posvetiti tom pozivu. Danas svakog urbanistu investitor vuče za rukav i traži ono što samo njemu treba. Zapravo problem leži u tome što nam nedostaju Zavodi za urbanizam u svakom gradu. Velika je šteta što su se te institucije ukinule ili transformirale. To znači da se danas na urbanistički natječaj Dubrovnika može javiti bilo tko iz bilo kojeg grada u državi. Njegov je cilj završiti posao, usvojiti plan i naplatiti. Nažalost, mnogi ne poznaju grad, ne poznaju povijest i sve ono što je nužno potrebno unijeti u plan. Mi smo danas svjedoci da se pojedini planovi, a pogotovo, planirane zone nisu uopće realizirale ili su se tek počele realizirati.
Koji konkretno?
Sve turističke zone još iz starih razvojnih planova se nisu u potpunosti realizirale. Najbitnije bi bilo da se svako pet godina napravi dobra rekonstrukcija, svojevrsna revizija svih planova, koje bi pratile detaljne analize i studije. S time bi se dobili odgovori je li određena lokacija prikladna. U slučaju da za nju nije bilo interesa treba je prenamijeniti u onu koja je potrebna građanstvu. Ubrzana urbanizacija i neravnomjerni razvoj pojedinih regija, konkretno čitave Dalmacije ukazuju na jedno nužno usporavanje urbane koncentracije i uspostavljanja ravnomjernijeg razvitka posebno na dijelu otoci – kopno – zaleđe. To najbolje objašnjava upravo primjer Dubrovnika. Želja svih nas je bila, još negdje od plana Južnog Jadrana, kad sam počeo raditi 1968.–69. da Dubrovnik bude vrh piramide elitnog turizma. Istina, danas smo postali najposjećeniji grad, ali s puno gužve, tako da se elitni turizam pomalo gubi, a nadvladava masa.
Može li se uopće u ovom trenutku pričati o elitnom turizmu?
Treba se zaustaviti i promišljeno se vraćati prema smjeru. Nukleus Dubrovnika je njegova povijesna jezgra i ako izgubimo stanovništvo izgubili smo elitni turizam. Zato smatram da bi grad trebao kupovati svaki prostor na raspolaganju unutar povijesne jezgre i naseljavati ga novim obiteljima, kao liječnicima, mladim bračnim parovima pa čak i vratiti neke starije obitelji u Grad. Da bi se zadržalo stanovništvo u povijesnoj jezgri, trebaju biti na raspolaganju dirigirane subvencije, za deficitarne prodavaonice, potrošnju električne energije, za grijanje i hlađenje te komunalne naknade i sl. Moramo se okrenuti takvim promišljanjima kako bi privukli stalno stanovništvo u povijesnu jezgru. Tad nam se ne bi događale ove pošasti poput bankomata jer je to velika glad za materijalnim. To neće stati na bankomatima, jer i ostali noviteti nas neće zaobići. Pa uzmite primjer Zagreba gdje se hoće izgraditi Manhattan. Ma kakav Manhattan?! To mogu činiti velike države i veliki gradovi, ne Hrvatska i Zagreb.
Svjedoci smo očite pomame za prostorom?
Tako je. U hrvatskom društvu promjene najviše potiču pojam globalizacije i tranzicije. U ekonomskom i socijalnom smislu s prostornog gledišta globalizacija i tranzicija imaju veliki utjecaj na lokalni i regionalni razvoj. Dubrovniku je voda došla do grla, i nimalo nije lako danas biti na čelu gradskog razvoja sa svim ovim ogromnim zahtjevima. Nekad bi i ‘dugotrajno’ izdavanje dozvola bilo čak i dobro jer ako se to pusti i prepusti svojevrsnoj liberalizaciji dogodila bi nam se katastrofa. Za strane investitore je Hrvatska vrlo zanimljiva. Mislim da se ipak gradonačelnik sa svojim službama dobro nosi i da se vidi napredak. Pogotovo u odlučnosti oko pojedinih problema i uočavanju deficitarnih potreba u Gradu i širem gradskom području.
Jesmo li sami sebe potpuno uništili ili ima još vremena za neke korekcije?
Osobno mislim da se ne možemo vratiti unazad, ali danas se određene stvari mogu postupno limitirati. Negdje treba stati. Ako zaustavimo gradnju, zaustavili smo život. Ne može se stati u izgradnji, nju se ne može zabraniti, ali se može limitirati po krugovima. Krug oko povijesne jezgre je minimalna gradnja, drugi krug je malo veća, a treći, koji zalazi preko mosta ide do Župe i Primorja, dopušta optimalnu gradnju. Treba razmišljati o omjerima izgrađenog naspram slobodnog, zelenog i rekreacijskog prostora.
Ali i ranije su postojala pravila, no danas smo svjedoci izrazitih intervencija u prostoru?
Događa nam se prenapučenost, ali za razliku od Splita i drugih gradova, mi smo još dobri. Znam da ne smijemo uvijek gledati lošije od sebe, ali zbog ograničenja, konzervatora i nekog ‘straha’ donekle smo sačuvani. Ima izuzetaka, jer svako toliko poneka građevina iskoči, ali u globalu mi smo donekle dobri.
Jeste li možda locirali kad nam se dogodio taj prijelomni trenutak?
Sveobuhvatne promjene u društvu najviše osjeća prostor. Pitamo se je li na pomolu nova tehnološka ‘revolucija’ u Europi i u svijetu? Teško je to potvrditi i dati suvisli odgovor, ali je očito da se sve više povećava interes za prostorom, bilo na kopnu, zraku ili moru. Kao primjer velikog interesa možemo spomenuti legalizaciju. Ona je nepovratno blokirala određene zone. Mi smo kao arhitekti i Udruženje hrvatskih arhitekata, a tada sam bio i u Savjetu za prostorno uređenje, predlagali da se legalizacija radi pod strogom kontrolom. Nismo bili protiv legalizacije, ali trebala su biti donesena pravila da na svaku lokaciju izađe komisija i ako nešto nije u redu da se to ukloni. Ako je kuća napravljena u prostoru na kojem je predviđen društveni objekt, autocesta, plinovod, kanalizacijski sustav, ona ne može proći legalizaciju. Uz sve to, nije se smjelo dopustiti da se kod pojedinih kuća usvoji baš sve, konačno i izgled kuće je trebalo gledati. Ako kuća ne odgovara ambijentu, onda komisija treba odrediti što na njoj treba ukloniti kako bi se ona uklopila u prostor. Naš prijedlog je bio da ako se te primjedbe ne provedu u roku godine dana objekt ne bi mogao proći legalizaciju. Dogodila nam se legalizacija u kojoj je sve legalizirano, a s kojom se ‘nagovještavaju’ i neke buduće legalizacije, tako da pojedinci sigurno pretpostavljaju da bi neka nova slična procedura mogla biti provedena za desetak godina. S tim se problemima suočavala Italija i Španjolska. Možemo reći da je Dalmacija prošla lošije nego sam Dubrovnik. Kada govorimo o izgrađenosti naše obale i otoka u Dalmaciji, ona u svojoj sveukupnosti nije preizgrađena, samo pojedine lokacije. Kad bi sagledavali stanje iz perspektive turizma, može se zaključiti da je zakazalo paralelno rješavanje otoka, obale i zaleđa. Obala je u pojedinim područjima prenapučena, otoci su zapušteni, a zaleđe je opustjelo nakon izgradnje Jadranske magistrale. Jedan švedski časopis je pisao kako je Jadranska magistrala donijela najviše ekonomske moći u to vrijeme Dalmacije, ali je nanijela najviše štete u prostoru. Eklatantan je primjer našega Zatona. To mjesto teško može biti turističko područje, ako se ne napravi bajpas od mosta do Orašca čime bi se stvorilo turističko područje. S druge strane, Župu dubrovačku je promet uništio. Magistrala sada nije ni stambena ulica jer svakih 10-tak metara imamo priključak na glavnu prometnicu. Daljnji razvoj treba dobro promisliti u sklopu i Dubrovnika, Konavala, a posebno Zračne luke.
Smatrate li da je potrebno ‘ispravke’ raditi izmjenama GUP-a ili nam treba potpuno novi generali urbanistički plan?
Vrlo dobro pitanje, ali i vrlo teško. U svakom slučaju, ključ za uspješan odabir prostornog planiranja i sveukupnog razvoja kreće od podizanja svijesti o vrijednostima i jačanju stručne, ali i političke odgovornosti za uspostavu upravljanja prostorom, posebno na regionalnoj i lokalnoj razini gdje treba osigurati stručnu osposobljenost. Sama zakonska procedura za donošenje prostornih planova je prilično komplicirana i dugotrajna. Onaj koji prati razvoj u regiji, općini, županiji, on može predlagati određene izmjene. Da se u kratkom roku radi kompletno novi GUP, prostorni plan općine i Županijski prostorni plan gotovo je nemoguće. Nama je potrebna svakodnevna dobra analiza i praćenje svega u prostoru. U razvojnim planovima općine i Grada morate uvijek ostaviti određene rezervirane zone. Pomoću njih se onda mijenjaju i nadoknađuju određene deficitarne stvari. One ne mogu vječno biti rezervirane. Ako neku privatnu zemlju držite duže od pet godina u rezerviranoj zoni, trebalo bi je otkupiti. Imamo puno primjera, od zelenog pojasa Gospinog polja pa do gospodarskih planiranih područja na čitavom dijelu županije. Mi do danas nismo riješili imovinsko-pravne odnose. Rak rana u Hrvatskoj je zemljišna politika. Ako se namjena nije realizirala u roku pet ili deset godina treba se mijenjati namjena. Ukoliko je općina ili županija i dalje zainteresirana treba otkupiti teren. U nekim slučajevima dobro sagledane izmjene i dopune mogu biti korisne jer će poboljšati deficitarne potrebe stanovništva u turizmu, trgovini ili u infrastrukturi.
Zašto se to ne događa, zbog nedostatka političke hrabrosti ili je posrijedi nešto drugo?
Ma svega. Mandat traje četiri godine i to je kratko vrijeme, a razvoj je dugoročan. Primjerice priča o povijesnoj jezgri Grada bi trebala biti strategija zacrtana za sljedećih 20 godina. U svakom slučaju mi smo pravi primjer da primijenimo scenarij ‘Zaštite’ gdje je zaštita primarna, a ostalo sekundarno. To su i upute Europske unije, da kroz zajedničke scenarije gledamo prostor Hrvatske u sklopu prostora Europske unije.
Vratimo li se na izgradnju ili mjeru kojom se svi volimo hvaliti hoće li nam buffer zona pomoći?
Sigurno, buffer će pomoći oko rješavanja prostora Dubrovnika, a hoće li i šire prostore obuhvatiti nisam u potpunosti upoznat s time. Ni velike zabrane, kao ni velike liberalizacije u prostoru nisu dobre. Kroz čitavu prostorno-plansku dokumentaciju mora postojati neka limitiranost, na koju najviše utječe infrastruktura. Ako nema provedene infrastrukture, onda je kasnija gradnja vrlo teška i zahtjevna. To vidimo, primjerice kod Solituda i Babinog kuka jer je sav promet usmjeren na kružni tok kod Pošte Lapad. U planiranju infrastrukture je vrlo bitan dio interne, mikro i makro lokacije. Makro znači dolazak do grada, a dolazak nismo riješili još od 70-tih godina. To je brza cesta do zračne luke. Na drugu stranu smo riješili most, ali nismo spoj za buduću autocestu. S druge strane mikro lokacije su usko vezane s prostorima prometa u mirovanju.
I kakve su nam mogućnosti danas za rješavanje prometnih problema?
Promet možemo rješavati slično Veneciji tako da na izvangradskom području odredimo zaustavne zone, svojevrsne postaje s kojih će turiste razvoziti manji autobusi do centra grada. Druga zaustavna zona bi trebala biti na Ilijinoj glavici preko koje bi mogla proći samo vozila s posebnim propusnicom. Time bi se riješio problem kruženja automobila i stvaranja prometnih čepova. Obavezno raditi interpolacije garaža u stambenim zonama i trgovačkim centrima kao što gradonačelnik nagovještava sada u Mokošici. Ako ne podzemne, makar onda i montažne.
No i bez turista imamo prometnih problema…
Naravno, jer su se sve privatne garaže prenamijenile u poslovne prostore, a automobili su vani. Put Iva Vojnovića je građen kao četverotračna cesta. Ona to danas nije. Naše ceste su većinom jednosmjerne stoga maksimalno treba smanjiti parking i spustiti ga ispod zemlje. Potrebno je izanalizirati sve zone, naći određene slobodne parcele, otkupiti ih ako je potrebno i graditi garaže za 50 do 100 vozila. Ako to ne napravimo kolaps nam je neizbježan, a ovo se može provesti samo uz kontinuitet političke suglasnosti, a ne da svaka nova vlast donosi neke svoje vizije. Nadamo se da je ova gradska vlast to uočila i da će se po tome voditi.
Gradonačelnik kao biskup
U posljednje vrijeme se često na društvenim mrežama mogu pročitati komentari stanovnika Grada kako bi i gradonačelnik trebao živjeti u povijesnoj jezgri?
Kao biskup. To nije loše jer bi uočio sve probleme. To je kao u Americi gdje predsjednik živi u stanu u Bijeloj kući. U vrijeme dok sam bio mladi inženjer pokojna Beba Beretić je imala gospara Ćića koji je svako jutro obilazio grad. On je živio u povijesnoj jezgri i bilježio bi svaku nepravilnost. Onaj koji živi u Gradu taj ga najbolje i osjeća. Bitno je spomenuti da se treba pozabaviti oko naseljavanja u povijesnoj jezgri Grada. Grad bez domicilnog stanovništva nije Grad. Treba razmišljati o subvencioniranju mnogih potreba kao što sam prethodno rekao.
Kontrola ključ uspjeha
Politike se mijenjaju, a prostor ostaje i trpi promjene, međutim, dužnost nam je kontrolirati sve promjene, bez obzira na globalno uključivanje Hrvatske u europske i svjetske tijekove razvoja na svim područjima. Za nas arhitekte i planere bitna je uspostava svojega graditeljskog identiteta utemeljenog na prostornim vrijednostima i regionalnim raznolikostima te poštivanju kriterija i smjernica arhitektonske vrsnoće građenja kao i vrsnoće prostorno urbanističkog planiranja kako bi i dalje Hrvatska bila ‘Lijepa naša domovina’ koja teži visokom stupnju razvoja društva, tehničke razvijenosti i etičkih načela.
Prijelomno razdoblje za Konavle
Mislim da se moje Konavle dobro razvijaju. Vratilo se stanovništvo. U Konavlima živi, kao i prije rata, 8,5 do 9 tisuća stanovnika. Ono što je jako bitno, stvorio se dobar standard života. Načelnik, Božo Lasić, koji uočava deficitarnosti, je izvrstan u vođenju općine, svjestan je da su sad Konavle u prijelaznom razdoblju. Sad je prijelomno vrijeme u kojem se odlučuje o dugoročnoj budućnosti Konavala i velika je odgovornost na općinskoj vlasti čega su oni i svjesni. Svojim položajem, bogatom kulturnom i prirodnom baštinom te tradicijom uz četrdesetak sela i zaselaka, uključujući naselje Cavtat, buduću Prevlaku, Konavle imaju velike mogućnosti razvoja.
Hilton, Atlant, crkva sv. Ante na Korčuli
Vrijedno je spomenuti neke važnije projekte i planove: Hotel ‘Hilton – Imperial’ u Dubrovniku, jedan od prvih hotelskih lanaca nakon Domovinskog rata; Poslovno-stambeno-trgovački upravni centar ‘Atlant’ u Dubrovniku, koji je potaknuo zamrlu izgradnju već davno planiranog poslovnog centra unutar šire gradske cjeline Dubrovnika; zgrada Općine Konavle s opskrbnim centrom i tržnicom u Cavtatu, koja rješava velike probleme općine u administrativnom i poslovnom smislu; rekonstrukcija niza palača, ljetnikovaca i ostalih zaštićenih cjelina na dubrovačkom području koji su uništeni u Domovinskom ratu (franjevački samostan s crkvom u Pridvorju – Konavle, Zavičajni muzej u Čilipima – Konavle, palača Restić u povijesnoj jezgri Dubrovnika, palača Festival u povijesnoj jezgri Dubrovnika, ljetnikovac Pucić u Dubrovniku i dr.); pastoralni centar s crkvom sv. Ante, Korčula – izgrađen novi sakralni kompleks; rekonstrukcija muzejskog prostora podzemlje katedrale Velike Gospe u Dubrovniku i dr. Uz ovo treba spomenuti i neke ‘utopijske’ projekte: Prevlake, garaže ispod Žičare, Pastoralnog centra Mokošica, Turističkog naselja Molunat i dr.
Iz tiskanog izdanja od 3. srpnja 2019.