Od projekta Južni Jadran do danas imamo sustavnu redukciju kvalitete organizacije prostora – rekao je dubrovački arhitekt Slobodan Vuković na nedavnom javnom izlaganju prijedloga Urbanističkog plana uređenja Radeljević – Libertas. Istaknuo je i kako se zanemaruje činjenica da Dubrovnik, s obzirom na svoj status svjetskog značaja, ima potencijal koji se dovoljno ne valorizira. Suvremeni Dubrovnik, dodao je, proteže se od Stona do Cavtata. Stoga, naglasio je, moramo konačno početi razmišljati da nije grad samo područje od Kantafiga do Orsule. Sve to bio je povod za razgovor o urbanizmu Dubrovnika.
Godinama svjedočimo brojnim devastacijama prostora na užem području grada, gdje je korijen toga?
Neuredno društvo, neuredan prostor, sintagma je koja bi se mogla vrlo uvjerljivo primijeniti na postavljeno pitanje. S jedne strane intenzivni društveni tranzicijski procesi koji su i prije nastanka suvremene Hrvatske obilježili ovaj prostor uglavnom su bili, a i danas su temeljni pokretači promjena. Ovisno o prioritetima koje su u datim okolnostima bili postavljeni, ostavljeni su snažni otisci u prostoru, s manjim ili većim posljedicama na sveukupnu sliku Dubrovnika. Danas svjedočimo najintenzivnijoj preobrazbi kojoj za sada možemo samo prognozirati negativan ishod.
Na nedavnoj javnoj raspravi o Urbanističkom planu uređenja Radeljević-Libertas izjavili ste kako urbanizam Dubrovnika ide u sasvimsuprotnom pravcu. Možete li konkretnije razložiti tu misao, i kojim smo pravcem trebali krenuti, odnosno gdje smo zalutali?
Cjeloživotnim iskustvom Grada, kao i profesionalnim bavljenjem dubrovačkim prostorom, mogao sam pratiti dinamiku u pristupu prostornog i urbanističkog planiranja Dubrovnika, od Projekta Južni Jadran šezdesetih godina prošlog stoljeća do današnjih dana. Moj kritički osvrt uvijek se zasnivao na preispitivanju osobnog odnosa prema vrijednostima koje su utjecale i na moj profesionalni pristup. Pored iskustva odrastanja ‘in situ’ u povijesnoj jezgri na Bunićevoj poljani, nesvjesno sam prepoznavao vrijednosti potencijala naslijeđenog prostora, ali i ljudi, koji su doprinosili njegovoj gravitacijskoj snazi, i to u jednakoj mjeri kod prodavača u butigama i zanatlija do vrhunskih intelektualaca tog doba. U tome sam prepoznavao misao sv. Augustina ‘da gradove ne čine samo građevine već i ljudi, njihove nade i snovi’.
Suvremeni Dubrovnik u novom društveno političkom kontekstu nije na odgovarajući način prepoznao vrijednosti na kojima bi trebalo zasnivati stvarno blagostanje za kojim se teži, pa čak ni na državnoj razini.
U prostoru svjedočimo uglavnom ekscesnim primjerima u kojima se prepoznaje kronični nedostatak emocionalne inteligencije, usprkos visokim tehnološkim mogućnostima. Tome značajno doprinosi i aktualna zakonska regulativa u prostornom planiranju i izgradnji prostora, pri čemu je kvaliteta svedena na zadovoljenje birokratske norme i pseudopravnog pravorijeka u postupku izdavanja odobrenja za izgradnju. Kvaliteta je samo deklarativno uvjetovana, dok je provjera rješenja vidljiva tek kad se izgradnja već dogodi u prostoru. Reakcije su tada bespredmetne i zakašnjele. U euforiji poticanja investicija gotovo je posve izostala dimenzija stvarnog preispitivanja vrijednosti poduzetničkih projekata u smislu doprinosa javnom interesu. Za Dubrovnik je to od egzistencijalnog značaja, jer on primarno živi od kvalitete naslijeđenog prostora, a u prostoru se može samo jedanput pogriješiti. Prostorno planiranje prvenstveno je uređenje prostornog okvira u kojem je izgradnja jedna od njegovih konstituirajućih sastavnica, ali ne i isključiva.
Vrijednost prostora koja se mjeri količinom izgrađenih kvadrata, je najprimitivniji i za Dubrovnik najopasniji vid promatranja i prihvaćanja razvoja ovog grada. Radi se o pogrešnom usmjerenju recentnog prostornog planiranja dubrovačkog područja posljednjih tridesetak godina, posebno u novom društvenom i političkom kontekstu Hrvatske, koje se očituje u izostavljenom širem prostornom konceptu u strateškom smislu, i očekivanom odgovoru na pitanje što je danas Dubrovnik te imamo li snage pomaknuti se iz zatečene perspektive poimanja prostora grada, na šire razinerazmatranja i prepoznavanja novog Dubrovnika 21. stoljeća, kao jedinstveno uređenog areala od Cavtata do Stona, s Elafitima i Koločepskim kanalom. U takvoj perspektivi najuže područje grada Dubrovnika, omeđeno Kantafigom i Orsulom i s pripadajucim masivom Srđa te njegovim prostornim međašima Rijeke dubrovačke i Komolačke doline, jasno se ocrtava prirodni obris novog težišta prostorno – funkcionalnog i oblikovnog razvoja uz pripadajuće prometno rješenje novog Dubrovnika.
Na strateškoj razini otvara se mogućnost rasterećenja najužeg dijela grada u neposrednom doticaju s povijesnom jezgrom Dubrovnika, transformirajući ga u jedinstveni prostor na naslijeđenom konceptu vrtnog grada, sa svim dubrovačkim obilježjima, a koji je danas posve neprepoznat, zapušten i u postupku višestruke devastacije.
Sukladno takvom opredjeljenju potrebno je rehabilitirati kulturu stanovanja u kojoj je boravak u vanjskom prostoru jednakovrijedan boravku u zatvorenom prostoru, s nizom prostornih varijacija prijelaznih oblika. Istovremeno, potrebno je isključivati sadržaje koji generiraju masovnu uporabu automobila, uz optimalizaciju javnog gradskog prometa i pješackih veza.
Sretna je okolnost za Dubrovnik da je u svojoj nedavnoj prošlosti imao ljude i dalekosežne vizije kroz djelovanje DUB–a, volonterske udruge koja je osmislila temelje postrepublikanskog Dubrovnika, i to ne samo u oblikovanju.
Gradovi u povijesti, kao i danas, su instituti sigurnosti i uljudbe, ali i sredstva odmjeravanja dosega ljudske egzistencije. Gradovi su i ‘božanski zahvati’, usprkos današnjim zloćudnim procesima na globalnoj razini u korist zadovoljenja neobuzdanih i nekontroliranih sustava vrijednosti. Turizam i kultura, u najširem smislu, nisu sredstva zadovoljenja nedisciplinirane želje za površnim užitcima, već bi trebali biti poticaji za viši
duhovni rast, a urbanizam je njegova organska sastavnica. Takav pristup je za Dubrovnik od prvorazrednog značaja, posebno jer mu je podarena čast i obveza uskog kruga čuvara duha čovječanstva upisom na listu UNESCO-a, kako bi se zapriječila jedna od najintezivnijih, ali i najopasnijih preobrazbi utopijske prirode čovjeka, usmjerene prema distopijskim provalijama.
Koja su gradska područja po Vama najviše urbanistički degradirana i je li šteta nepopravljiva?
Moje profesionalno nezadovoljstvo suvremenim urbanističkim porazima Dubrovnika ublaženo je spoznajom da je prostor grada u užem i širem smislu podložan prostornom metabolizmu, posebno u današnjem vremenu kada su tehnologije razgradnje u svrhu zamjene boljim i odgovarajucim rješenjima u prostoru, sve savršenije.
Generacijska je odluka kada će se krenuti u tom pravcu. Ne stihijski, već sustavno i promišljeno. Prioritet bi trebao biti prostor u neposrednom kontaktu s povijesnom jezgrom Dubrovnika, zatim pojas duž magistrale te hotelski kompleksi u obalnom pojasu, za što je žurno potreban sveobuhvatan prostorni plan tzv. urbane sanacije uz primjenu postupaka estetske i energetske rehabilitacije, uz sveobuhvatno i promišljeno ozelenjavanje po modelu ‘dubrovačkog povijesnog vrtnog predgrađa’.
Koliko su degradaciji prostora pridonijele brojne dosadašnje izmjene i dopune PPU-a i GUP-a Grada Dubrovnika, često i točkaste potaknute na zahtjev investitora?
U većini slučajeva to je rezultat manjkavosti tehničkog instrumentarija u provedbi prostornih planova, gdje je strategijska razina izjednačena s provedbenom, u kojoj je izostala detaljnija valorizacija pojedinih lokacija. Sve je prepušteno zadovoljenju i proizvoljnim interpretacijama koeficijenata izgradnje od strane investitora i ostalih sudionika u procesu projektiranja i uređenja prostora. Jednostavno receno, tko i kako određuje tzv. projektni zadatak i tko i kako vrednuje ponuđeno rješenje, za mene su glavna pitanja. Ova pitanja jednako se odnose i na državnu i na lokalnu razinu. Poseban problem je kod velikih infrastrukturnih zahvata u prostoru koji izmiču jednoj sveobuhvatnoj estetskoj provjeri s obzirom da su dominantno vizualno prisutni u prostoru, i najteže promjenjivi u odnosu na topografske karakteristike prostora grada.
Na javnoj raspravi o Urbanističkom planu uređenja Radeljević-Libertas rekli ste kako se prostorni planovi ne rade kako bi se trebali raditi, na što ste konkretno mislili?
Na jednoj od prostorno funkcionalno najznačajnijoj točki grada Dubrovnika pristupilo se na način da je maksimalno zadovoljen interes investitora u smislu planiranih građevinskih zahvata, s posve nesagledivim konačnim rezultatom u prostoru.
Sva dosadašnja promišljanja od vremena Projekta Južni Jadran do danas svedena su na tzv. ‘urbanizam građevinske parcele’ umjesto sveobuhvatnog sagledavanja uređenja ovog prostora, kroz provedbu javnih urbanističko-arhitektonskih natječaja šireg područja i zadovoljenja primarno javnog interesa grada Dubrovnika na tom području.
Ovaj prostor je od prvorazredne prometne važnosti, sadržajne kompleksnosti i slike ovog dijela grada. Umjesto da se na jednom cjelovitom modelu i maketi šireg prostora tzv. Poslovnog centra Gruž točno sagledaju obrisi zahvata, ponuđena je suhoparna birokratska interpretacija prostornog rješenja na dvodimenzionalnim grafičkim prikazima, teško sagledivim i dobro izvježbanim stručnjacima za prostor. U svakom slučaju potrebna je revizija ponuđenog rješenja kroz sveobuhvatni program i provjeru, provedbom javnog urbanističko-arhitektonskog natjecaja koji bi trebao financirati Grad Dubrovnik, a ne iskljucivo investitor predmetnog zahvata, u kojem su prema ponuđenom rješenju isključeni svi nekad planirani javni sadržaji grada Dubrovnika.
Pred nama su sveobuhvatne izmjene i dopune PPU-a i GUP-a koje prvi put uključuju implementiranu buffer zonu s konzervatorskim podlogama. Što će nam one donijeti i mogu li i na koji način onemogućiti dalje narušavanje prostora?
Tzv. Buffer zona, prije svega je mjera upozorenja i konzervatorske zaštite određena izvana prema kriterijima UNESCO-a, potpisnik koje Konvencije o zaštiti svjetske baštine je i Republika Hrvatska. Utvrđene granice te zone i Konzervatorska podloga za istu neće riješiti probleme dosadašnje devastacije prostora, ali će ublažiti štetu i svakako spriječiti daljnje neprimjerene zahvate u prostoru unutar Buffer zone. Sve ipak ostaje na onima koji upravljaju prostorom Dubrovnika, ali i na osviještenosti građanstva i sveukupne javnosti. Instrumenti za to postoje i već su nedavno primijenjeni.
Jesu li i u kolikoj mjeri kod prostornog planiranja na našem području ograničavajući faktori zahtjevi i mišljenja konzervatora?
Mišljenja i zahtjevi konzervatorske službe mogu biti vrlo poticajni za svakog dobronamjernog investitora i arhitekta. Ja ih doživljavam kao zadnju crtu obrane zdravog razuma u intervencijama u našem prostoru. Založio bih se da ta služba ojača, posebno u smislu očuvanja baštinjenog, kao i osmišljavanja nove vizije Dubrovnika. Oni su bitna sastavnica u planiranju i interpretaciji vrijednosti prostora. Danas im je dodijeljeno i previše planerskih prerogativa, što samo ukazuje na manjkavost sadašnjeg sveukupnog planerskog modela u prostornom planiranju i urbanizmu grada.
Mišljenja ste kako bi se konačno trebalo početi razmišljati o tome kako grad nije samo prostor od Kantafiga do Orsule ispod magistrale. Zašto i što što bi nam takva promjena razmišljanja donijela? Može li se grad širiti na padine Srđa, dakle poviše magistrale?
Uže područje grada Dubrovnika od Kantafiga do Osule u cjelini s Lapadom treba korjenitu planersku promjenu, prije svega u svijesti onih koji upravljaju gradom. Unutar tog prostora nije moguce zadovoljiti sve funkcionalne potrebe novog Dubrovnika. Izgradnjom na podrucju Mokošice, Zatona i Orašca, Dubrovnik je vec zakoračio prema daleko većim prostornim zahtjevima koji pretpostavljaju novu prostorno planersku postavku, u kojoj je nužno širenje atraktivnosti dubrovačkog prostora u svim segmentima.
U tom kontekstu uže područje grada kao primjer i model budućeg razvoja sveukupnog prostora Dubrovnika treba dominantno usmjeriti optimalizaciji postojećeg građevnog fonda kroz postupak estetske rehabilitacije i pridružene energetske obnove, kako pojedinih objekata tako i cjelovitih građevnih sklopova omeđenih ulicama. Zato je potrebno ponovo uvesti tzv. mikrourbanizam na razini blokova i glavnih uličnih poteza, i tome neizostavno pridružiti sustavno ozelenjavanje prostora. Favoriziranjem pješačkog kretanja i javnog gradskog prijevoza uz sustavno smanjenje dosadašnjeg broja automobila za oko 30 posto, prema nedavnoj ocjeni eminentnog prometnog stručnjaka, Dubrovnik bi se pridružio mnogim europskim gradovima koji su to već postigli na zadovoljavajući način.
U odnosu na južne padine Srđa mišljenja sam da na tom području ne bi trebalo planirati buduće širenje Dubrovnika, jer je dosadašnji recentni rezultat u prostoru u smislu načina
izgradnje potpuno neprimjeren, kao i zbog činjenice snažnog prostornog obilježja koje treba osmišljeno zaštititi, urediti i razvijati kao novu atrakciju uz zaštićenu povijesnu jezgru. Zadatak grada Dubrovnika bio bi otkup tog zemljišta i kontrola na tom prostoru. Svjetska praksa u tom smislu može biti primjer.
Među većim problemima ovog grada svakako je i cestovni promet, ali i promet u mirovanju. Kako treba pristupiti njegovom rješavanju? Trebamo li se početi spuštati pod zemlju (tuneli) ili ne?
Preobrazbom s posve novom vizijom grada dolazi i do promjene i prometnog rješenja, koje treba slijediti nakon što se utvrde prostorno funkcionalne i oblikovne postavke tj. kada se konačno opredijelimo što je naš najvrijedniji prostor za budući razvoj, i što od njega generacijski očekujemo.
Podizanje kvalitete ovog najužeg gradskog prostora pretpostavlja i razmišljanje o tunelskim rješenjima, koja za sada ostaju u granicama projektnih provjera, uz napomenu da bi tunel ispod gruške obale od tzv. Solske baze do ex Remize bio kratkovidno rješenje
koje je potrebno odbaciti. Topografija dubrovačkog područja kao njegova geološka, ali i tehnička podobnost upućuje na potrebu ozbiljnijeg ispitivanja tog prostornog resursa, prije svega masiva Srđa u funkciji optimalizacije i razvijanja atraktivnosti postojećeg ozemlja gradskog prostora.
Kao prioritet istaknuo bi potrebu provjere prijedloga tzv. lateralnog tunela od Sustjepana do Orsule, s odvojcima za Luku Gruž, prostor ex Remize, Splitski put, Žičaru te prema Viktoriji ili Sv. Jakovu. Na taj način kompletan tranzitni gradski promet užeg dijela grada na potezu od Sustjepana do Orsule bi se izmjestio, ne opterećujući postojeću uličnu mrežu. Ovo rješenje nije samo nužni prometni koridor već i funkcionalno rješenje za potrebnu izgradnju sustava garaža, spremišta i u vremenima životne ugroze i polivalentnih skloništa.
Smatrate li da će se aktivacijom nekoliko gradilišta na potezu Vukovarske ulice ikad realizirati i provesti GUP-om planirano proširenje ceste čime bi se stvorila perspektiva za višetračnu cestu?
Današnja Vukovarska ulica u novom prostornom kontekstu, ne bi se trebala razvijati u smjeru intenziviranja tranzitnog kolnog prometa, a samim tim i prostornog širenja. Raspoloživi prostor, koji je u cijelosti u vlasništvu Grada Dubrovnika je potencijal za ostvarenje jedinstvene i važne prostorne poveznice Gruža i njegovog priobalja s povijesnom jezgrom. U tom smislu bio sam član projektnog tima koji je u okviru provedenog urbanističko-arhitektonskog natjecaja ponudio rješenje posve novog pogleda u smislu namjene i oblikovanja ovog važnog gradskog prostora, s dominantno pješačkim konceptom u vidu ozelenjene aleje između blokova s hotelima, galerijama i trgovinama te drugim važnim gradskim sadržajima. U ostvarenju ovog prijedloga značajnu pretpostavku trebalo bi dati rješenje prometa na dijelu ex Remize te tzv. Mihanovića kompleksa ispod Duba, kroz osmišljenu rezervaciju tih ključnih točaka u budućem prostornom razvoju ovog dijela grada. Sve navedeno nužno je provjeriti jednom
cjelovitom prostornom studijom.
Je li se GUP-om dozvolila prekomjerna apartmanizacija jer nekako se iz govora političara stječe dojam da se ona dogodila zbog bahatosti naših sugrađana, ne i zbog mogućnosti gradnje stambenih objekata koji su poslovno stambenog karaktera?
Tema prekomjerne apartmanizacije nije na odgovarajući način i u potpunosti objašnjena kao prostorni problem. Mišljenja sam da bi za uže područje grada Dubrovnika trebalo maksimalno poticati izgradnju stanova za tzv. stalno stanovanje, putem ekonomsko-pravnih mjera, dok bi s druge strane trebalo podizati funkcionalnu i estetsku razinu prostora kao kvalitetna i turistički atraktivna područja sa svim specifičnostima najboljih primjera dubrovačke kulture stanovanja. To bi ujedno bio i jedan od zadataka sveobuhvatne sanacije i urbane preobrazbe grada Dubrovnika. Primjeri iz povijesne jezgre svjedoče da, koliko god se suočavali s nedostacima takve funkcionalne usmjerenosti, navedena orijentacija je povećala higijenske standarde u većem dijelu stambenog prostora povijesne jezgre, pa bi zadaća u budućnosti bila prepoznavati i razvijati i nadalje dobre prakse.
Kako gledate na činjenicu da su baš svi novi stambeni kompleksi mješovitog karaktera, a ne isključivo stambenog?
Pojam mješovite stambeno-poslovne namjene nije problematičan, obzirom da se možebitne neusklađenosti u smislu korištenja prostora planerski određuju uvjetom toleriranja poslovnih djelatnosti koje ne ugrožavaju primarnu funkciju stanovanja, ali s prostorno planerski jasno određenim omjerom pojedine namjene. Svi europski povijesni gradovi, kao i hrvatski, obilježeni su takvom hibridnom namjenom. Planerska intencija bila je da se izbjegne efekt spavaonice, što je jedna od primjedbi stanogradnje u prošlom stoljeću.
Zaključno, hoće li se i ostvariti prethodno rečeno treba provjeriti u najavljenom preliminarnom predstavljanjudosad izrađenih prijedloga cjelovitih izrada GUP-a Dubrovnika i PPU-a Grada Dubrovnika. Nadam se da će otvorenost za prihvaćanje dobronamjernih kritičkih osvrta, rezultirati obličenjem prostornog okvira za jednu posve novu sliku Dubrovnika, koju Dubrovnik očekuje i treba.