Hotel lone, Grand Park Hotel i Aci Marina u Rovinju, One Suite u Župi dubrovačkoj, projekt splitske Rive, riječkog Mosta hrvatskih branitelja, slatkovodnog akvarija u Karlovcu ili svjetski poznate sportske dvorane u Balama pa sve do hotela s pet zvjezdica u kineskom gradu Guangzhou najzvučniji su projekti arhitektonskog studija 3lHd u posljednjih nekoliko godina.
Četiri partnera 3lHd-a, koja su za zajednički crtaći stol sjeli još u studentskim danima, uspješno funkcioniraju kao timski igrači. Nisu individualci i genijalci, reći će suosnivač Marko Dabrović, naš sugrađanin koji u 3lHd tvori jednu četvrtinu ovog uspješnog autorskog tima. Istaknut će kako, s partnerima Sašom Begovićem, Tanjom Grozdanić Begović i Silvijem Novakom, svakom projektu pristupaju zajednički trudeći se, uz struku, razvijati i društvene vrijednosti. Prije tri godine pridružila im se Paula Kukuljica koja je u 3LHD-u na početku radila kao projektantica, a potom kao projektantica voditeljica. Prepoznali su njezine vrijednosti i pozvali je za partnera. Projekt im je na prvom mjestu i tako funkcioniraju od samih početaka. No za razliku od prije dva desetljeća kada su počinjali, danas u 3LHD-u zapošljavaju 50 ljudi, koji su, isto kao i sami osnivači, zaljubljenici u svoj posao. U svim projektima 3LHD-a postoji jako puno interakcije s kreativcima, umjetnicima, dizajnerima.
To što Belvedere nije u funkciji zadnjih 28 godina, ne znači da je postao javni prostor. Vrlo je jasna razlika između privatne imovine i javnih prostora. Na Belvedereu su se ljudi naučili kupati, tamo će se i dalje kupati jer pomorsko dobro će uvijek biti javna imovina. Međutim stavovi o tome da dijelovi hotela trebaju biti javna garaža ili koncertna dvorana su jedan jako zastarjeli vid razmišljanja
Zapravo 3LHD je na sebe preuzeo ulogu zamašnjaka propale kreativne industrije. Vratili su kotačić unatrag u sedamdesete kada su arhitekti udruženi s vrhunskim akademskim umjetnicima stvarali unikatne komade namještaja uz pripadajuću dekoraciju dajući jedinstveni i prepoznatljiv pečat hotelskim kućama. Neki od takvih bili su prijeratni hoteli Libertas i Argentina. Taj se model na projektu rovinjskog hotela Lone pokazao dobitnom kombinacijom jer su 3LHD-ovci s timom kreativaca (Numen, Ivana Franke, Silvio Vujičić, Igle) pobrali brojne domaće i međunarodne nagrade od one Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolju građevinu, International Hotel Awards kojom je Lone proglašen najboljim kongresnim hotelom s pet zvjezdica u Europi pa sve do londonske nagrade, najznačajnije u toj branši za hotelski dizajn u sklopu 15. Sleep eventa. Prokušanu sinergiju s umjetnicima i dizajnerima nastavili su i na realizaciji One Suite Hotela Lukše Jakobušića (autor vizualnog identiteta je Orsat Franković / Flomaster; autori izloženih umjetničkih radova su: Ivana Pegan Baće, Viktor Daldon, Tina Gverović, Marko Ercegović, Ivana Jelavić, Ana Opalić, Ana Požar Piplica, Luko Piplica, Ivana Dražić Selmani, Slaven Tolj i Ivona Vlašić) te rekonstrukciji interijera dubrovačkog Hotela Palace (u suradnji s dizajnerskim timom Grupa i umjetnicom Marom Šuljak). S arhitektom Markom Dabrovićem otvorili smo brojne teme. Razgovarali smo o projektu Belvedere, Gradu, viziji i budućnosti, ali i problemima koje kao stručnjak uočava po Dubrovniku. No prije svega osvrnuli smo se na posljednji projekt iz 3LHD ‘tvornice’. Riječ je o najluksuznijem hotelu na Jadranu, rovinjskom Grand Parku: Prva skica za Grand Park Hotel Rovinj je nastala 2011. godine. Nas četvero partnera smo sjedili ispred novootvorenog Hotela Lone i zapitali se – što nam je sljedeće? Napravili smo skicu za Grand Park i od te skice se rodila prva koncepcija koju smo prezentirali investitoru. Kasnije je uslijedio natječaj, točnije, investitori su zatražili idejna rješenja od nekoliko biroa. U odabiru 3LHD studija značajnu ulogu vjerojatno je igralo što je Hotel Lone, kojeg smo završili te godine, zaslužio priznanja domaće i međunarodne struke. Hotel Park je terasaste strukture sa zelenim krovovima kao što su 70-tih u Dubrovniku građeni hoteli Libertas ili President. Takvim oblikovanjem minimalizirao se doživljaj veličine hotela. Iako hotel ima 209 soba, isto kao i stari objekt, današnji je površinom puno veći, a zapravo se doima manji nego je bio u ranijem izdanju.
Za realizaciju je bilo potrebno osam godina. Znači nije samo Belvedere projekt koji se ‘čeka godinama’?
Svugdje postoji tromost zbog jako spore administracije. Prvi dio tromosti dolazi iz neriješenih vlasničkih odnosa. Primjerice, javno dobro nije definirano, nisu povučene granice pomorskog dobra, a rekao bih i da javna vlast ne brine o vlastitoj imovini. Ne zna se čiji su prostori, tko su vlasnici i iz toga proizlazi puno otezanja. Ono što je Dubrovniku Belvedere to je u Rovinju Grand Park jer se nalazi na takvoj poziciji da svi iz Rovinja vide hotel. On je istaknut i ne možete ga zaobići pogledom. U Rovinju smo imali jako dobro razrađen odnos s javnom upravom i gradskim službama. Uz to radi se o velikoj investiciji koju treba jako dugo pripremati.
Zašto je to tako?
Nalazimo se još uvijek u jednom hibridnom stanju između socijalizma i kapitalizma gdje se ne zna za što je tko odgovoran. Ako je arhitekt po zakonu stvarno odgovoran onda on treba preuzeti na sebe svu odgovornost te snositi posljedice. Međutim, unatoč tako postavljenim pravilima mi smo još uvijek jako ovisni o administraciji koja nam daje dozvole. Sve se je izbirokratiziralo, a kriteriji nisu jasni, čak se i razlikuju od lokacije do lokacije. Nemamo urbanističke planove iz kojih bi bilo jasno što je javni prostor, što čije vlasništvo.
Dobra arhitektura nastaje u jednom jako zdravom i zrelom odnosu arhitekta i investitora, u njihovom uzajamnom povjerenju. Ne smijemo dozvoliti investitorima da predlažu ‘škatule’, niti da sami sebi gradimo spomenike. Ako postoji zdrav odnos, onda može nastati kvalitetna arhitektura. Kvalitetna arhitektura nije ‘grandeca’
Što je u slučaju Belvederea javni prostor?
Javni prostor je onaj prostor na kojem svatko, bilo kad, u bilo koje doba može doći bez poziva. Hotel je privatna imovina koja je nešto najbliže javnom prostoru. To što Belvedere nije u funkciji zadnjih 28 godina, ne znači da je postao javni prostor. Vrlo je jasna razlika između privatne imovine i javnih prostora. Na Belvedereu su se ljudi naučili kupati, tamo će se i dalje kupati jer pomorsko dobro će uvijek biti javna imovina. Međutim stavovi o tome da dijelovi hotela trebaju biti javna garaža ili koncertna dvorana su jedan jako zastarjeli vid razmišljanja. Rekao bih da se dijelom radi i o ucjeni. Ljudi koji su se naučili parkirati na cesti jer nemaju riješeno pitanje parkinga počeli su razmišljati zašto to ne bi riješili na Belvedereu. To nije realnost. Zašto ne grade garaže na svojim parcelama? Radi se o dvostrukim kriterijima jer vlada razmišljanje ‘moje je moje, a tuđe mora biti svačije’.
U kojoj je fazi projekt Belvedere?
Trenutačno uopće nema neke određene faze. Dobili smo sve suglasnosti, Gradskog vijeća Grada Dubrovnika, svih ministarstava i samo su gradski vijećnici trebali izglasati izmjene prostornog plana. Međutim, točka je povučena s Gradskog vijeća jer je navodno postojao problem s granicom pomorskog dobra, iako ta granica nije nikakav problem za izmjene plana jer plan ne mijenja vlasništvo. Planom se samo definira namjena da se na zoni Belvedera planira gradnja hotela. Mislim da se svi boje donijeti odluku. Stvorena je čudna klima u javnosti pa se svi odmiču od projekta.
To je bio kontroverzni put?
Pojedinci su uspjeli medijskom bukom nametnuti riječ cesta za internu šetnicu unutar Hotela Belveder koja je popločana kamenom, s pergolom nad sobom i trgovinama. Drago bi mi bilo da tamo nastane nešto skladno i funkcionalno, da taj prostor netko uredi i brine o njemu, na kraju da Belvedere ne bude više ratna ruševina.
Nisam vidio nijedan kreativan planerski pothvat u kojem bi se dimenzionirao javni prostor. Jedina prilika baviti se urbanizmom i javnim prostorom bila je kroz razne natječaje primjerice za Gruž, Pile, studiju o Staroj bolnici. Na osnovu toga smo predlagali razvojna rješenja. Ne vidim da itko strateški planira u Dubrovniku
S kojom ste vizijom crtali Belvedere?
Dobra arhitektura nastaje u jednom jako zdravom i zrelom odnosu arhitekta i investitora, u njihovom uzajamnom povjerenju. Ne smijemo dozvoliti investitorima da predlažu ‘škatule’, niti da sami sebi gradimo spomenike. Ako postoji zdrav odnos, onda može nastati kvalitetna arhitektura. Kvalitetna arhitektura nije ‘grandeca’. Treba biti skroman, treba raditi kuće koje su skromne, ali kvalitetne i služe svrsi. Dubrovnik je skroman iako je nastao u isto vrijeme kao Firenza, Venecija i San Gimignano gdje su se pojedinci gradeći nadmetali bogatstvom. Mi ne moramo težiti toj vrsti fascinacije. Ljepota Belvederea je u tome da ne pokušava dominirati, da traži u svakoj svojoj poziciji estetiku i ljepotu mjesta, a ne da pokušava govoriti ‘ja sam simbol i ja se namećem Dubrovniku’. Dubrovnik nije stvoren jer se tada netko nadmetao između sebe, težilo se skladu, tako treba promišljati i danas. Sjećam se ponte u Svetom Jakovu kao dijete prije gradnje hotela Belvedere iz osamdesetih. Željeli smo vratiti toj ponti prirodnu siluetu. Danas na Belvedereu postoji toranj od 18 katova što je vjerojatno drugi najviši hotel u Hrvatskoj, a Belvedere kojeg smo mi projektirali i pobijedili na natječaju je visok samo šest etaža i prati kosinu terena. Odrastanje u Dubrovniku u godinama kad su se gradili svi ti hoteli doveli su me do spoznaje razlikovanja na koji način određeni hotel ima dijalog s krajolikom i topografijom. To se najbolje razumije na primjerima hotela Neptun (toranj) i Presidenta (landscape). To je ono najvažnije što smo željeli unijeti u projekt uz vraćanje zelene zone u sredinu gdje je danas smješten toranj s liftovima postojećeg hotela.
Hoće li se projekt ostvariti bez obzira na današnji status quo?
Mislim da hoće. Ovo nije status quo, ovo je tragedija. Status quo bi bio da je tamo prazna livada, a ova ruševina sad je sramota. UNESCO je dao zeleno svjetlo na Procjenu utjecaja na baštinu (HIA). Belveder je jedini projekt u Hrvatskoj za koji je i izrađena HIA. Njihovo mišljenje je da će gradnja bitno popraviti stanje u prostoru. Prije su se svi pozivali i čekali ‘sud’ UNESCO-a, a kad je došlo pozitivno mišljenje, nitko se više nije oglasio. Svi su se nadali da će tamo, negdje u Parizu netko taj projekt proglasiti lošim ili ga staviti pod ‘tapit’. Tragično je da uvijek tražimo nekakva rješenja za nešto zaustaviti te se ne bavimo planiranjem.
Mislite da Dubrovniku nedostaje kreativnosti u urbanizmu?
Definitivno. Nisam vidio nijedan kreativan planerski pothvat u kojem bi se dimenzionirao javni prostor. Jedina prilika baviti se urbanizmom i javnim prostorom bila je kroz razne natječaje primjerice za Gruž, Pile, studiju o Staroj bolnici. Na osnovu toga smo predlagali razvojna rješenja. Ne vidim da itko strateški planira u Dubrovniku. Strateško planiranje je jako dugotrajan proces i zbog toga se nitko ne usudi ulaziti u te postupke. Treba bit jasna jedna stvar, planovi se ne moraju realizirati, ali moraju postojati. Ako se ništa ne radi to je apsolutna stagnacija, razvoj se ne može zaustaviti. Uvijek postoji logičan pritisak privatnog kapitala, ali ne možemo svi prestati živjeti radi toga što netko ne može smisliti što ćemo raditi na određenom prostoru. Mi kao zajednica, kao društvo moramo razvijati prostor. On se ne može razvijati točkasto jer tada dobiješ Frankensteina. Tada svatko misli da na svojoj parceli može dobiti sve. Sagledavati prostor treba strateški i dugoročno, a ne se povoditi kratkoročnim interesima.
Ipak, najprije se Dubrovnik treba strateški odrediti je li nam potrebno dovesti turiste ili studente. Posao privatnika je da dovede turiste, a posao javnog interesa je da se Dubrovniku ‘dogode’ studenti. Naše društvo bi trebalo više težiti ka društvu izvrsnosti. Grad je nastao na izvrsnosti i javnom dobru, a danas nam to malo znači
Spomenuli ste projekt Sveučilišta u Staroj bolnici. Ipak, čini se da ni on nije zaživio kako se planiralo?
Nije jer ne postoji ambiciozno Sveučilište koje to može provesti. To je strateški projekt kojim bi se napravio balans prema količinama koje proizlaze iz turizma. Planirano je da studenti pune gradsku jezgru tijekom cijele zime. Ako Dubrovnik želi biti samo turistički grad, onda neće razvijati fakultete, ali ako teži sveučilišnom gradu i podizanju intelektualnog kapaciteta grada onda će dovesti sveučilište. Ali to ne znači izgraditi još tisuću zgrada, već dovesti prave ljude. Ako može uspjeti sveučilište u Italiji, Belgiji, Engleskoj, onda može i u Dubrovniku gdje su bolji klimatski uvjeti i kvalitetniji život. Potrebno je za rektora postaviti vrhunskog svjetskog stručnjaka koji će to znati provesti. Ipak, najprije se Dubrovnik treba strateški odrediti je li nam potrebno dovesti turiste ili studente. Posao privatnika je da dovede turiste, a posao javnog interesa je da se Dubrovniku ‘dogode’ studenti. Naše društvo bi trebalo više težiti ka društvu izvrsnosti. Grad je nastao na izvrsnosti i javnom dobru, a danas nam to malo znači.
Nije zaživio ni lungomare iza Stare bolnice do Boninova, iako projekt postoji?
Nije se radilo o konkretnom projektu već o promišljanju koncepta nas dubrovačkih studenata. Pored Porporele koju nam je napravila Austrougarska, mi nismo izgradili nijedan centimetar lungomarea. Realizacija te šetnice je skup zahvat i nešto što bi grad dugoročno trebao isplanirati. To se ne može u jednom mandatu realizirati, možda bi rješenje trebalo prijaviti na Europske fondove segmentno realizirati, ali i za njih treba vremena i sredstava. Mora se raditi na tome, jer se takvi projekti ne događaju sami od sebe. U Karlovcu se slatkovodni akvarij dogodio intenzivnim radom i posvećenošću profesorice u javnoj upravi da se projekt prijavi na Europske fondove.
Činjenica je kako Dubrovnik ima problema u samom Generalnom urbanističkom planu.
Dubrovački GUP je u osnovi bio popis postojećeg stanja bez ikakve ambicije, a sve kasnije izmjene GUP-a su postajale popis želja, a one su dugačke pa čak nesagledive. Može se reći da je to danas jako nečitak dokument iz kojeg se ne mogu iščitati razvojne intencije. Pogledajte kako izgledaju neke zgrade nastale po tom zakonskom aktu. Plan je predetaljan i prereguliran u nekim elementima.
I kako to zaustaviti?
Ne može se sve zaustaviti i reći pet godina se neće ništa raditi. Ne može se niti rušiti jer ne živimo u vremenu imperijalističke vladavine. Međutim, mogu se postaviti pozitivna pravila. Mislim da se može za određene kvartove i zone raditi principi sanacije, razvoja i planiranja. Mogli bi se primjerice na javnim natječajima izabrati konzultanti koji bi pomogli gradskoj upravi iznalaziti rješenja za javne prostore, uređenje šetnica, parkova. To se radi u svijetu. Bili bi to svojevrsni anketni planovi s kojima bi se provociralo i ispitalo što može trpiti određeni prostor. Javnost bi maketama ili 3D prikazima bila upoznata s onim što bi se u prostoru moglo dogoditi. To nisu zakonski dokumenti. Društvo strašno vjeruje u zakonske dokumente, koji bi kao trebali sve riješiti. Treba postati svjestan da se recimo jednim GUP-om ne rješavaju svi problemi u prostoru. Treba strateški rješavati dijelove i zone grada od Lapada, Ploča, Gruža… Uostalom, treba biti svjestan da u gradu ima još dosta neiskorištenih zona bivše industrije ili jednostavno neplaniranih prostora koje bi trebalo planski definirati i privesti namjeni te korištenju radije nego širiti gradske potrebe na Župu i Rijeku dubrovačku.
Promet je u Gradu ključni problem jer smo robovi kružnih veza s autobusima. Suludo je da smo pristali da se ljudi s kruzera do Grada prevoze turističkim autobusima. Prvu stvar koju bi trebalo ukinuti je da se turistički autobusi voze po gradu jer grad nema takve kapacitete
Mislite s javnim prostorom?
Ne, već građevinama oko kojih će biti javna površina. Gruško polje je u tom pogledu nedovoljno iskorišteno. Pitanje je samo hoće li se gradnja događati s pravilnom infrastrukturom.
Naša prometna infrastruktura puca po šavovima…
Promet je u Gradu ključni problem jer smo robovi kružnih veza s autobusima. Suludo je da smo pristali da se ljudi s kruzera do Grada prevoze turističkim autobusima. Prvu stvar koju bi trebalo ukinuti je da se turistički autobusi voze po gradu jer grad nema takve kapacitete. U Londonu se ljudi penaliziraju ako ulaze u centar grada automobilima. U Milanu isto. Dakle, nije riječ o potpunim zabranama, ali je toliko skupo da nije isplativo. Odlično je što na Pilama parking košta 50 kuna. Ako ti stvarno treba parking, na raspolaganju je po toj cijeni, ali zašto bi platio 50 kuna uru ako se možeš koristiti taksi prijevozom ili Park and ride sustavom kojem bi baza bila ispod mosta na Batahovini.
U gradu kronično nedostaje parking mjesta pa gradska vlast planira gradnju nekoliko novih garaža. Hoće li one pomoći da nam prometnice prodišu?
Planiramo ogromne garaže, a trend u svijetu su garaže koje se kasnije mogu prenamijeniti u stambeni ili poslovni prostor. Zato se više ne rade niske etaže, već isključivo nadzemni prostori koji mogu lako dobiti novu namjenu. I nije to problem samo Dubrovnika, već cijele Hrvatske. U londonskom Cityju su se hvalili kako nove poslovne zgrade nemaju nijedno parking mjesto. Taj stav donosi kvalitetu jer se ne stvara gužva. Mi to u Hrvatskoj ne možemo zamisliti. Gradnjom garaža prisiljavamo ljude na vožnju automobila, a recimo u Tokiju ili New Yorku je skuplje imati auto nego stan. Norvežani su zabranili gradnju velikih shopping centara izvan grada kako bi destimulirali kupnju automobila. Mi još u glavama nismo spremni za takvo razmišljanje mada je to čudno jer u Hrvatskoj nema automobilsku industrije, niti biznisa vezanog uz naftu. Gradnja garaža je zastarjelo razmišljanje.
Koju bi viziju Dubrovnik trebao zacrtati?
Trenutno se u svijetu najviše novca ulaže u automobile na struju i autonomne automobile. Uvođenje takvih automobila na naše ulice bila bi prava vizija. Ma, ja sam gost kritičar, ne živim u Dubrovniku i ne prakticiram grad. Radio sam svuda po svijetu. Znam grad jer sam se bavio razvojnim projektima, a jedan od takvih je još i tunel u Gružu po kojem bi se razvila šetnica. Činjenica jest da zaostajemo za konceptom društva iz vremena Dubrovačke Republike jer svi razmišljamo o pojedinačnim probitcima. Tadašnja priča je i danas aktualna. Kuće su skromne, postoji ljepota mjere, ljepota skromnosti, ljepota simetrije, ne mislim pri tom na osnu simetriju, već to da su bogati i siromašni imali jednake prilike, a javni je prostor bio zajednički. Mi smo izgubili sklad, a nastao je i disbalans u društvenim odnosima. To je donekle i razumljivo jer nakon represije komunizma, u kojem su potpuno neprirodno svi morali imati isto, došlo je vrijeme slobode. Međutim, moraju postojati i društvene restrikcije. Ne može netko graditi 10 katova, a nekome biti zabranjeno sagraditi prizemnicu. To je razlog zašto je ljepota mjere narušena u današnjem gradu.
NOVI IZAZOVI
Kineski ‘Lone’
Ne samo da su na hotelu Lone pobrali sve silne domaće i međunarodne nagrade već se taj projekt toliko svidio kineskim investitorima da su poželjeli da gotovo identičan ‘prenesu’ na azijski kontinent. U ljeto 2018. arhitektonski studio 3LHD završio je projekt LN Garden Resort s pet zvjezdica u kineskom gradu Guangzhou. Hotelski objekt se nalazi na ušću Biserne rijeke, u aglomeraciji u kojoj živi oko 60 milijuna ljudi. — Hotel je sličan u oblikovanju pročelja, ali je puno veći od Lonea. Ima 60 tisuća metara četvornih, a Lone tek 25 tisuća ‘kvadrata’. Bez obzira na veličinu uspjeli smo ga napraviti kompaktno i elegantno jer smo pokušali zadržati što manju visinu i ujedno ga maksimalno integrirati s prirodom. Bio nam je veliki izazov raditi na projektu koji je 7 vremenskih zona izvan Hrvatske, gdje ne poznaješ jezik, slabo poznaš kulturu, a propisi su potpuno drukčiji. Dobivali smo nacrte na kineskom, sami smo ih morali prevoditi. Unatoč svim tim preprekama klijent je bio jako zadovoljan s nama.
JAVNI PROSTORI
Tko radi zimi, ima stolove!
Najvažnija poluga u rješavanju ključnih problema u gradu poput gužvi, ali i općenito uvođenje reda unutar povijesne jezgre, je iznajmljivanje javnih površina. Nepojmljivo je da u Gradu svaki kafić ili restoran ima svoje stolove na javnoj površini, a ne radi tijekom zime. Priča bi se trebala postaviti tko radi zimi i koliko ima stočića unutra, toliko može imati ljeti na taraci. Zatvaranjem objekata u zimskim mjesecima destimuliramo čak i domaće ljude od dolaska u Grad.
DRUŠTVENI DISBALANS
Laka zarada
Apartmani su kuga suvremenog Dubrovnika. Laki novac koji nažalost pokazuje kako smo slabo razvijeno društvo. Zašto se ovakav val apartmana ne događa u Njemačkoj? Prihod od svoje osnovne djelatnosti je toliko dobro izbalansiran da ti najmom svoga stana ne možeš zaraditi više od onoga čime se profesionalno baviš. U nas je došlo do potpune disproporcije. U nas liječnik može bolje zaraditi iznajmljujući apartman nego od svoje struke čime se stvorio društveni disbalans.
PLATFORMA VOLUM3
Printanje nacrta postaje prošlost
Danas naša struka funkcionira poprilično slično kao u vrijeme Austrougarske. Crtamo kompjutorom, a to sve završi u printanim oblicima. Samo za Hotel Park u Rovinju napunili smo jedan cijeli kamion nacrta. Ne postoji centralno mjesto gdje bi bili dostupni svi materijali koji su potrebni na gradilištu, troškovnici, nacrti. Stoga smo odlučili razviti softversko rješenje kojem je cilj organiziranje naše struke. Ta platforma će biti komercijalna i dostupna svima koji sudjeluju u procesu građenja te će u stvarnom vremenu u njoj moći raditi izmjene, pisati komentare ili podsjetnike. Zapravo funkcionira slično poput društvenih mreža – pojasnio je Marko Dabrović, dodajući kako je projekt sufinanciran sredstvima Europske unije.