Dubrovački arhitekt Krunoslav Ivanišin nominiran je za dvije nagrade Udruge hrvatskih arhitekata. Prva nominacija stigla mu je u kategoriji najbolje stambene arhitekture (POS Mokošica), a druga za najbolje izdanje (monografija o Nikoli Dobroviću).
Inače, Ivanišin je još 2003. godine s kolegom Lulzimom Kabashijem u Zagrebu osnovao IVANIŠIN. KABASHI. ARHITEKTI, višestruko nagrađivani arhitektonski ured, koji je izlagao i na Venecijanskom Biennalu 2010. godine u paviljonu Crne Gore.Njegov potpis stoji na projektima kao što su garaža na Ilijinoj glavici te POS u Mokošici. Docent je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje predaje arhitektonsko projektiranje, a predavao je i na više fakulteta diljem Europe. Ivanišin za DuList govori o vrijednim nominacijama, Nikoli Dobroviću i POS-u u Mokošici, ali i o trenutnom stanju u prostornom i urbanističkom planiranju Grada.
Prva nominacija stigla Vam je za Stambeno naselje po programu POS-a u Mokošici, kao najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2015. godinu. Je li Vam taj projekt bio izazov?
Projekt u Mokošici u svakom je smislu bio, a na neki način još uvijek i jest veliki izazov. Radilo se naime o brojem kvadrata velikom programu koji je uključivao cestu, šezdeset četiri stana, jedan mali vrtić i podzemna parkirališta, a sve to na prilično zahtjevnom, kosom terenu, i u okviru krutih odredbi s jedne strane Pravilnika o poticanoj stanogradnji, a s druge Generalnog urbanističkog plana. Projekt smo započeli još 2008. godine, u njega ulužili golemu energiju i vrijeme, posebno u predugom periodu ishođenja lokacijskih i građevinskih dozvola. Kažem“dozvola“ u množini, jer radilo se o posebnim dozvolama za cestu i osam građevina. Imali smo dakle jednu hrpu, pun kombi elaborata, koje je trebalo nekoliko puta usklađivati s ovim i onim propisima, pa su ti elaborati putovali od Zagreba do Dubrovnika i nazad. Mi smo svako to usklađivanje iskoristili da projekt malo dotjeramo u smislu prostorne kvalitete, funkcionalnosti stanova i izbora materijala, dakle onog što na kraju čini arhitekturu i upotrebljivost tih građevina, stanova i cjeline vanjskih i unutrašnjih prostora naselja. Imali smo sreću da je izvođač bio dobar i zainteresiran za kvalitetu izvedbe, a isto tako i za izgradnju zaduženi predstavnici investitora. U našem poslu to prečesto nije slučaj. Ova nominacija, i nagrada, ako je mozda dobijemo, dobrim dijelom ide i njima. Projekt je i dalje veliki izazov, jer tek prestoji da se ovo naselje dokaže kao mjesto dobrog života svojih stanara.
Naselje čine zgrade sa stanovima, natkrivena stubišta i prolazi među njima. Možete li opisati ideju koja stoji iza tog projekta?
Razmjerno velika gustoća naselja neizbježna je posljedica urbanističkih parametara koje smo morali iskoristiti do apsolutnog maksimuma, odnosno postići najveću moguću kvadraturu u odnosu prema veličini građevinskih parcela. Pri tom smo se ipak trudili da svakom osiguramo nešto pogleda i dovoljno sunca i zraka. Zato su građevine zakrivljene u različitim smjerovima, a cesta koja prati konture strmog reljefa vijugava. Svi stanovi imaju dvostranu ili trostranu orjentaciju, što je u uobičajenoj stambenoj gradnji rijetka pojava. Ideju projekta lijepo je opisala novinarka Patricija Kiš u novinskom članku povodom ove nominacije, zaključivši kako ovaj projekt nije zainteresiran za dopadljivost nego za perspektivu stanovnika. Ne treba nam bolja pohvala, jer mi smo upravo to htjeli, s jedne strane skladno se uklopiti u prirodni i urbani okoliš Mokošice, koji je podcijenjen jer tamo su klimatske prilike doista izuzetne, a s druge strane omogućiti kvalitetno stanovanje u okviru zadanih kvadratura stanova. Pored toga, vodili smo računa o zajedničkim vanjskim prostora, tako da omogućimo njihovo korištenje na način uobičajen u lijepim mediteranskim gradovima i mjestima. To je posebnost; dodana vrijednost ovog projekta. Djeca se tamo igraju, trče gore – dole po tim velikim natkrivenim stubištima, dozivaju jedni druge, „idemo sad u žutu zgradu – idemo sad u plavu zgradu“, utrkuju se biciklima. Projektirali smo klupe za sjedanje kao dio zgrada, ima mjesta za parkiranje motora… za sve ono što je kod nas uobičajeni dio života. Nadam se da smo u priličnoj mjeri uspjeli u svojim namjerama.
Koautor ste monografije o Nikoli Dobroviću, koji je u Dubrovniku živio od 1934. do 1943. godine. Koliko je on utjecao na arhitekturu Grada i okolice te kako ga danas doživljavamo?
Nikola Dobrović u Dubrovniku i okolici napravio je pet obiteljskih vila: prvu za praškog zubara Vaclava Naprsteka u Srebrenom, ispred koje danas prolazi Jadranska magistrala, potom Vilu Rusalku za kipara Petra Pallavicinija na Boninovu pored kina Slavica, Vilu Vesnu na Lopudu za doktora Iva Barića pored Hotela Lafodia, Vilu Adonis na Srednjem konalu za Mary i Kruna Stulli, iza koje danas prolazi put – Ulica Petra Bakića, te Vilu Svid u Zatonu za grofa Arthura Saraccu. Dobrović je i autor Hostela Ferijalnog saveza na Montovjerni, dogradnje i uređenja Vile Wolff u Uvali Lapad. Osim Vile Vesna, na Lopudu je i njegov spomenik češkom pjesniku i političaru Viktoru Dyku i najvažnije i prvo Dobrovićevo djelo, Grand Hotel za obitelj Glavović, koji je danas ruševina. U našoj knjizi opisujemo ta njegova djela i kako su se ona, premda moderna, skladno uklopila u arhitektonsku povijest Dubrovnika.
Prije nego li je sagradio ijedno od svojih dubrovačkih dijela, Dobrović jer napisao svojevrstan manifest „U obranu suvremenog graditeljstva“, upućen „onim kolegama koji ne smatraju da je Dubrovnik nenadmašiv i koji su uvjereni da u Dalmaciji ima još mnogo mjesta, gdje bi se novim graditeljskim metodama mogle stvoriti nove naseobine, daleko savršenije i poetičnije nego što je Dubrovnik“. Ako dakle želimo danas na neki način slijediti Dobrovića, kao arhitekti se moramo izvuči ispod sjene vrijednog arhitektonskog nasljeđa. Kao svojevrstan zaključak naše knjige objavili smo prijevod jednog Dobrovićevog teksta o Dubrovniku iz 1966. godine, kojeg je napisao pred sam kraj života. Koliko mi je poznato, to je najbolji opis Grada u njegovom prirodnom okruženju iz perspektive jednog arhitekta. Naslovljen je „Dubrovnik kao gradotvoračko svjedočanstvo“, a u njemu stoji da „svi arhitekti koji su bili djelatni u ovom gradu u tijeku njegove povijesti izgledaju kao pripadnici iste graditeljske škole i kao vršnjaci“. To se odnosi i na njega samoga, a trebalo bi se odnositi i na nas danas. Pouka Dobrovića u Dubrovniku je dakle dvojaka, moramo biti i jedno i drugo, u skladu i s vremenom i s mjestom našeg djelovanja.
Uz POS u Mokošici, Vaš drugi značajan projekt je javna garaža na Ilijinoj glavici. Jesu li negativne konotacije projekta zasjenile njegov značaj za zajednicu?
Baš kao i u slučaju POS-a, javni prostor glavna je „sporedna tema“ i ovog projekta. Kao što u Mokošici nemamo tek stanove koji zadovoljavaju minimalne potrebe krova nad glavom, nego smo arhitektonski odredili ukupnu površinu obuhvata sa svim vanjskim prostorima ispred, iza i između zgrada i time omogučili višesmjerna kretanja i različite načine korištenja tih javnih prostora, tako ni garaža na Ilijinoj glavici nije tek mjesto za parkiranje automobila. Tu su igrališta, koja se puno koriste u toplijem dijelu godine, a još više su se koristila dok je radila rasvjeta na njima. Tamo je bio projektiran i kafić s krasnim pogledom, sad je to neka agencija za iznajmljivanje vozila, sami podzemni prostori parkirališta su široki, s dovoljno zraka, prirodne svjetlosti i u najdubljoj etaži, čak i nešto lijepog pogleda. Mislim da bi garaža bila izvrsna za snimanje neke scene novog Jamesa Bonda. Za taj projekt dobili smo uglednu nagradu Cemex, a bio je publiciran u dobrim inozemnim arhitektonskim časopisima i knjigama od Nizozemske, preko Turske, do Koreje i Kine. „Negativne konotacije“ nisu vezane za arhitekturu garaže, nego najviše uz neke financijske aranžmane o kojima ne znam ništa i nesavršenosti u izvedbi za koje nisam odgovoran. Neposredno nakon dovršetka, garaža je jedan duži period bila sustavno zapuštana. Koliko mi je poznato, sad je situacija puno bolja, garažom se dobro upravlja. A da je ona korisna za promet u i oko centra grada, to je valjda svakome jasno. Problemi će se zaboraviti, a gradu će ostati jedna lijepa i potrebna građevina. S odmakom od skoro deset godina mogu reći da je bilo žalosno da u vrijeme njene gradnje nitko nije izvještavao o vrhunskim inžinjerskim dostignućima, recimo o tome da je u Dubrovniku iskopana među najvećima takve vrste rupa u kraškom terenu, osigurana od urušavanja ogromnim čeličnim sidrima, a da pri tom nije bilo nikakve nezgode, nego su novine krasili naslovi sasvim neukusnog i neosnovanog sadržaja, često puta adresirani na mene kao glavnog projektanta. Nije mi bilo ni malo ugodno, a ni mojim roditeljima. Pa onda poplave… kao da se ovom građevinom trebalo i moglo riješiti odvodnju oborinskih voda polovine Srđa.
Što mislite o ideji nadogradnje garaže?
Nadogradnja je tehnički moguća, to smo dokazali idejnim, glavnim i izvedbenim projektom s odgovarajučim proračunima. Ona je moguća i s urbanističkog stanovišta, čemu svjedoči pravomoćna lokacijska dozvola. Što se nas kao arhitekata tiče, dogradnja nije neophodna, ali smo je projektirali tako da projekt unaprijedimo u oblikovnom smislu i u smislu korištenja. Nadogradnja nije pretjeranih dimenzija, uklopljena je u okoliš, a s njom bi se sanirali i neki tehnički nedostaci postojećeg kompleksa garaže i školskih igrališta. U današnjoj razini igrališta projektirali smo manji zatvoreni trgovački centar, a na njegovom krovu tri staklena paviljona povezana velikom nadstrešnicom. Prostor između i oko njih projektirali smo kao veliku javnu platformu s koje bi se pružao zaista senzacionalan pogled na Grad i Lokrum od nazad, jedna sasvim nova atrakcija. Krov tih paviljona projektirali smo kao veliku hortikulturnu površinu zasađenu sukulentima, to su biljke koje ne trebaju puno vode, čija bi se boja mijenjala ovisno o godišnjim dobima. Škola bi dobila novo igralište s tribinama, povezano s mostom na razinu školskog dvorišta. Ako smo več jednom uspjeli na ovom istom mjestu arhitektonski artikulirati javni interes, pa to ponovili u Mokošici, mislim da nam se može vjerovati na riječ i sliku, da smo u stanju i ovom nadogradnjom napraviti dobru stvar. Kad bi se, kao u slučaju Mokošice, poklopio dobar izvođač i odgovarajuća podrška od gradskih struktura, rezultat bi sigurno bio dobar.
Eskalatori od garaže do Pila kroz Bogišićev park bili su Vaša ideja, a zadnjih godina saznali smo da su eskalatori dragi i gradonačelniku Vlahušiću. Što je toliko privlačno u eskalatorima?
Ti eskalatori nisu sami sebi smisao i s njima treba imati mjere. Dva – tri eskalatora kroz Bogišićev park, od ravnine izlaza iz garaže do ravnine iza crkve Svetog Andrije bila bi dovoljna, eventualno još jedan, negdje do iza Hotela Imperial. Naravno, oni moraju biti pažljivo projektirani i pažljivo ugrađeni, da se pri tom ne upropasti zatečena vrijednost tog prostora sadržana u zelenilu, kamenim docima, uređenim vrtovima i lijepom pogledu na zidine i Grad. S našim svojedobnim prijedlogom išao je i jedan okvirni proračun koji je dokazivao financijsku svrhovitost takvog zahvata. Mislim da se nešto takvo može napraviti na sveopće zadovoljstvo, možda bez tunela, podzemnih trgovačkih centara i sličnoga. Dubrovnik je mali grad, sam po sebi več dovoljno privlačan, a šetnja po svježem zraku zdrava je i turistima i Dubrovčanima.
Garaža je jedini dubrovački kapitalni projekt u posljednjih sedam godina. Je li gradonačelnik Vlahušić učinio premalo na tom polju?
Nemam dovoljno saznanja da dobro odgovorim na ovo pitanje, jer zadnjih godina nisam dovoljno boravio u Dubrovniku, niti sam bio uključen u društveni život ili u strateško planiranje razvoja grada. Koliko vidim, gradonačelnik jest nešto napravio u smislu cestovne infrastrukture. Pothodnik kod škole Marin Držić čini mi se vrlo čudnim i neugodnim za korištenje, a cesta na tom mjestu široka kao aerodrom. Je li se objektivno moglo bolje i više, stvarno ne znam. Gradske uprave moraju se brinuti i o stvarima pod zemljom, koje se ne vide, a ne samo o završnom sloju kolnika i pločnika.
U mandatu Dubravke Šuice bili ste član Povjerenstva za ocjenu uspješnosti idejnih projekata, tzv. povjerenstva za ljepotu. Kako danas gledate na tu svoju ulogu? I treba li nam i danas slično povjerenstvo?
Da se vratimo na Nikolu Dobrovića, u njegovo vrijeme djelovalo je „uresno povjerenstvo“, čiji su članovi bili neki od njegovih investitora. To je dobar običaj od kojega nebi trebalo odustati, bez obzira je li ili nije takvo povjerenstvo zakonska obaveza. Dakako, takvo tijelo paralelno gradskim strukturama zaduženima za donošenje urbanističkih planova i izdavanje građevinskih dozvola, može biti samo savjetodavno. Ono može pomoći nastanak bolje arhitekture i spriječiti gradnju zaista bezumnih projekata. Kolega Miće Gamulin iz Splita je inteligentno primijetio, da kod nas osim bespravne postoji i bezumna gradnja, pokrivena svim mogućim dozvolama i suglasnostima. Suprotno stavovima nekih od članova onodobnog povjerenstva, ja nisam smatrao da je „Povjerenstvo za ljepotu“ pogrdan naziv, več naprotiv, da je briga za ljepotu njegov jedini smisao. Odbijao sam, koliko je to bilo moguće, raspravljati o tome zadovoljava li neki projekt neke urbanističke parametre, tko je investitor ovog ili onog projekta, ima li ili nema ekonomskog smisla i tome slično, jer to je posao nadležnih gradskih struktura. Mislim da smo bili postigli mali napredak time što smo tražili da svaki projekt mora sadržavati perspektivni prikaz, približno vjernu prostornu sliku građevine u svom okruženju, neku vrstu fotomontaže. Time smo željeli investitore i projektante suočiti s onim što žele sagraditi, pa da sami shvate da može i treba bolje od toga.
Postoji li u Gradu uopće ideja o prostornom i urbanističkom planiranju?
To nije problem samo Dubrovnika niti samo našeg vremena. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prostorni planovi na dubrovačkom su području predviđali lokacije hotela, a nisu predviđali lokacije škola. Prostornim planom ukinuta je željeznica, a urbanističkim planom ukinut je tramvaj. Prostornoplanerske odluke imaju dalekosežne posljedice, pa evo gdje smo danas.
Urbanistički planovi moraju biti takvi da određuju bitne stvari samo u osnovnim crtama, a kod nas je slučaj da se oni bave bezbrojnim detaljima, pa se umjesto od pravila sastoje od iznimaka. To s jedne strane sužava mogućnost djelovanja arhitekata, a s druge udaljava dobre i poštene investitore, jer otvara mogućnosti bezbrojnih interpretacija. Projekt u Mokošici sastojao se u usklađivanju tih bezbrojnih iznimki i izbjegavanju doslovnih tumačenja. Primjerice, propis da zgrada ako je bliža od tri metra granici parcele na tu stranu ne može imati prozore logičan je ako parcela graniči s drugom građevinskom parcelom. Ako graniči s javnom prometnom površinom, takav propis nema smisla. Zamislite kako bi izgledao Stradun, da zgrade na njemu, jer su svojim pročeljima na rubu parcele prema ulici, prema Stradunu nemaju prozora ili da su od njega odmaknute tri metra a da je između njih i Straduna nekakav „predvrt“ s ogradom visokom 110 centimetara. Prostorni planovi su još kudikamo kompleksniji, strateški dokumenti, koji bi se upravo trebali sastojati od detalja. Širina zaštićenog obalnog pojasa ne može biti ista na strmoj stjenovitoj obali u Konavlima i na niskoj obali s unutrašnje strane Pelješca. Treba još reći, da je naše zakonodavstvo takvo, da je doseg prostornog planiranja doista vrlo sužen, pa ipak postoje vrijedni kolege koji se bave tom problematikom na gradskoj, dakle urbanističkoj i na županijskoj, dakle razini prostornog planiranja. Mislim da je naš Županijski zavod na visini svog zadatka.
Trenutno se razmišlja o tri lokacije kao najbolje za izgradnju kongresnog centra – Babin kuk, Srebreno i Iza Grada. Koja od njih bi bila Vaš izbor?
Babin kuk ili Srebreno, tamo su hoteli i ima dovoljno mjesta. Takve stvari treba držati dalje od zidina. Izvanredna lokacija za kongresni centar je kamenolom na Dupcu. U tu ogromnu rupu stalo bi sve potrebno, odstranio bi se prizor na koji smo se možda navikli, ali je u suštini ružan, a nebi bilo nikakvih prometnih problema. Zamislite jednu lijepu staklenu građevinu koja povezuje razinu magistrale s vrhom brda, pa veliku količinu ljudi koja se kroz nju kreće, oko tih kongresnih dvorana. Pogled iz nje bio bi senzacionalan, a i na nju, naravno ukoliko se tamo nebi sagradila neka nakaza.
Treba li nam i koncertna dvorana? Koja bi bila njena najbolja lokacija?
Za jednu ne preveliku koncertnu dvoranu, idealna je lokacija Iza Grada, na današnjem parkiralištu, pa do razine žičare, a ispod nje može biti garaža. Pred nekoliko godina sa studentima na ETH Zürich ispitivali smo takvu mogućnost i dobili neka zanimljiva rješenja. Problem ove lokacije je, kako povezati različite razine kolnog prometa, te kako omogučiti jednostavnu komunikaciju pješaka od dvorane prema Gradu. Sve se to da riješiti na skladan način, da se pri tom unaprijedi sada nesretna situacija pretrčavanja preko puta. Vrlo izazovna lokacija je i parkiralište na Gracu, tamo smo također projektirali malu koncertnu dvoranu sa studentima TU Graz. Ovdje je problem kolnog pristupa, ali automobilom se ne može pristupiti ni do Kneževa dvora, pa opet ljudi tamo rado odlaze na koncerte. U Dubrovniku treba voditi računa o dimenziji grada i običajima njegovih stanovnika, zbog kojih bi trebalo graditi koncertnu dvoranu, a ne zbog turista. Takva mala koncertna dvorana može poslužiti i za manji kongres, moguće su i različite kombinacije jednog i drugog sadržaja, a gdje god se dvorana gradila, ona bi trebala doprinijeti unaprijeđenju urbanističkog uređenja. Dok se takvo nešto ne sagradi, ne razumijem zašto koncertna dvorana nije u Revelinu, nego tamo svira nekakva primitivna muzika.
Imate li trenutno neki novi projekt koji razvijate za područje grada Dubrovnika?
Gradimo jednu lijepu privatnu kuću u Svetom Jakovu i nadamo se novim javnim projektima.
Obiteljska veza s Dobrovićem
Rodio sam se u Vili Adonis
Druga nominacija UHA-e stiže Vam u kategoriji najboljih izdanja, i to za suatorstvo na monografiji o arhitektu Nikoli Dobroviću. Vi ste i osobno vezani za Dobrovićev rad?
Velika je čast i vrlo je neobično, biti dvostruko nominiran. Knjigu „Dobrović u Dubrovniku – Poduhvat moderne arhitekture“ izdao je njemački izdavač Jovis iz Berlina, vrhunski u polju ovakvih izdanja, a moji suautori su bečki fotograf Wolfgang Thaler i Ljiljana Blagojević, profesorica beogradskog Arhitektonskog fakulteta. Wolfgang je pred pet godina fotografirao sva Dobrovićeva djela u Dubrovniku i okolici, posebno na Lopudu, a potom smo svi zajedno pomalo složili ovu knjigu iz arhivskih materijala i iz vlastitih sjećanja. Ljiljana, naime, predaje upravo predmete koje je u Beogradu osnovao Nikola Dobrović, teoriju i povijest suvremene arhitekture. Moja je veza s Dobrovićem obiteljska, jer moji djed i baba bili su Dobrovićevi investitori, pa sam se tako rodio u Vili Adonis na Srednjem konalu – jednom od njegovih najboljih djela. Oboje smo na neki način Dobrovićevi nasljednici i svak na svoj način dobro poznajemo Dobrovićev rad. O tomu sam počeo pisati još kao student, a pred petnaestak godina napisao sam i scenarij za dokumentarni film Hrvatske televizije „Novi Dubrovnik Nikole Dobrovića“, HRT ga i dalje povremeno prikazuje.
U svom dijelu knjige postavljam neka pitanja o Dobroviću u Dubrovniku: o modernoj arhitekturi u mediteranskom okruženju povijesno vrijednog grada, o održivosti moderne arhitekture i uz nju vezane ideje napretka na malom otoku kao što je Lopud, o sudbini velikih ideja u dijelu svijeta udaljenom od centara zbivanja i slično. Ljiljana u svom dijelu daje neke odgovore na ta pitanja i smješta Dobrovićev dubrovački opus u širi kontekst onodobnih zbivanja, raspravljjući o njegovim posebnostima. Zanimljiva su njena zapažanja o trajnom i prolaznom u arhitekturi, što je i tema Wolfgangovih fotografija.
FOTO: Zvonimir Pandža/ Jose Hevia/ Wolfgang Thaler