Samostalni arhitekt, urbanist i prostorni planer, Zagrepčanin Božidar Šimunović, posljednje četiri godine živi u Dubrovniku. Nakon završenog Arhitektonskog fakulteta počeo je raditi kao arhitekt i inženjer kod arhitekata Marka Murtića i Otta Barića, a potom odlazi u inozemstvo u potragu za investitorima za njegove, kako ih sam naziva, ikoničke arhitektonskograditeljske projekte. Posjetio je brojne države i gradove, upoznao ljude i kulture čime je, govori nam, stekao doživotno najbolja iskustva i pravo vrijedno bogatstvo znanja i spoznaja. Usmjeren je, govori nam, prvenstveno na javne projekte. ‘Još od tinejdžerskih dana me intuicija vuče u Dubrovnik’, započet će priču za DuList arhitekt Šimunović istaknuvši kako je proteklih godina ‘pro bono’ strastveni promotor našega grada – uvijek i posvuda. Gradskoj upravi ovih je dana predložio realizaciju dva projekta. Iako ne nova, iznio ih je na svoj način. Riječ je o urbanom parku u Ulici branitelja Dubrovnika, uz proširenje uskog nogostupa te uređenje poljane Ruđera Boškovića.
Pa gdje su svih proteklih desetljeća bili prostorni planeri i arhitekti? Čast iznimkama, ali većina građevina po gradu su bez arhitektonske inteligencije, smisla i stila. Kao u onom filmu ‘Zgrabi pare i bježi!’
Zašto ste predložili baš ta dva projekta?
Ta dva projekta smatram glavnim problemima grada Dubrovnika koje treba prioritetno rješavati. Nedavno sam inicirao ta dva važna urbanistička projekta za realizaciju u skoroj budućnosti, ako Bog da, u 2021. godini. Naime, predložio sam gradonačelniku Matu Frankoviću da kolaborativnim snagama iznjedrimo najbolja rješenja za ostvarenje novog džepnog urbanog parka ispred Doma za starije osobe Dubrovnik, uz Ulicu branitelja Dubrovnika. Pri tome sam predložio i inicirao da Grad Dubrovnik, uz pomoć Dubrovačko-neretvanske županije, dogovorno ili eksproprijacijom otkupi nekretnine na kućnim brojevima 31, 35 i 37, s pripadajućim parcelama, kako bi se onda na tom prostoru projektirao i izveo, nakon uklanjanja tih, konzervatorski gledajući, povijesno i umjetnički ništa posebno vrijednih građevina, mali urbani park s pristupom javnosti. No, najvažniji motivacijski razlog ovog neuobičajenog gradskog zahvata jest taj da se ostvari pješački pločnik. Na tom potezu ulice Branitelja Dubrovnika potreban je pločnik dostojanstvene i stručno ispravne širine minimalno 120 do 150 centimetara, za razliku od sadašnjeg nogostupa koji je pogibeljne širine od 60 cm. To je jedna od najprometnijih pješačkih i kolnih ruta u gradu te je apsolutno protupropisno i pogibeljno imati situaciju da je pješački dio ulice samo 60 cm širine. Mišljenja sam da je problem s tim uskim i opasnim prometnim grlom trebalo riješiti davno, još u bivšoj državi, prije 40-ak godina.
A Boškovićeva poljana?
Predložio sam uređenje i restauraciju Boškovićeve poljane s pripadajućim povijesno i umjetnički visokovrijednim fasadama Jezuitskog kolegija i crkve sv. Ignacija, te Jezuitskih skalina, koji bi već jednom trebali doći na red, odnosno u fokus prioritetnog djelovanja. U ovom urbanističkom projektu i zahvatu treba odraditi visoko-profesionalni posao projektiranja i vrhunske izvedbe popločenja trga s ugradnjom primjerene urbane opreme i hortikulturnih detalja te ugradnju novog noćnog osvjetljenja Boškovićeve poljane, fasada okolnih zgrada u vlasništvu Družbe Isusove, kao i cjelini pripadajućih Jezuitskih stuba, koje aludiraju na svjetski poznate Španjolske stube u Rimu. Družba Isusova, s tijesnim vezama s Vatikanom, u Dubrovniku djeluje već stoljećima u veliku korist grada i građana, kao i u povijesti u korist Dubrovačke Republike, a Jezuiti su iznjedrili i našeg genija Josipa Ruđera Boškovića na svjetsku scenu. Zato Jezuitski trg u Dubrovniku zaslužuje prioritetnu pažnju i tretman! Za oba projekta, kao i za mnoge druge gradske projekte, definitivno možemo iskoristiti bespovratna sredstva iz Europskih fondova i to u iznosima do 85 posto sufinanciranja. Predložio sam da se na temu ovih projekata organizira konferencijsko-radni sastanak svih relevantnih osoba i suradnika iz Grada Dubrovnika, Dubrovačkoneretvanske županije, Ministarstva kulture RH, Društva prijatelja dubrovačke starine i Društva arhitekata Dubrovnika kako bismo iznjedrili najbolja mišljenja i rješenja.
Jeste li dobili povratne informacije o ovim Vašim idejama?
Inicijativa je freško poslana gradonačelniku i Gradskoj upravi pa predlažem da im podarimo još malo vremena.
Arogantni, bahati, narcisoidno-egoistični i posesivno pohlepni investitori i njihovi suradnici, u mnogo slučaja na krivo forsiraju takozvane točkaste, čitaj- te to kao usko interesne, izmjene i dopune urbanističkih planova hrvatskih gradova i općina, pa tako, nažalost, i u gradu Dubrovniku, kao i u Zagrebu
Koji su po Vama najveći nedostatci prostornog planiranja u Dubrovniku i kako bismo trebali sagledavati prostor Dubrovnika?
Trebamo strateški sagledavati prostor Dubrovnika globalno u kontekstu Europe, kao turističku atrakciju na koridoru jadransko-jonske rute, kao prometno čvorište s međunarodnom zračnom lukom u Čilipima i međunarodnom pomorskom lukom u Gružu te kao UNESCO-ov biser Hrvatske i svijeta. Jednako tako i kao sveobuhvatno administrativno, poslovno, uslužno, sveučilišno i kulturno središte Dubrovačko-neretvanske županije – sa svim elementima lokalnog stanovanja, poslovanja, prometa i kulture življenja u gradu. A povijesnu jezgru Dubrovnika i pripadajući okolni prostor treba tretirati s posebnom senzibilnom i profesionalnom pažnjom! Tradicija čuvanja dubrovačke baštine se mora i dalje provoditi pod svaku cijenu! Zato je osnovano i postoji Društvo prijatelja dubrovačke starine koje je zaduženo da viteški generacijama ‘čuva grad.
Jeste li uočili neka najproblematičnija područja grada u urbanističkom smislu i koja su to?
Na žalost, da. Na primjer one kuće i nehumane ulice, koje prikladno slikovito nazivam ‘betonjare – rugobe’, na Babinom kuku, ali i posvuda po prostoru grada; po Gružu, Gornjem Konalu… Bože sačuvaj! Pa gdje su svih proteklih desetljeća bili prostorni planeri i arhitekti? Čast iznimkama, ali većina građevina po gradu su bez arhitektonske inteligencije, smisla i stila. Kao u onom filmu ‘Zgrabi pare i bježi!’. Šteta u prostoru Dubrovnika je nepopravljivo učinjena. Inače, postoji osnovna definicija koja jasno i glasno izražava da je arhitektura funkcija, konstrukcija, forma i pjesništvo, odnosno estetika. To se prvo uči nove klince, odnosno brucoše na Arhitektonskom fakultetu! Pa vi sada pogledajte dubrovačku novogradnju i sami donesite logične zaključke. Ja bih to ovako opisao; u većini slučajeva novogradnje na prostoru Dubrovnika možemo evidentno, bez sumnje, vidjeti konstrukciju, možda, ali sumnjičavo možda, s nešto inteligentne funkcije, dok forme i pjesništva, odnosno estetike nema niti u tragovima. Tko zna, možda se moderna estetika u Dubrovniku negdje sakrila? Izgleda da ćemo morati svi skupa poći u potragu za ukusom kod masovne dubrovačke novogradnje! Neka nam dragi Bog pomogne u toj potrazi!
Dubrovčani se često vole hvaliti mjerom, koju smo zapravo, posebno posljednjih godina, izgubili. Jesmo li nepovratno uništili prostor ili ima vremena za korekcije?
Tamo gdje je već počinjena prostorna i građevinska šteta na području grada to je onda, nažalost, trajno nepopravljivo. Sada možemo samo žaliti. Ići rušiti i uklanjati građevinske nakarade po gradu je ‘nemoguća misija’ – u imovinsko-pravnom smislu i u financijskom smislu obeštećenja.
Kakvom ocjenjujete suradnju Grada Dubrovnika i Društva arhitekata Dubrovnika na izradi izmjena i dopuna PPU-a i GUP-a s obzirom na to da zapravo arhitekti rade projekte za investitore?
Društvo arhitekata Dubrovnika se trudi kroz pozitivne prijedloge i inicijative surađivati s Gradom Dubrovnikom. Međutim, prostorni planeri na čelu s pročelnicom Upravnog odjela za urbanizam, prostorno planiranje i zaštitu okoliša Grada Dubrovnika Jelenom Lončarić pripremaju, daju na javnu raspravu, i izrađuju prostorne i urbanističke planove, koji idu na suglasnost Upravnom odjelu za prostorno uređenje i gradnju Dubrovačko-neretvanske županije i resornom Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine RH, te na konačno odobrenje Gradskog vijeća. Dakle, donošenje prostornih i urbanističkih planova, odnosno izmjena i dopuna istih prolazi po protokolu kroz mnoge institucije i trebalo bi tako biti lišeno bilo koje korupcije. Pod uvjetom da cijeli sustav nije umreženo korumpiran. Načelno govoreći, stručnjaci predlažu idealno najbolja rješenja, ali neki pojedini rukovodeći političari, pogonjeni interesnim utjecajem nemoralnih i pohlepnih investitora, ponekad, protivno interesu javnosti, nakaradno izvrnu neke specifične situacije u procesu donošenja prostornih i urbanističkih planova. I tako u nekim slučajevima nastanu trajne štete u prostoru, koje se većinom ne mogu popraviti. A što se tiče moralnog kodeksa časti svakog pojedinog arhitekta, to je individualna stvar svakog ponaosob arhitekta. Svatko je odgovoran za svoju dušu. Trebamo se zapitati gdje su, osim PPU-a i GUP-a, također važni urbanistički planovi uređenja i detaljni planovi uređenja, za konkretno i precizno dokumentacijsko planiranje, odnosno urbanističko-inženjersko definiranje do detalja pojedinih gradskih četvrti i još manjih segmenata prostora unutar urbanih kvartova? Iako nisam jugonostalgičar, moram napomenuti da se u vrijeme bivše Jugoslavije upravo tako ispravno sveobuhvatno urbanističkoarhitektonsko-inženjerski pravilo rješenja za visokokvalitetne prostorne i urbanističke planove, definirane do detalja, s visokom inteligencijom te vrhunskom funkcionalnošću i estetikom. Tada su arhitekti i prostorni planeri bili na ispravan način autoriteti, stručnjaci i pravi stvaratelji koje se slušalo i poštovalo. Slično vam je stanje u ‘humanom kapitalizmu’ Švicarske, Austrije, Danske, Švedske… Dakle, može se i mora se ići ispravnim putem!
Trebaju li se arhitekti više angažirati kod prostornog planiranja, ali i kod ukazivanja na problematične stvari u prostoru?
Apsolutno da da! Upravo se ja osobno, kao arhitekt i kao savjesni, prosvijećeni građanin, trudim zadnjih deset, petnaest godina u tom smislu dajući moralne kritike i ujedno konkretna rješenja političkim rukovodećim strukturama i liderima. Mogli bi slikovito kazati da sam ja kao svojevrsna ‘tvornica ideja i inicijativa’ za razvojne projekte – za boljitak društva i prostora, koje stalno predlažem liderima na svjetskoj razini, u našoj voljenoj državi Hrvatskoj i, kao što vidite, također na lokalnoj razini, u gradu Dubrovniku. Vrhunski arhitekti, intelektualci i svi građani dobre volje bi trebali biti stalno angažirani u procesima predlaganja javnih projekata i pri izradi prostornih i urbanističkih planova – za javni zajednički interes. Budimo pozitivno proaktivni za boljitak našeg društva i prostora!
Ja bih Gradskoj upravi savjetovao da se, pogotovo u razdoblju od proljeća do jeseni, drastično reducira broj privatnih automobila u neposrednoj blizini povijesne jezgre. To se može postići s cestovnim rampama i naplatnim kućicama, odnosno sa skupim dnevnim ulaznicama za masovne privatne automobile u toj zaštićenoj zoni
Posljednjih smo godina svjedoci kako pod ‘pritiskom’ gradnje nestaje sve više zelenih površina. Kako ‘natjerati’ investitore da svako posjećeno stablo zamijene s dva nova?
Zakonom i velikim financijskim penalima. Treba donijeti posebni propis na razini Vlade RH da svi koji investiraju u građevinske objekte u prostoru, moraju uplatiti određeni postotak financijskih sredstava u posebni državni fond za pošumljavanje i hortikulturno uređenje urbanih i izvangradskih prostora. Plus treba za te projekte, ili za sustavni program ‘ozelenjavanja’ urbanih i neurbanih područja izdašno koristiti razvojne europske fondove Europske komisije.
Promet je jedan od većih problema Dubrovnika. Malo se ulagalo u prometnu infrastrukturu, a u isto vrijeme su se gradili novi objekti. Kako sagledavate prometne probleme Dubrovnika i kako ih riješiti?
Treba raditi sveobuhvatne prostorne i urbanističke planove u kojima vode riječ vrhunski i časni prostorni planeri i arhitekti koje će se smatrati i tretirati kao autoritete od struke. A sada imamo prometnu situaciju kakvu imamo. Ja bih Gradskoj upravi savjetovao da se, pogotovo u razdoblju od proljeća do jeseni, drastično reducira broj privatnih automobila u neposrednoj blizini povijesne jezgre. To se može postići s cestovnim rampama i naplatnim kućicama, odnosno sa skupim dnevnim ulaznicama za masovne privatne automobile u toj zaštićenoj zoni. Naravno, izuzevši vozila za lokalne stanare. U tom razdoblju godine bi takvom prometnom regulativom imali pristup Pilama i Pločama, blizu zidina, samo prometala javnog prijevoza, taksi i turistička vozila. A vozila dostave, kao i ona komunalna vozila za odvoz otpada, bi imala dozvolu pristupati blizu povijesne jezgre isključivo u rano jutro. Dakle, ljude se mora novim gradskim propisima i financijskim penalima preodgajati da umjesto privatnih automobila koriste javni prijevoz ili još bolje da hodaju po gradu, što će im donijeti i zdravlje. Dubrovnik je idealan grad za pješake. No, generalno govoreći, treba ljude preprogramirati da uglavnom koriste javni prijevoz, u koji Grad Dubrovnik treba još i više ulagati kapitalnih investicijskih sredstava, pogotovo iz EU fondova. Šteta što više nema legendarnog dubrovačkog tramvaja Žućka!
Na Vašem se blogu može vidjeti skica ideje zgrade Kugle u Dubrovniku, možete li nam reći nešto više o toj ideji i gdje bi po Vama takva zgrada mogla naći svoje mjesto?
Još prije desetak godina sam predložio tadašnjoj Gradskoj upravi Grada Dubrovnika da, s privatnim investicijskim kapitalom, ostvarimo zgradu ‘Kuglu’ koju sam arhitektonski osmislio i tada inicirao da se smjesti na području Solituda. Ove godine ću gradonačelniku Matu Frankoviću predložiti da zajedničkim naporima pokušamo ostvariti Guggenheim muzej u Dubrovniku utjelovljen u arhitekturi Kugli na Srđu. Također ću predložiti gradonačelniku i njegovim suradnicima da alternativno razmislimo i o ostvarenju Europskog centralnog Think Tank-a u zgradi Kugli na Srđu, ili na hrvatskom jeziku rečeno, trust mozgova za cijelu ujedinjenu Europu, financirano iz EU fondova, ako ne uspijemo dovesti Guggenheim brend u Dubrovnik. Tako bi doveli cijelu svitu intelektualaca i znanstvenika iz cijele Europe da često borave i intelektualno rade u Dubrovniku – za boljitak cijele Europe. Pri tome bi koristi imali i mnogi dubrovački iznajmljivači visoko kategoriziranih apartmana i luksuznih kuća. Moja ideja je da naš voljeni Dubrovnik učinimo prepoznatljivim znanstvenim i kulturnim središtem na geopolitičkoj karti svijeta. Naravno, kroz reprezentaciju vrhunske ikoničke arhitekture.
Mislite li da bi Dubrovčani, i ovako osjetljivi na sve ono što odskače od tradicijske gradnje, dobro reagirali na takav projekt?
Bi, ako se ta plemenita ideja i hvale vrijedan pothvat na lijep, transparentan i prijateljski način iskomunicirao s građanima, odnosno ako se pozitivno, otvoreno, pa čak i partnerski, surađuje s građanima. Zato novinari i arhitekti moraju suradnički, tijesno zajednički raditi na pozitivnom komuniciranju, transparentnom i argumentiranom diskutiranju te odgajanju i prosvjećivanju građana, ali i političara. To je naša, nas javnih djelatnika arhitekata i novinara, misionarsko-sudbinska uloga da mijenjamo, korak po korak, svijet na bolje.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 30. rujna 2020.