Antonio Lopina iz Majkova, sin Iva Lopine – dugogodišnjeg barjaktara Majkova, župne crkve Presvetog Trojstva i jednog od najistaknutijih sudionika Feste u tom kraju – prošle je godine preuzeo očevu ulogu i postao novi nositelj župnog barjaka. Ako vremenske prilike dopuste, ove će ga godine nositi treći put. Uz očevu podršku i poticaj, Antonio je s Festom svetog Vlaha povezan od najranijeg djetinjstva. Već s nepune dvije godine sudjelovao je u Festi u maloj primorskoj nošnji, a s nepunih osam godina prvi je put ponio barjak svetog Liberana, kapelice njihove župe. Od 2013. godine barjak nosi redovito, svake godine. Župni barjak prvi je put nosio za vrijeme pandemije koronavirusa, kada je zbog epidemioloških mjera u procesiji smjelo sudjelovati samo troje ljudi. Tada je na Festi sudjelovao s ocem i jednom mještankom odjevenom u nošnju, kao predstavnicima Majkova. Službeno je, ipak, župni barjak počeo nositi od prošle godine.
Učenje, tradicija i prijenos časti
—Župa Presvetog Trojstva u Majkovima ima tri crkve i nekoliko kapelica. Jedna od tih kapelica posvećena je svetom Liberanu, a njezin je barjak najmanji. Ostali barjaci bili su preteški za djecu, pa se moj otac sjetio upravo tog barjaka i pitao me bih li ga htio nositi. Kapelica svetog Liberana nalazi se blizu zaseoka Kunja Ljut iz kojega je moj pokojni djed s majčine strane, potječe odande, pa je taj barjak za nas imao i posebno obiteljsko značenje. I zbog poštovanja prema djedu počeo sam ga nositi – govori nam Antonio. Prisjeća se kako se taj barjak prije nije nosio u procesiju, nego su se nosila samo tri barjaka glavnih crkava: Presvetog Trojstva, crkve svetog Petra te crkve svetog Stjepana. Izvorni barjak svetog Liberana stradao je u ratu pa je naknadno ponovno izrađen i darovan kapelici. Lakši je od ostalih jer nije izrađen od teške tkanine kao drugi barjaci. Napravljen je prvenstveno za blagdan svetog Liberana ljeti, kako bi se mogla održati procesija oko kapelice.
—Trema je svake godine bila prisutna, ali s vremenom je sve lakše. Sjećam se 2013. godine, kada mi je i taj mali barjak bio težak. Otac mi je tada rekao da se samo poklonim, a da ćemo sljedeće godine vježbati. Pokazivao mi je kako pravilno izvoditi izvijanje barjaka. Vježbali bismo na nekom parkiralištu, gdje nema puno ljudi ni vozila, a ima dovoljno prostora. Svake godine sve više učim i usavršavam tehniku, kako bi izvijanje izgledalo što ljepše i svečanije – ističe nam Antonio. Dodaje i kako je od oca dobio velik broj savjeta, osobito o tehnici. Uvijek mu je govorio da se ne smije bojati, da sve treba raditi polako i smireno. Čak i kad se nešto pogriješi, ljudima je svejedno lijepo to vidjeti.
—Ne bih to nazvao nastupom kao na nekom natjecanju, to je jednostavno čin poklona svetom Vlahu, koji nas čuva i koji stoljećima štiti Dubrovnik i okolna područja. To je osobni čin zahvalnosti! – naglasio je. Antonio primjećuje kako se broj mladih iz godine u godinu povećava. Iako su Majkovi malo selo, uvijek dođu tri do četiri barjaka i tridesetak ljudi. Slično, kaže, vidi i u drugim mjestima. Mnogi stariji od njega žele imati nošnju, raspituju se tko šije i kako doći do nje. Svake godine upoznaje nove ljude, ali i ponovno susreće poznata lica s prijašnjih Festa.
—Iz moje perspektive barjaktara, mislim da se ne moramo brinuti. U našoj župi i cijelom kraju uvijek će se naći netko tko će nositi barjak i doći na Festu – potvrdio je. Prisjeća se i posebno važnog trenutka kada je službeno postao barjaktar župe Presvetog Trojstva.
—Prošle godine moj je otac službeno predao župni barjak. Od 1988. godine propustio je samo jednu ili dvije feste, a imao je tridesetak izvijanja barjaka pred biskupom. Tada se preko razglasa predstavi barjaktar, kaže se odakle je barjak i koji je put po redu. Malo se tko može pohvaliti, kao moj otac, da je više od 30 puta sudjelovao na Festi. Prošle godine uzeo je barjak svetog Liberana, jer nam je posebno značajan i obiteljski, te je na predstavljanju rekao: ‘župni barjak predao sam sinu’ – rekao nam je, dodajući kako mu je to bio jedan od najznačajnijih trenutaka.
Barjak ispred ispita i kilometara
Već pet godina živi u Zagrebu zbog fakulteta – na FER-u je – i ističe kako je imao sreće što je svake godine uspijevao doći, i kad su ga čekali ispiti. I ove je godine uspio sve posložiti. Kupio je avionsku kartu za ponedjeljak navečer, ujutro je na Festi, a navečer nakon Feste se vraća u Zagreb.
—Tako uspijevam već četiri godine, a sada računam i ovu petu. Ako bude problema zbog vjetra ili nečega drugog, snaći ću se – doći ću. Svakako, Feste se ne propuštaju – naglasio je srčano Antonio.
—Veliki mi je ponos nositi barjak za svoju župu. Kao dijete to možda nisam u potpunosti razumio. U početku kreneš iz poticaja: gledaš druge i želiš biti dio toga. No, kako svake godine postaješ stariji i kako Festa prolazi iz godine u godinu, sve se više razvija osjećaj ponosa jer možeš predstavljati svoje mjesto, i to na tako važan dan kao što je Festa, u tradicionalnim nošnjama, s posebnom ulogom barjaktara. To je čast koju dobiješ i osjećaj je neopisiv. Ponosan sam i nadam se da ću barjak moći nositi još dugo, barem onoliko koliko je mogao i moj otac – rekao nam je.
—Nije uzalud ona ‘bolje je da selo propadne nego da propadne običaj’. Ako su naši stari mogli stoljećima čuvati i obilježavati te tradicije, nisu to činili samo da se prenese, nego da se obilježi i zahvali svetom Vlahu. Važno mi je da se to nastavi. Mislim da najviše govori činjenica da svake godine dolazim iz Zagreba, dogovaram se s profesorima i uvijek mi izlaze ususret. Iskreno, nikad nije bilo problema – a i sveti Vlaho pripomogne! On pripazi da taj dan u rasporedu ne budu zakazani ispiti – reći će Antonio Lopina. Svatko, po njegovom mišljenju, tko ima bilo kakvu vezu sa svetim Vlahom – s Festom ili s nekom ulogom u proslavi – ima svoje mjesto.
Put barjaka kroz Grad
Ujutro se ranije ustaje jer su nošnje stare i zahtjevne, a ženska nošnja posebno je složena. Prije su u procesiji sudjelovale njegova sestra i majka, a danas su, uglavnom, to otac i on – svake godine. Već u srednjoj školi profesori bi ga pitali kako ide i kako izgleda Festa. Kaže da se može pohvaliti kako je odavno znao cijeli redoslijed. Ujutro je okupljanje: najprije se gradski barjaci s područja Grada okupljaju i dočekuju barjake s istočne strane. Zatim svi zajedno kreću prema Pilama, gdje se dočekuju barjaci sa zapadne strane. Većina u osam sati stiže na Pile, gdje ih časne sestre dočekuju i počaste keksima i rakijom. Svi se pozdrave, okupe, dolaze festanjuli i polako se kreće dalje. Trombunjeri su već ranije prošli Gradom s budnicom. Na Pilama, kod autobusnog stajališta, barjak se prvi put izvija kao pozdrav pri ulasku u Grad. Zatim se ide preko Straduna do crkve svetog Vlaha, prije mise. Ako se stigne, ondje se izvija barjak, a ako ne, samo se pokloni, jer se zna zadržati. Prolazi se kroz crkvu, slijedi misa, a zatim svečana procesija. Ljubljenje moći i blagoslov na kraju mise. Nakon mise barjaci se uglavnom ostavljaju u katedrali. Opisao je i kako se zna dogoditi da ih spontano ponese pa zapjevaju crkvene pjesme, poput ‘Rajska Djevo’, osobito dok prolaze Stradunom. Jedan od njihovih sumještana svake godine u svom restoranu u Gradu ugosti sve Majkovce koji dođu na Festu.
—Počasti nas i na taj način pa svatko od nas doprinosi Festi. Poslije objeda često slijedi Linđo, a oko 15 sati, odnosno u 15,30, ispred biskupa započinje svečano izvijanje barjaka. Tada se barjaci predstavljaju, a svake godine dobijemo neku sitnicu, molitvenik ili krunicu kao uspomenu na Festu. Nakon toga svi barjaci kreću prema Pilama. Još se staje ispred crkve svetog Vlaha, gdje se barjaci poredaju, okrenu i triput se naklone svetom Vlahu u znak pozdrava. Na Pilama se barjak još jednom izvija. Ukupno se na Festi barjak izvije tri do četiri puta, ako se stigne. Sve završava predvečer, kada padne mrak – s ponosom je opisao.
—Cijeli dan proveden na Festi naporan je, ali na kraju dana osjećaj sudjelovanja je neprocjenjiv. Osjeća se zajedništvo! – iskreno će Antonio Lopina.
