Bivša ravnateljica Muzeja i galerija Konavala Antonia Rusković Radonić osnovala je hvalevrijednu udrugu Prijatelji konavoske baštine. Već je napravljena i web stranica na kojoj se možete detaljnije upoznati s njenom svrhom i planiranim djelatnostima, a mi smo s našom poznatom akademskom slikaricom, zaljubljenicom u svoje Konavle, porazgovarali detaljnije o svemu.
Osnovali ste udrugu Prijatelji konavoske baštine. Koliko je u Vama ‘tinjala ideja, s kojim ste je motivom osnovali, te koja joj je glavna misija?
Glavna misija ove udruge je očuvanje konavoske kulturne baštine. Konavle su specifične u svojim baštinskim elementima, bogate nematerijalnom baštinom što su do sada prepoznavali svi stručnjaci koji su se bavili ovim prostorom. Vremena se mijenjaju, impuls promjena je sve intenzivniji pa su baštinski elementi sve ugroženiji. Trenutak je kad još možemo napraviti puno na dokumentiranju i očuvanju nematerijalne baštine, a isto tako pridonijeti očuvanju lokaliteta. Ideja za osnivanje udruge je tinjala od posljednjih dana moga mandata u muzeju. Odlučila sam otići jer nisam mogla provesti što sam smatrala potrebnim. Općina Konavle i ja smo imali drugačiju listu prioriteta. Koliko god deklarativno briga za kulturnu baštinu Konavala jest adut vodećih ljudi u Konavlima, u praksi je to drugačije. Moj angažman u baštinskim temama u Konavlima proizlazi iz čistog obožavanja ovog prostora i njegove povijesti. Imam sreću da mi osnovni posao ne oduzima toliko vremena pa se mogu posvetiti istraživanjima i programima. Znam da ima još dosta ljudi koji imaju volje i snage za ovakav rad i to me veseli. Ukratko, osnovna misija udruge je istraživanje, obrada i prezentacija kulturne baštine Konavala.
Čime će se zapravo konkretno baviti ova udruga?
Jednostavno – programima očuvanja baštine koje ćemo kreirati u skladu s potrebama, ljudskim resursima i financijskim mogućnostima. Koliko udruga bude prepoznata u zajednici toliko će moći doprinijeti očuvanju baštine. Baština je, da se ne zavaravamo, opsežan pojam. Kulturna baština Konavala uključuje nematerijalnu i materijalnu baštinu, pokretnu i nepokretnu te sve te oblike koje modulira sadašnjost, prošlost i budućnost. Konavle su na tom posebnom mjestu na svijetu gdje se susreću istok i zapad, u stvari od svega do svega određene su granicom. A granica oblikuje svoje stanovnike i njihovu baštinu nešto drugačije. Udruga je sad tek vidljiva jer smo otvorili web stranicu i počeli skupljati članstvo premda već godinu dana radimo na projektu Galerije Šiša s ciljem njenog otvaranja slijedeće ljeto. Za sad je popravljen krov i obavljena fumigacija, a predstoje daljnji radovi rekonstrukcije i obnove. Istovremeno se obrađuje Zbirka slika MŠ i Etnografska zbirka obitelji Šiša. Sve se to može pratiti putem naše web stranice www.Prijatelji-konavala.org. Od ostalih projekta organiziramo razne programe u održanju Umijeća izrade konavoskog veza i zaštite svile. Prikupljamo skenove starih fotografija s podatcima kako bi stvorili veliku javno dostupnu platformu fotografija Konavala. Ovu godinu smo bili dosta zauzeti oko formiranja web stranice i njenog sadržaja s ciljem da stranica ne bude samo informativna nego i edukativna. otvorili smo je prošli tjedan i nastavljamo je puniti. Zahtjevno je što ide odmah i na engleskom i na hrvatskom jeziku kako bi doprli do konavoskih iseljenika i njihovih nasljednika.
Koliko ima članova za sada i tko su oni?
Osim nas nekoliko koji smo osnivači udruge svi ostali članovi su se počeli priključivati od prošlog tjedna. Za sad je nešto više od tridesetak ljudi i broj stalno raste. Dio članova je iz Hrvatske, a dio članova do sada čine potomci naših iseljenika po svijetu. Ovom udrugom nisam htjela praviti razliku. Još dok sam u Muzejima radila primijetila sam koliko konavoske baštinske teme privlače publike iz Hrvatske, a koliko iz inozemstva. Smatrala sam da su dobrodošli svi kojima je tema kulturne baštine Konavala važna. Kad vidimo koliko će biti članova zainteresiranih za rad u udruzi formirat ćemo radna tijela kako bi se uhvatili u koštac s potrebama na terenu. Veseli me što nam se ljudi javljaju i nude svoju pomoć. To mi je potvrda da udruga itekako ima smisla.
Iako mi laici imamo dojam da se o povijesti Konavala toliko toga zna, Vi uvijek ističete kako je nedovoljno istražena. U kojem pogledu i kako to ‘ispraviti’? Koliko ova udruga može doprinijeti u tom smislu?
Premda se možda o ovom prostoru u zadnje vrijeme govori više nego o drugim prostorima, Konavle su nedovoljno istražene. Realno, da nije Nika Kapetanića vrtjeli bi se oko Epidaura i antike te arhitekture dubrovačke uprave u Konavlima. Kapetanić je bacio svijetlo i na druga poglavlja konavoske prošlosti i otvorio puno novih pitanja. U Konavlima se od pretpovijesnog doba prati naseljenost, ovo je prostor dinamične povijesti i dosadašnji nalazi su pokazali sve specifičnosti ovoga terena. Ovdje je pronađena najjužnija glagoljica, na Sokolu je pronađena najveća količina baleja kod nas, općenito trgovačke rute preko Sokola u ilirskom periodu su fascinantne. Osim Sokola malo što znamo o tome vremenu. Pogledajte što je ostalo od slavnog Epidaura – danas je manje vidljiv u Cavtatu nego neki provincijski antički gradić. Kako je izgledao ako je postojao grčki Epidaur? Što se događalo u 9., 10 i 11. stoljeću na ovom području? Što je s našim stećcima? Tko su ti ljudi ispod tih gromada? pa zatim fascinacija s Dubrovačkim gospodarskim kompleksima kao i obrambenim i carinskim lokalitetima. Što je s tekstilnim rukotvorstvom prije 19. stoljeća? U Beču se nalaze vezovi iz Konavala iz 18. i 17. stoljeća koji su nama čista nepoznanica. A tek konavoska usmena predaja: mitološke, guslarske i ostale folklorne teme – nema kraja! Važan segment je odlazak generacija koje su bile vezane za tradicijski način života. S njima odlazi znanje i mudrost… I to bi trebalo dohvatiti. Puno je još posla!
Također, naglašavate značaj postojanja i djelovanja neprofitnih organizacija na očuvanju baštine. Kao dugogodišnja ravnateljica javne kulturne ustanove neminovno itekako imate i jako dobru podlogu i argumentaciju zašto je to toliko bitno?
Baština ne pripada ustanovama, UNESCOu ili konzervatorima. Ona pripada stanovnicima toga kraja i mora biti javno dostupna. Institucije i zaštite nam svakako trebaju ali održavanje uvijek zapne ako na lokalnoj razini nema ljudi zainteresiranih za tu priču. Neprofitne organizacije su najbolji vid upravljanja lokalitetima i brige za baštinu jer se sastoje od ljudi koji imaju snažnu poveznicu s prostorom i običajima. Provela sam osam godina na čelu konavoskih muzeja i naučila što se može, a što se ne može u ustanovi. Muzej kao ustanova ima ogromnu snagu, autoritet i potencijal, ali i prokrastinaciju karakterističnu za javnu upravu. Meni bliska vizija muzeja je muzej koji je u službi svih mještana, koji pokušava ponuditi odgovore na sva pitanja zajednice, koji stvara programe u intenzivnoj suradnji sa zajednicom, muzej kojeg sačinjavaju njegovi stanovnici, a on služi njima. Time se vodim kad razmišljam o baštinskim strukturama. Kod nas se još uvijek smatra da muzeji služe samo kao turistička ponuda. Dok je tako, muzej može samo napraviti onoliko za zajednicu koliko su prodorni i ambiciozni kustosi toga muzeja. Isto tako je s lokalitetima. Primjerice, uza svu UNESCO-vu zaštitu svete Barbare, angažman muzeja, općine, dubrovačkih konzervatora ipak košenje i brigu o prostoru provedu mještani sela Mrcine – jer im je stalo! I ne samo to, oni moraju biti glavni dionik toga lokaliteta. Zato treba educirati, poticati i pomagati lokalne ljude da se uostalom udružuju s ciljem očuvanja svojeg identiteta. Što se tiče toga koliko se može napraviti – uvijek se može napraviti puno, samo je potrebno krenuti. Ako ništa, treba stalno nuditi teme, propitivati, otvarati rasprave i stvarati edukativne programe. Kreiranje i publiciranje sadržaja s baštinskim temama vrlo je važno kako bi se senzibilizirali svi na slojevitost nasljeđa. Kad su ljudi svjesni svoje baštine onda i oni postaju proaktivni.
Koga sve želite uključiti u rad udruge? Iseljenike ste spominjali? A i o značaju baštine jako je važno osvještavati djecu te na njih prenositi tradicijske vrijednosti pa je za pretpostaviti da će i djeca i mladi u okviru udruge biti jako bitni?
Točno tako. Učlaniti se mogu i iseljenici i naši ljudi. Konavosko iseljeništvo nosi veliki doprinos razumijevanju konavoske prošlosti. Oni na drugačiji način doživljavaju Konavle, čuvaju drugačiji jezik i siječanja, a to sve upotpunjuje sliku o cijelom konavoskom biću. Rad s djecom je važan i dragocjen. Imamo povremene aktivnosti, radionice i programe, suradnje sa školama, ali bi voljela da se tu stvori jedna veća ponuda programa za sve uzraste. Voljela bih da na kreativni način uče o konavoskim tradicijama i da ih uspijemo zainteresirati za povijest Konavala. To je veliki izazov u današnje vrijeme. Za mlade pripremamo programe suradnje. Pozivat ćemo ih da surađuju u segmentima istraživanja. Možda se netko i zakači za baštinska zanimanja, vidjet ćemo.
Koliko su financije bitne za realizaciju kulturnih projekata? I kako će se udruga financirati?
Financije su bitne, ali nisu najbitnije, najbitniji je ljudski potencijal. Možete imati sve novce svijeta, ali nemate koga platiti da vam pomogne. Za radove na lokalitetima, popravke, arheološke radove i konzervaciju trebat će novaca. Ali ići ćemo korak po korak, koliko imamo toliko ćemo trošiti. S nematerijalnom baštinom je nešto jednostavnije u pogledu financija jer se mogu uključivati volonteri u programima. Nadam se da će i kultura volontiranja kod nas procvjetati. U svakom slučaju sredstva koja nam trebaju za rad očekujemo od članarina, donacija i sponzorstva. Donirati i učlaniti se može putem web stranice. Javljat ćemo se na sve pozive za financiranje i prijavljivati projekte i pokušati biti partner i općini i državi u održanju kulturne baštine u Konavlima. Sunce nam je na istoku, a gospodin Bog napomoć! Vrijedi pokušati!