Nikada, u nijednom trenutku nismo dopustile da djeca osjete kako je nešto ‘loše’ u zraku. Radile smo točno onako kako smo radile i u našoj, župskoj školi, samo smo ju preselile u diskoteku Hotela Park – Ankicu Ćuić i Lucu Čučić vratili smo nakratko velikih trideset godina unatrag, a one su nam kroz smijeh i suze ispričale njihovu učiteljsko-ratnu priču. Jer, znamo, nismo se branili samo oružjem, već i prkosom, znanjem i čuvanjem ‘starog normalnog’, a na prvoj crti obrane tu su zaista bile učiteljice razredne nastave. Ankica i Luce svoju su priču s mališanima, malenih herojima rata, pričale bez iti malo zastajanja.
— Sve smo obilježavale, svaki blagdan, Svetog Nikolu, Božić, Novu godinu, možda u tim ratnim vremenima i više, jer smo uvijek dobivali neku pomoć sa strane. Kad je bio rat, nije se pitalo, podrazumijevalo se da će netko donijeti papir učiteljicama, donijeti poklone djeci, ukratko – sve što treba. To je taj duh zajedništva, nešto što nas je svo ovo vrijeme držalo – ističu nam vrijedne učiteljice. Upravo to zajedništvo ponukalo nas je potražiti učiteljice malenih prvašića koje su doživjele ‘oba neprijatelja’ – od ratnih strahota, do strahota pandemije i otuđivanja malenih đaka, današnje teško vrijeme. Koje im je razdoblje teže? Pa, možete pretpostaviti…
Lijepi početak učiteljske priče
Luce Čučić počela je svoju učiteljsku priču 1984. godine i baš je, kaže, trebala uzeti prvašiće kad je krenuo rat.
— Imala sam jednu generaciju s kojom nisam krenula od početka pa jednu četiri i baš sam se oprostila s njima, uzela prvaše i kreće rat. Baš sam imala jednog starijeg brata, onda sestru i trebao je doći i mlađi brat u moj razred. Eto, priča je krenula u drugom smjeru – ističe nam učiteljica Luce, a Ankica pojašnjava kako su se učenici slagali u ‘ratnim razredima’ na način da su se u Hotel Park primjerice smještali oni koji su bili smješteni blizu, a Lapad i nije bio matična škola.
— Radilo se o djeci iz Konavala, Župe dubrovačke, Primorja, smještenima u ovom krugu – pokazuje nam učiteljica Ankica prema danas grandioznom hotelu, nekad domu onih koji su morali bježati. Ona je kaže, putovala s njima, bila im učiteljica i suputnica. Krenula je u ovu avanturu 1988. godine, kaže, 4. siječnja na Brgatu, u maloj područnoj školi. Život ju je kasnije odveo u Postranje.
— Ako se dobro sjećam, imala sam kombinaciju prvašića i drugašića, mijenjala sam na Brgatu kolegicu na porodiljnom. U rujnu sam otišla u Postranje, dobivši trećaše i četvrtaše. Stvarno su me prihvatili i roditelji i djeca, pa i cijelo Postranje. Nerijetko bi mi se dogodilo da bi mi neka gospođa poslala po nekome kupusa raštana: ‘Reci učiteljici da nosi, da skuha!’ – a dijete joj uopće nije bilo u razredu! Mala, krasna i specifična zajednica. U kombinaciji 1988./1989. te 1989./1990. dočekala sam rat, niti jedna cijela generacija iza mene. Ti moji učenici uglavnom su bili smješteni u Parku, jer je tako nekako bio dogovoren smještaj za prognanike i Župu, uz lapadski dio učenika. Evo, primjerice došao nam je učenik iz Lapada koji kasnije nije htio ići u svoju matičnu školu – dodaje uz osmijeh.
Učiteljicu Lucu, također prognanicu, pitam o organizaciji od onog momenta kad su došli u Park. Ipak ovo nije bila njihova škola, njihove klupe… Ali, bio je disko.
— Kao prognanica bila sam smještena gore u ‘Mercedesima’ – pokazuje – snašle smo se i mi učiteljice, nas dvije, kolegica Tereza koja je sada u mirovini i pokojna kolegica Ivanka. Ništa djeci nije nedostajalo – kaže nam učiteljica Luce. Na pitanje je li se takva forma nastave uopće mogla nazvati nastavom, obje će uglas: ‘Itekako!’
— Bili su nam tu svi razredi, znate? U diskoteci smo bili raspoređeni u formi lepeze, kako nitko nikome ne bi smetao. Bilo je dosta djece i ‘logistički’ nam nije falilo apsolutno ništa. Ukratko, znam da to zvuči sada neobično, ali u ratu smo imali sve. Samo se ne sjećam
učiteljica Ankica, a Luce se nadoveže: ‘Iz škole Lapad! Otamo su stigle i svjetočno kako su dolazile knjige – priča dodžbe.’ Sjeća se jako dobro te informacije jer je, radeći s djecom s poteškoćama na prijelazu iz četvrtog u peti razred, često surađivala s defektologinjom iz Lapada.
Škola u ratu trajala je do 1992. godine, odnosno započeli su je u hotelu Park, a završili u 1993.-oj u Župi dubrovačkoj. Učiteljice mi sjetno priznaju kako su dosta toga u konačnici potisnule. No, dječji smijeh, radost i volju, nikad.
— Pokušavam se sjetiti dočeka tih ratnih prvaša. Sumnjam da nismo obilježili taj dan, bez obzira na ratne strahote – tužno će Luce.
— Župa je bila oslobođena u proljeće 1992. ali mi još u nju nismo smjeli pristupiti. Krenuli smo iza Nove godine – dodaje učiteljica Ankica.
Djeca su bila odlična
— Iskreno, te godine toliko smo svi skupa bili pod stresom da se uopće ne sjećamo kako smo i što radili. Ali, funkcionirali smo, a djeca su bila odlična. Pazite, mi smo svi radili istovremeno u tom disku svaki u svom dijelu. Dakle, pričamo o dva razreda nastave plus predmetna nastava. Zamislite tu situaciju danas – kažu mi. Dodaju da su neki detalji potpuno izbrisani. Popuno razumljivo, uz strahote rata. Oni ljepši su tu pak kako bi se s osmijehom sjećali najljepših trenutaka.
— Nismo smjeli izlaziti vani. Ipak, bili bismo u krugu hotela, malo na svježem zraku. Iz te diskoteke pamtim kako smo bili u dijelu do prozora, pa drugu godinu u ‘sendviču’, pa do vrata, a tvorili smo lepezu od razreda – priča nam učiteljica Luce.
— Sjećam se kad sam jednom tumačila temu ‘Jesen’. Donijela sam svoju ‘Škrinjicu znanja’ i unutra je bilo nešto o lastama. Sjećam se, čitala sam, a do mene je pokojna kolegica Ivanka nešto predavala, slušam preko uha, ne smeta mi. U jednom momentu, shvaćam, njeni učenici, a i ona sama, gledaju u mene. Prošapuće mi: ‘Iskoristila sam priliku!’ Tako smo učili. Svi zajedno, a nitko nikom nije smetao. Samo ne znam kako nisam čula kad se cijeli razred okrenuo, s obzirom na one masivne hotelske stolice od ratana koje su uvijek škripale – smije se Ankica. One su joj bile, dodaje, noćna mora.
— Baš su mi bile grozne. Često bih obukla i zahvaljujući njima ispod stola rasparala bječve! – smije se dalje. Lijepo je znati kako iz rata ipak ne daju lošim uspomenama da pobjede one lijepe.
— Molim, od srca molim svoju djecu koja su tada bila razred u diskoteci Park, da mi se jave preko društvenih mreža. Facebook imam, rijetko ulazim u njega, ali javite se slobodno – kaže učiteljica Luce, a Ankica dodaje kroz smijeh: ‘Imam samo Viber!’
Vrijeme online nastave
— Uh, kako to nazvati? Ma ratni uvjeti bili su lakši nego danas – ističu nam obje, bez zadrške kažu gore je sada. Radi djece…
— Naučili smo isto, samo je tada bilo ljepše – kaže učiteljica Luce, a Ankica iskreno kaže: ‘Bit ratne škole bilo je zajedništvo, a danas? Danas se svi otuđujemo…’
— U ratu smo težili dobrom i bilo je dobro da čovjek bude uz čovjeka, jedan blizu drugoga. Okupljali smo se pod uzbunom nakon uzbune, bilo je veselje kad bi uzbuna prestala, ma nije se znalo koliko nas je bilo u prostoriji… A sad je došlo vrijeme da se u biti odmičeš od čovjeka od straha i u razredu. Recimo, lani nam je bilo katastrofa. Nema bliskosti, primaš prvaše bez nekog veselja. Samo gledaš gdje je ta korona, djecu ne možeš niti zagrliti, niti utješiti – čuje se blagi ton ljutnje u riječima učiteljice Ankice. Možda bolje rečeno – ogorčenosti.
— Razredna nastava je takva kakva jest i mi se možda od svih najviše moramo prilagođavati, zato što je svaka generacija drukčija i većina materijala se ne ponavlja i ne ‘vrijedi’. Tako da tu razrednu nastavu tada, uopće ne shvaćam kao neki pravi stres, u odnosu na današnju – ističe učiteljica Luce.
— Pazite, rat kao rat je jedno, nešto zasebno, užasno i ne ponovilo se. Ali rad u učionici je bio savršeno organiziran. Danas je konstantan stres, ne može se sve postići, ako je dijete prvi, drugi ili treći razred roditelj mora biti uz njega, tek četvrtaši imaju koliku toliku samostalnost u toj online nastavi. To je ono strašno – kažu nam učiteljice, dodaju kako su prošle puno reformi, ali osnova je ista – djecu treba odgojiti i stvoriti im navike. Ovu, ‘ratnu’ djecu, itekako su odgojile.
PRVI ODLAZAK U POSTRANJE Trčali smo u zaklon
Dopustite mi još jedno sjećanje, moj prvi odlazak u poratno Postranje. Kolega Nikša i ja u autu, idemo vidjeti što je ostalo od te naše male škole. Roditeljima smo priču prikazali u stilu ‘Slobodan je put.’ A kad su sasuli po nama… Užas. Utrčali smo u školu, vdjeli su nas. Ispred škole stoji grafoskop, kako ga podigneš, tako ti se raspe u rukama. Sve izgorjelo. Zapucali su po nama, a mi kao na dlanu. Jest, jest, imali smo mi ‘Obranu i zaštitu’, ali sjeti se u tom momentu. Otrčali smo prema Bravinjcu u zaklon, čekali mrak. Uspjeli smo izaći do grada. Izlazim iz auta ispred svog stana, noge se oduzimaju. Ušla sam u stan, ne znam kako, i samo klonula – tužno će učiteljica Ankica.
TUŽNE USPOMENE IZ HOTELA Kad god te vidim, čujem sirenu u glavi
Kad god sretnem jednu mamu mog bivšeg učenika, kaže mi uvijek istu stvar: ‘Kad god te vidim, čujem sirenu u glavi!’ Ta mama došla je jednom u diskoteku, svirala je uzbuna i naravno, svi smo ju čuli. Osjetio se neki kao ‘muving’, a mi smo bili dole, u školi. Ona je doletjela pokupiti sina i kaže: ‘Čujem te kako pjevaš, pjevaš ti, pjevaju djeca, iz svega glasa!’. Da, pjevala sam, jer je uzbuna ‘urlala’. Rekla sam joj: ‘Da si došla kasnije, našla bi me sklupčanu kako se tresem u fotelji.’ To je tako, djeci nismo dali osjetiti rat, a sami smo samo čekali da nas obori, da ‘krahiramo’ – priča kroz suze učiteljica Ankica. Sjećanje toliko snažno da malo kome ne bi izmamilo suze.
OD PARAGONA DO LISTIĆA Bile smo zahvalne na svakoj sitnici
Bile bismo zahvalne kada bi nam netko donio papire koji su imali mogućnost preslika, kopiranja, nešto kao paragon blok. Također, od nekog sam dobila indigo, a dan danas imam tu kutijicu s komadićima indiga doma. A tek listići? I sama bih se ježila onog ‘sjeckavog’ zvuka pisaće mašine kada bih po noći lupkala po njoj. No, znate što, nikada nije bilo ovoliko školskih papira po kući kao danas, u ovo digitalno doba – smije se učiteljica Ankica.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 17. studenog 2021.