Gradska vijećnica Anita Bonačić Obradović podijelila je toplu priču o svom sinu Ivoru, 10-godišnjaku, koji je beskućniku kupio vodu i hranu.
– Postoji jedan beskućnik u bogatom gradu Dubrovniku…(više njih) I zimi i ljeti živi u jednom bunkeru ispod mosta, zahrđala vrata, kartonske kutije koje pokušavaju štititi ulaz kad bura dere na najjače… Često šeta po Lapadu ili traži mjesto da se ugrije ili rashladi ili malo odmori. Ne znam ništa o njemu osim sto smo mu ostavljali krpature da zimi bude bar malo toplije. E sad, to je jedna druga tema kako pomoći i sto učiniti da se u jednom Dubrovniku, 2025. godini u 21. stoljeću ovo ne događa. Napominjem i kako ljudi koji su beskućnici žive u Visu 2 i kako se Dom za beskućnike davno obećavao, a ništa ispunjavalo. Gdje ljudi umiru a da se za njih sazna nakon par dana. Ljudi ostavljeni sami sebi, opet u Dubrovniku, bogatom gradu. Neke od njih poznam još iz djetinjstva koje život nije mazio ali se nisu dali. Ali, ovaj post je namijenjen mom sinu Ivoru, friškom desetogodišnjaku. Za kojeg sam potvrdila danas da je dječak koji ima nevjerojatno srce. (Znala sam to uvijek ali sam ga danas vidjela na djelu). Dječak koji uči na našim primjerima kako pomoći – napisala je Bonačić Obradović.
Njezin sin je ugledao upravo tog čovjeka koji živi u bunkeru te je zamolio mamu da mu pomognu i kupe hranu.
– Ugledao je čovjeka, istog onog koji živi u bunkeru, kako je spavao na onoj preskupoj klupi kraj semafora u Lapadu. Prolazimo i kaže: ‘Eno mama onog dunda’. Kojeg? Znaš onog beskućnika, vidio sam da spava. Zašto mu ne pomognemo, amo mu kupiti sendvič i odnesimo mu. Sigurno je gladan i žedan, a treba pomagati. Nisam rekla ništa, srce mi je bilo ogromno i od ponosa pucalo. Okrenula sam se u prvu butigu i dala njemu da bira. Imao je plan: šunka, gavrilovićka, kruh, voda, 2 kutije slatkog. Kupio je. Žurili smo nazad da ga uhvatimo na istoj pošti. Bio je zabrinut što ako tamo ne bude i možemo li mu ostaviti ispod mosta. Ali bio je tamo i sjedio. Sva četiri svjetla sam uplatila, Ivor je izašao s vrećicom i prišao čovjeku. Promatrala sam i čovjek je stidljivo uzeo vrećicu i pitao jesu li mu tu tata ili mama. Kad mu je Ivor odgovorio i pokazao prema autu, čovjek je mahnuo, osmjehnuo se i zahvalio. Ivor je danas učinio ogromnu stvar. A ja sam ponosna jer očito moj dječak zna što je to dobro u ljudima i što su to dobra djela. Ponos sam morala podijeliti. O ovoj temi ćemo drugom prilikom koja je bitna i o kojoj sam već progovarala. Beskućnici i dom za njih. Em zakonski moramo pomoći kao grad, em ljudski. Predugo su čekali u “privremenom” prihvatilištu – zaključila je u poučnoj objavi Anita Bonačić Obradović.
