Nije slučajno što nam je dan samo jedan jezik, a dva oka i dva uha. Priroda nam je jasno poručila što bismo trebali: “Više slušaj, gledaj, a manje govori!” Ipak, čovjek neumorno govori. Svakog dana ispusti tisuće riječi, najčešće nesvjesno, rutinski, često bez promišljanja. A neke od tih riječi zaslužuju više. Ne tiče se to samo gramatike ni pravopisa, nego poštovanja. Učimo djecu da se pišu malim slovom, ali ih izgovaramo s posebnim poštovanjem. Ili barem, trebali bismo.
Prošli tjedan obilježavali smo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Sve oči javnosti bile su okrenute k Sinju i koncertu koji je okupio Hrvate iz raznih dijelova Lijepe Naše i dijaspore. Danima iza društvene mreže bile su preplavljene isječcima i klipovima s dana koncerta. Kako nisam imala priliku poći, pregledala sam svaki video koji je bio dostupan. Jedan momak radio je intervjue s gledateljima i pitao ih što im predstavlja današnji dan. Djevojka, ako se dobro sjećam iz Splita, odgovorila je da joj ovoliki broj ljudi predstavlja domoljublje, a kad ju je on upitao što je za nju domoljublje, odgovora nije bilo. Ne govorim da ga ta djevojka ne osjeća, ali je li ga onda definira? I kako ga nosi u ostalim dijelovima života kad nisu posebni datumi i obljetnice? Kako ga mi ostali nosimo i veličamo, šapćemo li ga ili nosimo kao zastavu?
Svi prosvjetni djelatnici sitno broje do kraja godišnjih odmora i početka nove školske godine, dana kad ćemo opet svi, uključujući moje kolege, učenike i njihove roditelje veoma često koristiti pojam znanje. Vjerujem da svakom školarcu oči zaplešu barem dva kruga kad im do ušiju stigne ovih nekoliko slova, a kako godine odmiču, s dobivenim svjedodžbama i diplomama, pojam znanja prati visoku razinu averzije, podsjećajući ih na nešto oko čega su se mučili, zbog čega su bili disciplinirani ili nagrađivani, uvijek usko povezano s njihovim ocjenama. Danas, kako se sjetimo svog obrazovanja, a onda života kojeg trenutno živimo, sigurna sam da znanja koja smo stjecali u školi, ali i često bitnije – oko škole, i koja nas vode kroz život ne bi mijenjali za bilo kakve valute. Riječ koju im toliko često spominjemo, a premalo objašnjavamo.
U posljednjih nekoliko godina postalo je izrazito popularno pričati o zahvalnosti i o benefitima koji iz nje proizlaze. Biste li znali sad, u ovom trenutku, bez puno razmišljanja definirati tu riječ istovremeno prikazujući njenu veličinu u punom sjaju? Mislim da ne bih ni ja. Riječ pisana malim slovom, ali izgovor bi trebao biti s posebnim poštovanjem. .
Svi ovih dana pričamo o ljubavi. Tema koja nikad ne presušuje i koja uvijek dobro dođe, a prva bih se zamislila da me netko zaskoči i traži da mu objasnim njeno značenje. Svi pričamo i o samopouzdanju, a svojim postupcima često prezentiramo puno toga toj riječi suprotno. Spominjemo humanost, a gledamo u svijet koji je sve više gubi. Hvalimo se uspjesima, a pitanje je što zapravo ta riječ „uspjeh“ znači za svakoga od nas.
Zastanite ponekad i promislite što izgovarate, a onda sami sebe pitajte: „A što taj pojam zapravo meni znači?“ Koliko god se trudili, nećete dobiti pravi odgovor, jer pravo i krivo kao takvo tu ne postoji. Dobit ćete jedino odgovor koji je izravna refleksija života kojeg živite i kvaliteta koje zastupate. Jednom sam čula da riječi nisu samo ukrasi. One su smjerokazi koje kad izgubite, kako ćete znati kamo idete? Ako nam ljubav stane u status, zahvalnost u citat, a znanje u ocjenu, onda su te riječi male, bez obzira na pravopis. Prave riječi ne žive u rečenicama. One žive u svakom našem danu.