U životu susretnete tek rijetke osobe koje možda u potpunosti i ne poznajete, ali rado biste u njihovom društvu proveli sate pretresajući gradske teme te prisjećajući se lica Dubrovnika koje je, nažalost, izmijenjeno u nepovrat. Jedna od njih svakako je Andrija Seifried, dugogodišnji kulturni, ali i turistički djelatnik s kojim smo na čašicu dobrog razgovora sjeli u hotelu Hilton Imperial. Mada smo ranije već znali kako je ovdje proveo dio svog radnog vijeka, razlog odabira upravo ovog mjesta sastajanja otkrio nam je tek naknadno. Naime, u njegovoj kreativnoj kuhinji već godinu dana nastaje knjižica ispunjena pikanterijama iz svakodnevice ovog legendarnog dubrovačkog odmarališta.
Boravili po dva mjeseca
—Ovdje sam devet godina bio šef prodaje i recepcije. Kod nas su odsjedali svi glumci koji su gostovali na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tu bi boravili po 45 dana ili čak dva mjeseca jer su se predstave pripremale u Dubrovniku, a ne kao sada u Zagrebu. Dolazili bi 1. srpnja i ostajali do zadnje dramske premijere. Među njima je bio Rade Šerbedžija s prvom suprugom čiju smo kćer Luciju čuvali, Fabijan Šovagović, Mile Korun, zatim pokojna Zdenka Heršak, Marija Baksa koja je glumila u Hamletu Jiříja Menzela, Cintija Ašperger itd. Pregršt je dogodovština vezanih uz te ljude – ljubavi, raskidi i preljubi. Mnogi od njih više nisu među nama pa ne postoji mogućnost da se netko uvrijedi – priča nam Seifried. Knjižica je počela poprimati oblik prije godinu dana, tumači, a kad će ugledati svjetlo dana nije sasvim siguran. Vjeruje kako će ovo štivo pronaći mnoge poklonike, uostalom ljudi su oduvijek bili pomalo voajeri. Tekstove namjerava ilustrirati sačuvanim fotografijama te možda čak nacrtanim portretima poznatih ličnosti kojih spominje. Među anegdote iz hotela Imperial, navodi nam, ubraja se i ona o tada irskom mladiću u usponu – Daniel Day Lewisu. Seifried Day Lewisa pamti kao izuzetno skromnog mladog čovjeka zadubljenog u knjige koje je iznova odnekud nabavljao. Njegovom dolasku prethodovalo je potpisivanje ugovora s Royal Theater Company u Londonu kojem je prisustvovao s Mišom Mihočevićem i Lukom Obradovićem.
Soba broj 41
—Odsjeo je u u sobi čiji broj još uvijek pamtim – 41. Svako jutro izlazio bi u šest sati s trakom oko čela na trčanje i ne bi ga bilo oko sat vremena. Nakon nekoliko dana prišla mi je sobarica i rekla da se pripazimo tog gosta da nam ne pobjegne jer je sa sobom imao samo knjige i jednu promjenu. Umro sam od smijeha – objašnjava. Druga dogodovština bila je kad je u glumačkom zanosu lupnuo glavom od zid. Onako raskrvavljanog upitao ga je što se dogodilo, a on je odgovorio kako je mislio da je posrijedi kulisa, a ne doista kamen. Navedena zgoda, ističe, naš sugovornik, tek je dijelić onoga što je zapisao. Posao ga je zadužio da se intezivno druži s posjetiteljima pa mu materijala neće nedostajati. — Uglavnom sam se zabavljao s gostima i animirao ih. Ja sam bio PR kada u Hrvatskoj još nitko nije znao što to znači. Danas se o tome razvila cijela znanost. Dobar PR mora biti komunikativan otvoren i dobro raspoložen. Ne smiju se vidjeti njegova unutarnja osjećanja makar doživio smrtni slučaj jer on istupa kao ličnost koja spaja – tumači Andrija Seifried. Svoje znanje i vještinu stekao je unutar tvrtke American Casino koja je 1975. u Dubrovniku otvorila kockarnicu. Tražili su osobu koja se izvrsno služi engleskim jezikom, a on je k tome poznavao i talijanski, francuski te njemački pa je bio savršen odabir. Mnogi, kaže, danas se smatraju PR stručnjacima, no većina ih nije napredovala dalje od upravo te 1975. godine.
Natjecanje u plesnjacima
—Kriteriji su se promijenili pa i mlad čovjek teško prati sve trendove. Sve se toliko zakompliciralo i teško je razlučiti što je dobro – komentira ovaj Dubrovčanin s kojim smo progovorili o štošta drugoga. Naime, prema njegovom mišljenju izmijenio se i odnosom prema turistima. Prije on je bio ljudskiji. Posjetitelji su dolazili zbog gostoprimstva i cijena koje su tada bile mnogo prihvatljivije. Također, zadržavali su se dulje, a i kategorizacija hotela je bila potpuno drukčija. Tako je konkretno Imperial imao samo tri zvjezdice. Građen je u vrijeme Austrougarske, podsjeća Seifried, te je služio kao liječilišni hotel. Brojni uglednici iz društvenog života ovdje su provodili svoje zime.
‘Ingropani interesi’
Cijene grijanja, naime, tada su bile izuzetno visoke te su ovdje pronašli zaklon od velikih hladnoća. Od tada su se u hotelu, podvlači, zbile su razne preinake. Doduše, zadržao se pokoji detalj kao primjerice zavojite stube, prepoznatljiv motiv s fotografija naših starijih sugrađana koji su tu slavili svoje maturane zabave. U vrtu, prisjeća se, nastupale su tada zvjezde estradnog neba Radojka Šverko i Gabi Novak. Utrkivalo se tko će organizirati bolji plesnjak. Radnog vremena nije bilo. U hotelu, koji je bio mjesto susreta i provoda, bi bio po čitav dan. No, nakon 1991. kada je čitav turizam krenuo novim smjerom, shvatio je da se u njemu više ne pronalazi te se upustio u kulturu koja mu je do tada služila kao hobi.
—Rat je bio prelomni trenutak. Za to vrijeme radio sam u Odjelu za kulturu Grada Dubrovnika, a svoje doprinos 1996. dobio i odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Neko vrijeme imao sam svoj talk show ‘Jedan autor, jedan eksponat’ koji se snimao u predsoblju teatra Marina Držića čijeg sam dvije godine bio ravnatelj i kasnije emisiju ‘Da se ne zaboravi’ – priča. Svoj angažman nakon nastavio je organizacijom niza događanja čiji cilj je, među ostalim, bio oživjeti kulturnu scenu grada, ali i upoznati publiku s mladim umjetnicima čije je djelovanje poticao. Temeljito se nastavio baviti i kolekcionarstvom, no s vremenom put ga je usmjerio prema Zagrebu.
—Grad danas pulsira na nov način – ističe. Zbog komercijalizacije, odnosno pohlepe za novcem i ‘ingropanim interesima’ gubi se draž. Okrenuli smo se masovnosti, a to je uslijed epidemije koronavirusa još više došlo do izražaja. Također, svi se vade na tu okolnost pa mu je u prvih tjedana boravka Dubrovniku, kojem se svako ljeto redovito vraća, malo nedostajalo da spakira kofere i otiđe natrag na sjever. Sadržaja kronično manjka te je s veseljem iščekivao Otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara. No, s njihovim početkom dočekao ga je još jedan ‘hladan tuš’. Naime, ni u redovima festivala, a kojeg prati od 1957. kad je još kao dječak posjećivao oca koji je na Ljetnoj pozornici na Gracu radio na rasvjeti, ne pronalazi sugovornika.
Pušu novi vjetrovi
—Igre se pretvaraju u nešto strano. Možda su zapuhali neki novi vjetrovi. Bilo što da rečem se krivo protumači. Tako sam dobio zabranu od intendantice davati bilo kakve izjave. Čak mi više nije dozvoljeno dobiti ni jednu kartu za neku izvedbu. Predugo sam tu da bi se tako netko tko nije ‘fetivi’ Dubrovčanin ponio prema meni. Iza sebe imam itekako pozadine. Zbog toga bez dlake na jeziku tvrdim da će na ovogodišnjim Igrama najviše uspjeha polučiti gostujuće predstave, ostalo je eksperimentalni teatar. Izvlače se na koronavirus, a Split je ove sezone imao i operu, balet te dramsku premijeru – odrješit je Andrija Seifried i poručuje kako će unatoč statusu ‘persone non grate’ nastaviti sudjelovati na festivalskim zbivanjima. Uostalom manji broj programa, komentira, nije nužno loša okolnost. Preostaje mu dovoljno vremena za ponovno istraživanje rodnog grada pa je tako obišao zapadno predziđe zidina, tvrđavu Bokar i predio na Andriji. ‘Otkrio sam ih u potpuno novom ruhu’, ističe. Obišao je Ston – Mali i Veliki. Dubrovnik je ispunio svoju ulogu čuvara baštine. To je prije svega, napominje, zasluga Društva prijatelja dubrovačke starine čijim zalaganjem je Dubrovnik dobio nove vizure i višenamjenske otvorene prostore koji su do sada bili zapušteni. A kako ističe ljeto Andrija Seifried ne namjerava zapustiti ni svoju kustosku aktivnost te za rujan sprema izložbu fotografija u štaglju naslova ‘Moja djevojka i zalazak sunca’. Ime autora za sada nam ne želi otkriti. Svakako, riječ je o još jednom izazovu na kojeg, naglašava, bez obzira na godine namjerava odgovoriti.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 4. kolovoza 2020.