Hrvatska je prošle godine imala najmanji broj rođenih u povijesti! Kad tome dodamo i val iseljavanja, ne možemo ne zapitati se kakva nam je budućnost? O tome, ali i o jakom valu useljavanja strane radne snage kojemu svjedočimo proteklih godina razgovarali smo s vodećim hrvatskim demografom akademikom Anđelkom Akrapom. Počeli smo s pitanjem kakva nam je budućnost?
—To je bilo sve za očekivati. Već od 2008. godine su počela iseljavanja, a onda su se ubrzala od 2012. Često puta se govori da je to zbog pristupanja Europskoj uniji, ali nije. Jednostavno, uvijek kada je zapadnoeuropskom tržištu trebalo radne snage, stanovništvo se iseljavalo iz Hrvatske jer Hrvatska nije riješila temeljne, egzistencijalne probleme za mlade ljude. Naime, ništa se nije promijenilo od 90-ih godina nadalje u pogledu rješavanja stambene problematike, rješavanja infrastrukture za pomoć zaposlenima (vrtići, jaslice…) i mogućnosti spajanja zaposlenosti i imanja djece. Bila je potrebna ta pozitivna diskriminacija onih koji podižu djecu. Primjerice, u vrijeme dok obitelji podižu djecu da imaju određene privilegije zato što odgajaju buduću radnu snagu. Hrvatska to nije riješila. Zato je teško očekivati da će se iseljavanje zaustaviti barem dok se ne počnu rješavati problemi egzistencije tih mladih ljudi. To se mora promatrati od razine lokalne zajednice do države. Velika odgovornost je na lokalnoj zajednici. Ona mora oblikovati uvjete. Vi ste iz Dubrovačko-neretvanske županije, iz Dubrovnika, pa svi su problemi tamo prepoznati koje bi mogao grad rješavati. I sada, očekivati da će se bezbolno imigracijom radne snage riješiti demografski problemi, gole su iluzije. Sve zemlje koje se razvijaju privlače radnu snagu i to je normalno, ali nije normalno da se u takvim uvjetima zbiva i već se zbio jak iseljenički val. Onda se lokalna zajednica mora najprije zamisliti: A što mi možemo učiniti? U jednom relativno kratkom vremenu Hrvatska se suočila s nestašicom radne snage, no još se nije suočila s problemima koji su posljedica jakog useljavanja. Tim ljudima isto treba rješavati sve one probleme zbog kojih iz Hrvatske ljudi iseljavaju. I oko toga se vrtimo. Uvijek je pitanje zašto se to ne radi. Po mom sudu, nositeljima političke vlasti kroz dugi rok pa niti poslodavcima jednostavno kao da nije sazrela svijest da to je zadatak kojeg treba riješiti. Treba osiguravati normalan i budući, u dugom roku priljev na tržište radne snage. To su problemi koji se vrte već desetljećima, a ništa se nije rješavalo i poduzelo.
Kad ste spomenuli lokalnu razinu, Dubrovnik ima problem i s prekomjernom apartmanizacijom zbog monokulture turizma. To sve povećava i cijene nekretnina i podstanarstva, što se odražava na mlade i mlade obitelji. Gradonačelnik najavljuje zabranu novih apartmana, je li to po Vama lijek ili će to dovesti do većeg vala odseljavanja?
Ne bih ulazio u analizu političara i njihovog djelovanja. Rezultati su, općenito govoreći, jasni što se tiče demografije. No, lokalna zajednica mora riješiti demografske probleme. Dubrovnik jest sam po sebi turistički grad, ali i dalje veliko oslanjanje na turizam je dugoročno ekonomski neodrživo.Turizam je vrlo osjetljiv na poremećaje, i političke u svjetskoj i europskoj konstelaciji, ali i na ekonomske krize. Prema tome, treba oblikovati politiku, i čini mi se, a to sam davno čitao negdje, da Dubrovnik ima namjeru utjecati na promjenu gospodarske strukture, ali vidim da nije ništa učinjeno. Treba malo smanjiti udio turizma u bruto domaćem proizvodu Dubrovačkoneretvanske županije. Oko apartmanizacije ne znam i ne bih u to ulazio. No, problem je jer nekretnine kupuju ljudi koji tu ne žive i to je zapravo prazan prostor. Hoće li se to promijeniti s porezom na nekretnine, ne znam.
Osim jakog iseljeničkog vala i odljeva radne snage, suočavamo se i sa sve većim useljeničkim valom. Dubrovnik nije izuzetak. Jedan dubrovački političar to je usporedio s dolaskom Slavena na Jadran istaknuvši kako je ovaj val doseljavanja 20 puta brži i jači. Kako to komentirate i koje mogu posljedice stihijske migracije? Ona se ipak dogodila u jako kratkom roku.
Znalo se tijekom iseljavanja da ćemo se suočiti s nestašicom radne snage. Hrvatsko društvo totalno nepripremljeno ulazi u te promjene koje će imati ekonomskih i društvenih posljedica. Naglo je isisan veliki broj stanovnika, iselio je, a sada ulaze ljudi iz drugih civilizacija. Dubrovnik je prije bio oslonjen na svoje hercegovačko zaleđe i tu nisu bili nikakvi troškovi integracije niti problemi. Koliko sam čitao, Švedska, koja je nekad bila primjer, ima velikih problema zbog velikog broja imigranata koji se nisu integrirali. Niti jedna država u Europi nije izbjegla taj problem. To su problemi koje nose sa sobom ekonomski razvoj i tržište radne snage. Ali, za to moraju postojati politike koje će to rješavati, a ne da se to prepusti poslodavcima. Troškove integracije i sve probleme snosi čitavo društvo. Da bi se to rješavalo, mora postojati jasna politika koja će jednostavno voditi računa o integriraciji tog stanovništva. Ovdje se radi o ljudima koje morate integrirati u društvo koje je visoko razvijeno i ima svoje kulturne vrijednosti. Dubrovnik ima svoje kulturne osobitosti. Može li to preuzeti masa doseljenika, ja to ne znam, ali mora postojati politika koja će odgovoriti na to pitanje. Zato se stalno u zadnje vrijeme ističe kako mora postojati jasna integracijska politika. Mi te probleme više ne možemo izbjeći. Možemo se osloniti na potomke naših davnih iseljenika u Južnu Ameriku i iz Europe, odnosno na njihov dolazak, ali i u tom pogledu mora postojati jasna politika i jaka politička volja. Treba se znati što je odgovornost grada, a što države koja oblikuje mjere na razini čitave države. Problemi postoje, to pokazuju iskustva i ne trebamo mi ništa izmišljati. Treba samo pogledati probleme s kojima se susreću zemlje koje su dugo useljeničke. To su realni problemi, koji će sve više dolaziti u Hrvatskoj do izražaja. Dogodio nam se odjednom silan priljev, k’o grom, a bio je odljev i svi su o tome šutjeli. Čitavo vrijeme dok je bio u jeku masovni odlazak, političke elite su to ignorirale.
Čini mi se da se sad to ponavlja s priljevom strane radne snage.
Zato što nisu iskrsnuli veći problemi. Druga razina problema je ta što svi ti ljudi dolaze ovdje da bi ostvarili što veće zarade. Ako vide da će im na Zapadu biti bolje, Hrvatska će im biti samo stanica za privikavanje i odlazit će dalje. Sve one mjere koje će zadržati domaće stanovništvo, zadržat će i one koji dosele. Ako nema mjera, onda je to nekima samo usputna stanica. To se već pokazalo u praksi jer je dio njih otišao dalje prema zapadu, što je normalno jer traže veće plaće. Treba se ugledati na zapadne zemlje koje su se naglo suočile s problemom imigranata. To su politike koje zahtijevaju veliku razrađenost i intervenciju s razine države do lokalne zajednice. Ono što je za Dubrovnik karakteristično, ta struktura, turizam i puno sezonske radne snage. Ona je nekada dolazila iz dubrovačkog zaleđa, iz dijela zemalja u okruženju. Tu nisu postojali nikakvi problemi. Sad je to nestalo, nema tog rezervoara radne snage. Ljudi koji dolaze imaju svoj identitet, svoje običaje i traže kad budu u većem broju da se poštiva njihov identitet. Kao što Hrvati imaju svoje zajednice po Njemačkoj, tako će i današnji doseljenici.
Kad bi se oblikovala jasna politika, bi li nam oni mogli u budućnosti poboljšati demografsku sliku?
Znano vam je da rijetko dolaze obitelji, dolaze nam uglavnom pojedinci. S tim ste načeli drugi problem, a to je onaj s početka našeg razgovora. U zadnjih desetak godina broj živorođenih se smanjio godišnje za oko 8 tisuća. To je strmoglavi pad. Manji je priljev djece u osnovnu i srednju školu, manji je priljev na fakultete, na tržište radne snage. U zadnjih desetak godina smanjio se broj studenata za 37 tisuća. To su velike promjene. Nemate više dostatan broj vlastite obrazovane radne snage. Znači, jedan je problem taj što nemate radne snage, a drugi što nemate djece. Pa nećemo djecu uvoziti! Stoga se mora podupirati obitelj koja podiže djecu. Sve je to isprepleteno. Hrvatska u zadnjih deset godina ima najveći pad broja stanovnika u Europskoj uniji, za 9,5 posto. I tu se radi o padu broja ljudi u radnoj dobi, a ne o broju starijeg stanovništva koji raste. Čitam i da je Francuska zabrinuta jer joj je pao broj živorođenih ispod 700 tisuća godišnje, prošle godine za 6,8 posto. No, njihovi mediji su dupkom puni tog problema. To je prvi put takav pad nakon Drugog svjetskog rata. No, oni imaju jake mjere, a zašto je sad pad prave se analize, ali i analize koliko ih koštaju imigranti, ta useljenička radna snaga. To su ekonomske računice. Često puta se ekonomiste i demografe koji se bave tom problematikom shvaća kao da ne podnose stranu radnu snage. Ma ne, to su samo računi što se to urušava, jer oni koji su iselili sada, nisu iselili samo oni nego sva njihova rađanja. To su politike koje su duboko isprepletene s ekonomskim razvojem, sa svim javnim politikama, socijalnom, zdravstvenom, obrazovnom… Sve se to mijenja.
Mogu li se negativni demografski trendovi i na koji način preokrenuti?
Oni se mogu tek u dugom roku promijeniti. Jači, očigledniji rezultati se očituju i vide tek u srednjem i dugom roku, a političari rade na kratki rok, za svoj mandat. On računa što može napraviti da se to ostvari u njegovom mandatu, a nije ga briga što će biti dalje. Zato se kaže da su politike, kao što je migracijska politika, kao što je čitava populacijska politika, dugoročne, što znači da obvezuju sve one koji su na vlasti. Iluzija je da će se nešto riješiti imalo većim dječji dodatkom, to je široka mjera. Demografska politika je dio ukupne razvojne politike. Odgovor na vaše pitanje bio bi da se rezultati postižu jakom političkom voljom u srednjem i dugom roku i da obvezuje sve one koji su na vlasti. Kao što svi imamo pravo na zdravstvenu zaštitu bez obzira tko je na vlasti. Niz primjera nam može potvrditi da hrvatsko društvo u cjelini nije osjetljivo na te probleme. Susrećem kolege, koji me pitaju što se borim za tuđu djecu. Zapanjujuće je kako ljudi to ne stavljaju u kontekst radne snage i održivosti društva.
Kako promijeniti svijest?
Situacija ju mijenja. Vidite koliko nema radne snage, pa nema djece u školama. Zatvorilo se 110 područnih škola, a prošle godine njih 13. Naselja nestaju. U unutrašnjosti Hrvatske žive jedino starci. To su problemi, to su naselja koja izumiru, ali s puno manje žrtava bi se to moglo početi bolje rješavati. Kad? Što prije se treba oblikovati jaka politika, jer sam govor o tome ‘mi ćemo, ovo ćemo, jesmo je – ništa. Rezultati to pokazuju općenito govoreći ne upirući u nikakvu vlast i nikakve ljude.
Imate li primjer gdje su se trendovi preokrenuli?
Uzmite Irsku, koja je imala najjači pad broja stanovnika i najsporiji rast kad ga je imala. Ona je još 60-ih godina počela oblikovati politiku kako privući svoje iseljenike s kapitalom, ali i one bez kapitala. Irska je u zadnjih deset godina imala rast broja stanovnika za 9 posto. Privukla je radnu snagu, poduzetnike iz Amerike, svoje nekadašnje iseljenike i oblikovala je takvu politiku da povratak postane privlačan ljudima. Vratila je dio svog davno iseljenog stanovništva, potomke iseljenika. Ima ih i Hrvatska. No, ako se netko želi naseliti s obitelji iz Argentine, kome će se javiti u Hrvatskoj? Kome? Da se oblikovala migracijska politika, znalo bi se točno kome se možete obratiti. To ne znači da se ona ne može primjerice oblikovati na lokalnoj razini, u Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, u skladu s ovlastima.
Iz tiskanog izdanja od 24. siječnja 2024.