Ana Perović Alamat na čelu je Atletskog kluba Dubrovnik godinu i pol dana. ‘Situacija u klubu se odvija kako treba’, govori nam. Tijekom njenog dosadašnjeg djelovanja organizirano je nekoliko natjecanja, a zasigurno najznačajnije je prvo ‘Otvoreno prvenstvo Dubrovnika u atletici’ koje se održalo krajem studenog. Cilj je naravno bio okupiti zaljubljenike u atletiku, ali i istaknuti veliki nedostatak u dubrovačkom sportskom svijetu. A to je nepostojanje atletske staze. Upravo smo s Perović Alamat porazgovarali o ovom problemu za koji već dugi niz godina ne postoji sluha, ali i o nedovoljnom stručnom kadru, novim prostorijama kluba te mladim nadama ovoga sporta.
‘Otvoreno prvenstvo Dubrovnika u atletici’ prvo je natjecanje uvršteno u kalendar natjecanja Hrvatskog atletskog saveza.
Tako je. Ovo je prvi put da se u Dubrovniku održalo natjecanje koje je uvršteno u kalendar Hrvatskog atletskog saveza, a da pritom nema atletske staze! Natjecanje se dakle bodovalo, a imalo je i međunarodni karakter, što također prije nije bio slučaj. Tako da smo i prvi put imali klubove iz drugih država. Sudjelovalo je 300-injak natjecatelja iz Dalmacije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, svih starosnih uzrasta u 38 kategorija. Mogu reći da je sve jako dobro prošlo i da smo ponosni da smo tako nešto napravili u Dubrovniku. Drugi klubovi su nam došli zapravo dati potporu. Jer, jedan od razloga zbog kojeg smo organizirali natjecanje je taj da bi se djeca mogla natjecati na svom terenu, ali i da ponovno ukažemo na nepostojanje atletske staze. Htjeli smo baš iz tog razloga pokazati svima što nam nedostaje, a imamo toliko djece u klubu!
Moj je pokojni trener Zvonko Radovanović, tijekom svog 25-godišnjeg djelovanja u atletici, stalno govorio o atletskoj stazi. Isticao je kako je to civilizacijsko pitanje, a i ja dan danas tako mislim! Iako je bila jako dobra atmosfera na Otvorenom prvenstvu, stvarno je bilo otužno doći na ovakav stadion. Dubrovnik to ne zaslužuje, ali ni dubrovačka djeca
Početkom 2018. godine dobili ste 100 metara tartan staze.
Jesmo, ali ja se pitam zašto smo dobili 100 metara tartan staze, a nismo dobili ukupno 400 metara atletske staze, što je i standardna dužina. Kroz ovih godinu i pol dana pregovarali smo s nadležnima o projektu više puta, ali dosad nismo dobili konkretan odgovor. Dosad se ništa nije dogodilo. Prošle godine smo dobili i manju financijsku potporu, a imali smo dva trenera i stotinjak djece više. Dubrovnik je inače jedini grad koji nema atletsku stazu, a čak 200-injak djece redovito trenira. Dubrovačka djeca jedina su djeca koja se natječu na tartan stazi, a treniraju na sasvim drukčijoj podlozi, odnosno zemlji. To je isto kao da kažeš vaterpolistu da trenira u moru, a onda se treba natjecati u bazenu. Čim dođu na natjecanja, postoji veliki rizik od ozljeda jer nisu ista podloga tartan i zemlja. U Hrvatskoj se ove godine napravilo jedanaest staza, i to uz državnu pomoć. Stalno se kao problem ističu imovinsko-pravni odnosi na lapadskom stadionu. A ja opet napominjem i pitam zašto se nije moglo napraviti 400 metara, već se napravilo 100 metara.
Koliko se već dugo govori o atletskoj stazi?
Moj je trener bio pokojni Zvonko Radovanović. Tijekom svog 25-godišnjeg djelovanja u atletici, stalno je govorio o atletskoj stazi. Isticao je kako je to civilizacijsko pitanje, a i ja dan danas tako mislim! Iako je bila jako dobra atmosfera na Otvorenom prvenstvu, stvarno je bilo otužno doći na ovakav stadion. Dubrovnik to ne zaslužuje, ali ni dubrovačka djeca! Opet ponavljam, kako se moglo ‘zalijepiti’ sto metara, a nije ostalih 300. Čak su i krivo napravljene. Već su se pojavile rupe na tartanu. Ako i kad bi se napravila atletska staza, ne bi koristila samo atletičarima, već svim sportašima koji bi mogli dolaziti na kondicijske pripreme. Koristila bi svim građanima grada koji vole trčati. Kad strani državljani dođu par dana prije na dubrovački polumaraton, koji je postao i turistička manifestacija, uvijek pitaju ‘gdje vam je atletski stadion?’, odnosno gdje se nalazi neko mjesto gdje mogu trčati. Onda trče po gradu. Možda i traže stadion.
Koje ste još utrke organizirali?
’Dubrovčani za stazu’ još je jedna utrka koju smo organizirali, a koja je također apelirala na nepostojanje atletske staze. Utrka je počela s atletskog stadiona, trčalo se preko Lapadske obale, a završila je na stadionu. Postojala je i ideja o utrci sv. Vlaha i memorijalnoj utrci za pokojnog trenera Zvonka Radovanovića, no to nam je sve odbijeno. Nećemo odustati i to ćemo pokušati dogodine organizirati. Pa ćemo tako imati ukupno četiri natjecanja u godini.
Također ste obnovili i prostorije kluba.
Obnovili smo prostorije kluba i stvorili malo bolje uvjete, a sve uz pomoć dubrovačkih tvrtki koje su nam udijelile materijal besplatno. Djeca tako barem mogu nakon treninga boraviti u tim prostorijama, napisati domaći rad i družiti se.
Kako se moglo ‘zalijepiti’ sto metara, a nije ostalih 300. Čak su i krivo napravljene. Već su se pojavile rupe na tartanu
Nedostaje li stručnog kadra?
Ostali smo na jednom treneru te i dalje tražimo taj stručni kadar. Pokrenuli smo školu atletike u koju se upisalo 200-injak djece u klubu, a 130 je aktivnih članova. Profesionalni trener Vedad Đugum radi s manjim uzrastima. Nama je uvijek nedostajalo profesionalnog kadra, a trenutno nam je jedan trener nedovoljan za svu tu djecu. Imali smo na početku tri trenera, n u te i dalje tražimo taj stručni kadar. Pokrenuli smo školu atletike u koju se upisalo 200-injak djece u klubu, a 130 je aktivnih članova. Profesionalni trener Vedad Đugum radi s manjim uzrastima. Nama je uvijek nedostajalo profesionalnog kadra, a trenutno nam je jedan trener nedovoljan za svu tu djecu. Imali smo na početku tri trenera, no jedan nije zadovoljio uvjete, a druga dugogodišnja trenerica koja je bila sjajna za manji uzrast, okrenula se drugom poslu.
Postoji li mladih atletskih nada?
Među mladima imamo velikih nada. Andro Perkić je osvojio medalju na državnom prvenstvu, a skoro je izborio i nastup za reprezentaciju. Možda i bi da imamo atletsku stazu. Izdvojit ću i Patrika Kralja, Anu Plećaš… Sve su to djeca koja obećavaju, ali treniraju u nenormalnim uvjetima. Zamislite situaciju kad padne kiša, nastane živo blato, a oni onda nemaju gdje trenirati. Tražili smo da nam se daju dva termina tjedno u sportskoj dvorani. Evo, već ga dvije godine ne možemo dobiti. Najgora situacija je kad dijete pođe na međunarodna natjecanja i kad vidi kakve staze postoje, počne gubiti volju. Zato sam se i ja vjerojatno, u 20. godini, prestala baviti profesionalno sportom nakon 15 godina. Možda bi djeca ostala u Dubrovniku, i ne bi išla studirati u druge gradove, da postoji atletska staza. Imamo dosta kvalitetne djece i talenata. Imamo i pet kategoriziranih sportaša koji su osvajali medalje na nacionalnim prvenstvima. Napokon imamo trenera, sportskog profesionalca koji je s djecom napravio velike rezultate, a bit će ih još sigurno. Imamo djecu, potencijal, ali nemamo kvalitetne uvjete.
VODITELJICA ŠKOLE TRČANJA
Vole li Dubrovčani trčati?
Vole! Riječ je o starijim natjecateljima, a broj se uvijek kreće od oko 60 članova. Treninzi se održavaju tri puta tjedno, a u vrijeme priprema za određena natjecanja okupi se i do 30-ak ljudi. Nedavno smo i u Konavlima otvorili školu trčanja gdje trenutno ima 50-ak polaznika. Mogu reći da je to bio pun pogodak.