Napuštene i nezbrinute životinje su, nažalost, učestala pojava. Postoje nezamislive situacije u kojima se nalaze neke nesretne životinje. Toga je najbolje svjesna i ekipa iz Azila Dubrovnik, koji su se susreli s brojnim takvim slučajevima: pretučeni psi, izgladnjeli, ostavljeni u kontejnerima, promrzli i na rubu života… Sve su to prizori koje moraju gledati vlastitim očima te ne dopustiti emocijama da utječu na njih kako bi što prije pomogli ugroženoj životinji i spasili joj život. Oni svakodnevno pomažu istraumatiziranim psima i obavještavaju o tome svoje pratitelje ne društvenim mrežama. No, kako bi vidjeli kakva je trenutačna situacija, kako izgleda tipičan dan u azilu, koliko upita imaju za udomljavanja i koji je proces, odlučili smo napraviti đir do malih čupavih ljubimaca i porazgovarati s Anom Iveljom, bivšom ravnateljicom koja je odlučila napustiti tu poziciju i postati glavni timaritelj kako bi imala što više vremena sa psima, a manje s papirima. Njena ljubav prema psima mogla se osjetiti kroz razgovor.
Mnogo bolje od Žarkovice, ali postoji jedan problem…
‘Zlostavljaju li ovdje pse ili ih spašavaju?’ bio je samo jedan od naslova medija upućenih skloništu na Žarkovici gdje su psi živjeli u nehumanim uvjetima. Ljudi su opisivali kako se na svim stranama nalaze miševi, štakori… No, sadašnji azil na Grabovici, koji je registriran u studenom 2023. godine, potpuna je suprotnost onome koji je i s razlogom zatvoren. Odmah po dolasku vidjeli smo vrijedne zaposlenike koji neprestano šetaju sve pse po redu, a osim nasmijanih lica zaposlenih dočekao nas je i pravi ‘zbor’ lajanja pasa koji nisu skrivali svoje uzbuđenje zbog naše posjete. Odmah je bilo jasno koliko vole društvo! No, za početak nas je zanimalo imaju li dovoljno sredstava i kako se financiraju.
– S obzirom da smo javna ustanova Grada Dubrovnika i imamo financiranje od općina s kojima imamo ugovor, a trenutačno ih je osam. Oni plaćaju godišnji paušal i po svakom preuzetom psu naknadu za preuzimanje – objasnila je Ivelja.
Odmah po dolasku može se zaključiti kako psi žive u jako dobrim uvjetima. Imaju velike bokseve koji izgledaju čisto i uredno, kao i oni sami te su stalno u pokretu, a čak imaju i svoj ograđeni prostor za igru. Ipak, postoje i neki problemi s kojima se suočavaju. Primjerice, odmah nasuprot njih nalazi se odlagalište otpada te se neugodan miris neprestano osjeća, a i jedan dio uz cestu gdje psi šetaju je prekriven sa smećem. No Ivelja i zaposlenici vjeruju kako će mu brzo doći kraj, kao što je i najavljeno.
Plan je napraviti hotelski smještaj za pse
– Naš plan je kad se ovo zatvori napraviti i hotelski smještaj za pse jer je to ono što nedostaje gradu. Ipak najveći problemi s kojima se trenutačno susrećemo su napuštanja pasa na grozne načine, zadnji slučaj je bio osam štenaca bačenih u kontejnere. Imali smo sreću da ih je pronašla gospođa koja je išla baciti smeće. Uvijek mislimo i na sve one druge koji su bačeni negdje drugo gdje ih nitko nije našao. Kao veliki izazov pokazali su nam se i vlasnički psi. Drugi najveći problem bi upravo bio nedostatak edukacije i ljudi koji nisu informirani prije nego što nabavljaju pse te biraju pasmine koje zahtijevaju jako puno rada i truda poput belgijskih ovčara te nam se vlasnici obraćaju da ih mi zbrinemo – objasnila je Ivelja. Dodaje kako se putem društvenih mreža trude educirati ljude i osvještavati te smatra kako za neznanje danas nema izgovora.
Njihova parola je ‘Udomi, ne kupuj’, ali naglašava kako nisu ništa manje vrijedni psi koji se kupe te kako je samo potrebno biti oprezan i kupovati iz registriranih uzgajivačica i dobro se informirati. Ivelja se tijekom svog rada susrela s brojnim uznemirujućim slučajevima, a odlučila je podijeliti i koji su joj se to urezali u pamćenje.
Ne postoje psi koji nisu udomljivi
– Pronalazimo ozlijeđene, zlostavljane, ranjene pse. Imamo belgijsku ovčarku koju je gospođa nabavila u osamdesetim godinama svoga života. Nije joj posvećen nijedan minut rada, živjela je zatvorena u tom prostoru. Sada je s nama malo više od godinu dana i još uvijek je daleko od tog trenutka da mi nju uopće možemo oglasiti za udomljavanje. S nama je savršena i kolega je naučio svoje trikove, no s drugim ljudima je agresivna. Imamo i slučaj od prije desetak dana kada smo zaprimili psa koji je izgrizao svog vlasnika. Pastirske je pasmine, a cijeli život je bio zatvoren u malom stanu. Smatram kako nije on kriv – rekla je naša sugovornica.
Takvi psi duže razdoblje ostaju u azilu jer im treba dugo vremena za socijalizaciju, a riječ je o skloništu manjeg kapaciteta. Stoga je njihov naglasak na promoviranju udomljavanja kako bi imali mjesta za nove pse koji dolaze. Tijekom obilaska azila vidjeli smo neke pse koji još uvijek izgledaju jako istraumatizirano te su nas gledali s nepovjerenjem, zanimalo nas je postoje li psi koji nikada ne dođu do faze ‘udomljavanja’.
– Ne volim reći da postoje psi koji uopće nisu udomljivi. Samo jako teško udomljivi psi. Realno u sadašnjem trenutku pola našeg kapaciteta su trenutačno neudomljivi psi. To je 20-ak pasa sa Žarkovice. Oni su živjeli u čoporima, nikad nisu vidjeli ogrlicu ni povodac i još uvijek bježe od dodira. Imamo i dva psa koja smo preuzeli iz Splita, oni trenutačno također nisu udomljivi. Najduže s nama su psi sa Žarkovice, neki imaju 12, 13 godina, bolesni su i oni će ostati s nama do kraja – ispričala je Ivelja koja se, kao i ostatak zaposlenih tješi s činjenicom da oni ni ne znaju za bolji život. Stariji psi imaju i malo bolje bokseve koji se griju i hlade po potrebi, a tu su i najmekše dekice za njih te madraci.
Ugriz psa – normalna pojava
Ovaj posao nije samo šetnja i druženje sa psima. Kad se zagrebe samo malo ispod površine, postaje jasno koliko žrtve nosi sa sobom. Tako, primjerice, prvi pristup pronađenim psima može biti izazovan, a bez određenih znanja i vještina takve situacije bile bi još mnogo opasnije.
– U petak je završena obuka svih naših djelatnika za trening pasa uz pomoć trenera iz Hrvatskog kinološkog saveza. Svaki pas je priča za sebe. Imali smo jednog Shar Pei-a koji je navodno isto izgrizao svoje vlasnike. Rekli su nam da ga nikad nećemo moći pomaziti ili mu prići. Prvih mjesec dana nismo ništa forsirali, pas se prvo treba aklimatizirati na ove uvjete. Nakon toga procjenjujemo psa, gledamo ga i lagano pomičemo granice. Idemo polako i strpljivo. Shar Pei je na kraju pronašao dom nakon tri mjeseca u Sloveniji kod gospođe koja ima iskustva – otkrila je Ivelja, no unatoč oprezu i stručnom znanju, kaže kako je svatko tko je radio duže od mjesec, dva imao slučaj ugriza. Svi psi se hrane i izlaze iz bokseva dva puta dnevno, a kad je vikend i dolaze posjetitelji neki izađu i četiri, pet puta dnevno.
Trenutačno Azil Dubrovnik ima šest djelatnika koji su timaritelji i hvatači. Rade u dvije smjene sedam dana sa psima, tu je i kućni meštar, veterinarska tehničarka, ravnatelj te voditelj azila, odnosno naša sugovornica Ana Ivelja. Dakle, sve skupa deset zaposlenih, a zanimalo nas je i koliko je pasa trenutačno zbrinuto u skloništu.
Skoro 200 udomljenih pasa
– Većinom se vrtimo na 60-ak pasa. Naš kapacitet je 76, a imamo i pse na privremenim smještajima. Brojka je vrlo fluidna. Primjerice, vrtjeli smo se na broju 45, a samo u nekoliko dana došli smo na 60 i nešto pasa. Nikad ne znamo kada će doći poziv. Prošle godine smo u roku od samo nekoliko tjedana zbrinuli 30 štenaca iz različitih legla. Najviše pasa nam je došlo iz Konavala, a najveće leglo koje smo primili nam je bilo 11 štenaca, no srećom još uvijek se nije dogodila situacija da nemamo nekog psa negdje smjestiti. Ako ne bi bilo mjesta u skloništu, našli bi im privremeni smještaj – ispričala nam je sugovornica koja je naglasila kako jedan poziv može promijeniti cijeli dan. Ako im dođe ozlijeđena životinja, po zakonu imaju dva sata da je zbrinu. Kaže i kako je posebno teško gledati životinje koje po mjesec dana cvile i ne jedu od straha, a tu su i ozlijeđeni štenci, slomljene noge…, a sve to napravio je čovjek, tvoj poznanik ili čak susjed. Ivelja je ovom prilikom i apelirala svima da dobro razmisle prije nego kupe ili udome psa te da ih steriliziraju.
Neki odlaze u inozemstvo
Naša sugovornica pohvalila se i brojkom od skoro 200 udomljenih pasa, a zahvalila je i svima koji su velikog srca u svoj dom primili usamljenu životinju. Prije udomljavanja postoji proces koji udomitelji trebaju proći kako bi se izbjegla situacija da se neki pas vrati ili da opet završi živjeti u lošim uvjetima. Tu su i društvene mreže zbog kojih su imali udomljenja čak i u Sloveniji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji…
– Imamo dvije udruge s kojima surađujemo. Jedna je u Velikoj Britaniji, a jedna je u Njemačkoj. To su volonterke koje dijele naš sadržaj i nalaze domove psima. Rade upitnike, provjere uvjeta, a tamo je to i puno strože nego kod nas. U Velikoj Britaniji udruga traži da se preda i financijsko izvješće. Jako sam sretna zbog ove suradnje posebno jer ljudi u inozemstvu imaju veću empatiju prema starijim psima dok se kod nas pokazalo da više preferiraju štence. Prošle godine smo uspjeli pronaći dom za 13-godišnju ‘bakicu’ koja je sa Žarkovice i nikad nije imala dom. Jučer su nam vlasnici poslali videozapise i svima su bile suze u očima – emotivna je bila Ivelja. Životinje se prevoze preko prijevoznika koji imaju posebne dozvole za to, a trošak je na udomiteljima. Ponekad i sugrađani ako negdje putuju pristanu prevesti psa gdje treba. Ivelja nam je objasnila i kako ide proces udomljavanja, a zanimalo nas je jesu li nekad morali nekoga i odbiti.
Ne prođu svi proces udomljavanja
– Dogodilo se da nekad odbijemo nekoga. Ne očekujemo da će psi živjeti u svili i zlatu, ali očekujemo da će biti kućni ljubimci. Odbijamo smještanje pasa u bokseve i držanje na lancima. Tražimo da su uvjeti bolji nego u azilu. Potrebno je ograđeno dvorište, a pas za lov isto ne dolazi u obzir. Imamo kratki upitnik od devet pitanja, nakon toga odradimo razgovor, a ako su ljudi u blizini dođu i upoznati psa. Nekad ljudi sami shvate da su imali puno veće želje nego mogućnosti. Provjeru odradimo tako što nam ljudi pošalju fotografije gdje će pas živjeti. Ako ih udomljavamo lokalno, prvo idu na privremeni boravak, a zatim ide potpis ugovora. Bilo je ljudi koji bi se malo naljutili ako bi ih odbili pa bi govorili kako će sada otići kupiti psa. Nekad se podstanari naljute i kad tražimo pisanu potvrdu stanodavca – objasnila je Ivelja. Ako starije osobe žele udomiti psa, uvijek se pobrinu da postoji osoba koja bi mogla preuzeti brigu o njima, ako vlasnik više ne bude mogao. Bilo je, nažalost i situacija da se neki udomljeni pas vrati, većinom su to zdravstvene situacije, ali bilo je i drugih, kao što je rastava braka.
Osim udomljavanja naglasak stavljaju i na privremene domove gdje psi stoje do pronalaska stalnog doma ili oporavka koji može biti posebno težak u skloništima. Tada su svi troškovi na azilu, dok je na privremenom udomitelju samo pružanje adekvatne brige i ljubavi. Takvih ljudi je još uvijek malo, ali Ivelja se nada kako polako idu prema tome da ih bude više. U razgovoru se prisjetila i situacije za Svetog Nikolu.
– Akcija je bila u suradnji s pet shopom Scoobyjem. Napravili su čizmice za svakog psa, a naši sugrađani su nosili pisma i poklone. Pisma su nas rasplakala – iskrena je bila Ivelja, koja je podijelila s nama kako cijeli život voli pse te kako je ideja za ovaj posao došla nenadano.
Procedura kod zlostavljanih pasa
Iako bi nam psi trebali biti najbolji prijatelji i traže samo ljubav i pažnju i dalje postoje zli ljudi koji se nad njima iživljavaju. Kroz sklonište je prošlo mnogo pretučenih pasa, a upitali smo i koji je postupak koji se pokreće protiv takvih vlasnika. Ivelja je objasnila kako postoji cijela procedura, po potrebi se uključuje komunalno redarstvo, policija, veterinarska služba… Uvijek osobu koja je svjedočila zlostavljanju upute na prijavljivanje nadležnim službama, a oni su uvijek tu da im pomognu sa savjetom.
– Kad mi dobijemo psa za kojeg znamo ili imamo sumnje da ga je netko napustio ili zlostavljao, to odmah prijavljujemo. Često ljudi kontaktiraju nas i misle da možemo doći oduzeti nekog psa i sankcionirati vlasnika. No, mi ga možemo samo zbrinuti. Nemamo nikakve mogućnosti da nekoga kaznimo ili oduzmemo psa, to može samo sud po nalogu veterinarskog inspektora. Pas je vlasništvo, kao mobitel, auto ili motor. Nažalost, procedura je dugotrajna i nije tako jednostavna. Ljudi znaju nazvati da netko drži psa na lancu, to zakonom nije zabranjeno. Zabranjeno je stalno držanje na lancu, ali to nitko ne može dokazati – objasnila je Ivelja koja osobno smatra da je, kad je riječ o iživljavanjima, većinom riječ o psihički bolesnim osobama, a ponekad u blažim slučajevima o neznanju jer ljudi pogrešno misle da je fizičko kažnjavanje način odgajanja.
Jug nije područje za Huskyje!
Dotaknula se i nekih pasmina kao što su Bull pasmine, koje većinom uzimaju ljudi koji su skloni kriminalu. Na taj način dolaze na loš glas, a zapravo se samo radi o lošem i neadekvatnom odgoju. No, po naravi je riječ o jako dobroćudnim psima i prijateljski nastrojenima.
– Često psa biraju po izgledu ili statusnoj simbolici, što je žalosno. Primjerice neki se osjećaju moćno uz Pit Bulla. Imali smo i psa iz skupine polarnih pasa i znam koliko je njoj bilo jako teško ovdje zbog vrućine. Iako smo se trudili i palili klime bilo mi je žao. Jako puno ljudi ima Huskyje i Malamute, mislim da ovo nije okruženje za njih, posebno naš jug. Oni također nisu navikli na život u stanu i zahtijevaju istrčavanja – kazala je Ivelja, koja svaki svoj dan započinje u šest ujutro istrčavanjem pasa. Vjeruje kako se kasnije na psima vide produkti odnošenja ljudi prema njima te da je umoran pas sretan pas.
Savjeti za udomljavanje
Ana Ivelja kao cilj vidi da u budućnosti azili uopće ne postoje jer su ljudi dovoljno osviješteni. Navodi i kako u razvijenim državama nema ovoliko napuštenih pasa. U Hrvatskoj se napusti deset tisuća životinja godišnje, a ima oko 50-ak azila. Što se tiče upita koje dobivaju, oni ovise o psu. Za neke pse se javi više ljudi, a nekima već duže vrijeme pokušavaju pronaći dom, a na tjednoj bazi bude nekoliko upita.
– Kad netko udomi ustvari spasi dva psa. Onoga kojeg je udomio i onoga koji će tek doći u azil. Trudimo se promovirat udomljavanje kao nešto ispred kupovine. Ljudi se često iznenade kad dođu i vide kako su psi čisti i zdravi. Pas koji je kupljen nije manje vrijedan, ali kad postoji ovako mnogo napuštenih životinja lijepo je dati im priliku. To su živa i osjećajna bića – naglasila je Ivelja, a otkrila je da uskoro opet planiraju organizirati šetnju sa psima, o čemu će sve pravovremeno obavijestiti na društvenim mrežama.
Za kraj smo je zamolili da nam kaže i pokoji savjet za sve one koji razmišljaju o udomljavanju ili kupnji psa.
– Ovisi sve o pasmini. Treba pružiti dovoljno fizičke aktivnosti, primjerice Belgijski ovčar se ne može samo prošetati, njega treba istrčavati. Preporučujemo dobro informiranje, kupnju iz registriranih uzgajivačnica, a važno je da psi budu čipirani. Što se tiče prehrane i mentalnih simulacija to sve ovisi od pasmine. Treba jako dobro procijeniti svoje mogućnosti, radi se o živom biću koji ne zaslužuje završiti u boksu ili azilu, ni kriv ni dužan – zaključila je Ana Ivelja.
Foto: Ivan Pozniak