Bliži se kraj kalendarske godine i pitanje je dana kad će početi bombardiranje naslovima po portalima i časopisima: „Nova godina, novi vi“, „Promijeni svoj život u pet koraka“ ili nešto na varijaciju „Spremni za novi početak“. Ne znam je li se više čudim ljudima koji te članke pišu ili onima koji im plate da ih napišu.
Kontradiktorno ću započeti niz u našoj zajednici, ali suprotnim savjetima koji nisu toliko marketinški zanimljivi i za čije provođenje je potrebno puno više vremena nego za odlazak u teretanu.
Neću duljiti, tako da je prvi savjet: Ako želite ostati isti, nikako nemojte naučiti da je tišina sama po sebi dovoljan odgovor. Uvijek recite još malo, iako ste svjesni da je suprotna strana dobila već previše vaše energije umotane u riječi i objašnjenja. Potrudite se još jednom dokazati sve ono što želite da shvate, iako u sebi znate da njih jednostavno nije briga. Tišina je uvijek bila rezervirana za mudre, a mudrost i nije baš tako popularna i zabavna.
Dalje, nikako nemojte naučiti da je lakše oprostiti. Nosite te terete ponosa sa sobom gdje god pošli. Sabotirajte se i nemojte pokušati razumjeti da oprost nije usluga njima, već način na koji sebi pružamo šansu za nastavljanje dalje. Ipak, bol je uvijek imala daleko bolju dramaturgiju.
Treće, nemojte se potruditi naučiti čekati. Strpljenje je precijenjeno. Puno je bolje odmah znati, odmah dobiti i odmah otići. Čekanje je rezervirano isključivo za ljude koji su svjesni kako vrijeme uvijek zna što radi, ali čovjek ipak zna bolje.
Nemojte naučiti kako je dosljednost uvijek bolja od strasti i kako motivacija nema šansi pred disciplinom. Tko danas još pamti onog dosljednog čovjeka koji nije odustao?
Ne učite kako ljubav nije dokazivanje. Nastavite smišljati načine kako se još možete promijeniti, kako možete postati sličniji nekom drugom i pokazati da ste baš vi „ta osoba“. Ostanite uporni u naglašavanju svojih kvaliteta, jer ako nisu shvatili iz petog, možda im bude jasno nakon vašeg (smiješnog) dvadeset petog pokušaja.
Ni slučajno nemojte naučiti da ne morate uvijek biti u pravu i da ne mora baš svaki put vaša riječ biti zadnja. To znanje je preteško jer dolazi s neugodnim nuspojavama, empatijom i šutnjom.
Nemojte naučiti da nije sve o vama. Uvijek pronađite način da se sve, pa čak i vremenska prognoza, na neki način odnose na vas. Ako su se pojavili oblaci, to vam nebo šalje neki znak, a ako pada kiša, to je samo zato što ste vi tužni.
I za kraj, ako sve ovo uspješno budete izbjegli, čestitam! Ostat ćete isti. Predvidljivi, upoznati i sigurni u svoje obrasce. Svijet će se svakodnevno mijenjati, a vi ćete i dalje biti ponosni na kontinuitet sebe iz verzije 1.0.
Zašto sam se odlučila na kolumnu punu ironije? Jer ironija možda i nije ruganje, već način kojim možemo priznati kako smo zapravo svi na jedan način isti; tvrdoglavi, nesavršeni i smiješni u vlastitim pokušajima.
Ali to je u redu, kad se sve oduzme i zbroji, ostaje ona najvažnija rečenica; ipak smo samo ljudi, a to znači padati, sumnjati, pokušavati ponovno i smijati se sebi dok to radimo.
