Najgore uspomene iz osnovne škole vežu me uz maškare i maškarane zabave, koje su bile sastavni dio nastave i na koje se nije moglo ne doći. Sjećam se kako bih danima molila mamu da me ne šalje u školu, da javi učiteljici da sam bolesna ili izmisli bilo kakvu izliku koja bi mi pomogla da izbjegnem tu “veselu” priredbu. Naravno, to se nikad nije dogodilo. I tako bi se mala Anela, protiv svoje volje, našla među kaubojima, princezama, policajcima, mačkama i svim ostalim popularnim maskama, nervozno cupkajući nogom dok se nije proglasio najbolje maskirani razred. Odlazak kući značio je kraj agonije, barem do iduće godine.
Mala više nisam, (osim možda visinom, ali znate što hoću reći), a maškare su mi i danas ostale “dan koji se ne voli”. Ipak, tijekom godina shvatila sam zbog čega me taj osjećaj pratio odmalena. Ta odbojnost prema njima danas je reflektirana u odbojnost prema činjenici da smo kao djeca te maske nosili par dana u veljači, a kao odrasli, e to je jedna sasvim druga priča. Danas te maske nisu napravljene od kartona i tkanine, nisu posute šljokicama i ne uključuju plastične mačeve. Maske koje nosimo kao odrasli s vremenom su postale utkane u naše identitete, pažljivo uklopljene u osmijehe, skrivene iza šutnje i upakirane u pomno birane riječi.
Neki se svakodnevno maskiraju u samouvjerene šefove, iako pucaju po šavovima od nesigurnosti. Neki su duša svake zabave, uvijek nasmijani, uvijek “dobro”, dok im se iznutra srce cijepa na komadiće koje više ni ne pokušavaju skupiti. Neki su odani prijatelji, a figa iza leđa im je glavni modni dodatak. Svatko od nas nosi neku verziju te maske, glatko lice, siguran glas, ispravnu pozu, kao da je to ulaznica za svakodnevni život. Jer ipak, to je ono od ključne važnosti. Zar ne?!
Naučili smo glumiti te uloge ne zato što ih volimo, nego zato što smo naučeni da moramo. Da je biti ranjiv slabost. Da je reći “ne mogu više” luksuz. Da će te svijet lakše prihvatiti ako izgledaš kao da sve znaš, sve stigneš i sve držiš pod kontrolom. I tako, iz dana u dan, navlačimo te maske s istim automatizmom s kojim peremo zube. Postaju rutina i druga koža.
Najgore je što se u toj svakodnevnoj predstavi počnemo gubiti. Toliko se stopimo s maskom da zaboravimo tko smo bez nje. Kad napokon skinemo tu glumu, ako je ikad i skinemo, više ne prepoznajemo odraz u ogledalu. Postajemo vlastite karikature, pažljivo upakirane za javnost, a potpuno slomljene iznutra.
I da se vratim na temu s početka kolumne. Danas mi je jasno da sam i kao dijete osjetila ono što mnogi odrasli još uvijek ne znaju imenovati, da nisu najteže one maske koje nosimo iz zabave, već one koje nosimo iz nužde. One koje ne biramo zbog kostima, već zbog preživljavanja. A to prepoznavanje, iako me tada plašilo, danas mi služi kao kompas.
Zato ne izbjegavam više maškare. Ne zato što sam ih zavoljela, nego zato što ih više ne doživljavam kao prijetnju. One su samo simbol, podsjetnik da svatko od nas ima pravo biti netko drugi, barem na jedan dan. I da bi ponekad bilo zdravo da upravo tada budemo ono što jesmo. Bez ukrasa i bez šljokica.
Svoje učenike gledam kako s ponosom predstavljaju svoje maske i zamišljam kako bi izgledali kad bi istim žarom predstavljali ono što stvarno nose u sebi, svoje misli, svoje talente, svoje nesigurnosti. Ponekad se pitam bismo li svi, kad bismo kao djeca naučili skidati maske s povjerenjem, kasnije imali manju potrebu skrivati se.
Ali o tome kako se odrasli boje istine više nego čudovišta iz maškaranog defilea, ipak nećemo danas. Možda u nekoj od sljedećih kolumni, kad počne sezona kostima, ljetu se svakako približava kraj.