Prošlo je 35 godina otkako su zajedno napustili školske klupe, a okupljanje učenika 8.A razreda Osnovne škole Lapad, generacije 1989./1990., proteklog je vikenda bilo ispunjeno emocijama, smijehom i uspomenama koje ne blijede ni nakon desetljeća.
Na susret su stigli iz različitih krajeva – neki iz Zagreba, neki iz Rijeke, Zadra, Podgorice. Svi su zajedno, barem na jednu večer, vratili vrijeme unatrag i prisjetili svojih nastavnika, razrednice, hodnika Lapadske škole i dogodovština koje su obilježili njihovo odrastanje.
Ova generacija bila je prva koja je ušla ‘žutu školu’ na Montovjerni. No, iako su se tada veselili novom prostoru, nakon tri godine vratili su se u Lapadsku školu – jer škola na Montovjerni nije, iako se tada najavljivalo, doživjela nadogradnju, za primiti učenike viših razreda.
Prisjetili su se i svoje razrednice, profesorice Liće (Alice) Brailo, koju pamte po toplini, osmijehu i neizmjernoj ljubavi prema glazbi koje je i na njih prenijela. Upravo su satovi glazbenog i razredne zajednice bili uvijek puni smijeha, pjesme i plesa.
Generacija 8.A pamti se i po zanimljivom detalju – četiri Ane u istom razredu, što je tada bio pravi izazov za svakog nastavnika.
Neizostavna je bila priča o kavi u Lapadskoj, njihovom logoru, padovima (bez ozbiljnih ozlijeda) ali mjestu gdje su tadašnji osmaši redovito igrali ‘pravi’ bejzbol.
Danas, redom uspješni ljudi, susret nakon 35 godina doživjeli su više od običnog okupljanja – bio je to povratak na mjesto gdje su nastajala prva prijateljstva, prve ljubavi, snovi i smijeh. A svi su se složili u jednom: “Vrijeme prolazi, ali ono što smo zajedno doživjeli ostaje zauvijek naše.”
