Afera sa svjetski razvikanom plažom Zlatni rat u Bolu na Braču otvorila je oči Hrvatima o značaju pomorskog dobra, koncesijama… Te otvorila brojna pitanja o zakonskom uređenju osobito plaža, kriterijima dodjele koncesija, provedbi propisa pri dodjeli koncesija te nadzoru njihova korištenja.
Ta je afera izbila nakon što je prijedlog nedavno usvojenog Zakona o koncesijama, čak uz dosta pohvala, prošao prvo čitanje lani za Vlade Tihomira Oreškovića. Prvotnu verziju tog zakona, vrlo sličnu usvojenoj, sačinila je još Vlada Zorana Milanovića. Zlatni rat digao je na noge otočane jer je taj slučaj, unatoč pozitivnoj reakciji premijera Andreja Plenkovića i Vlade, izazvao strahovanja o koncesijskoj “rasprodaji” pomorskog dobra i njegovu pretvaranju u isključivo gospodarski resurs političkih moćnika, na što lokalna zajednica ne može ni na koji način utjecati.
1. Je li pomorsko dobro ugroženo nakon što je bez usvajanja amandmana donesen Zakon o koncesijama? I neovisni stručnjak Frano Staničić, izvanredni profesor na Katedri za upravno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, u intervjuu za Večernji list naglasio je da je Zakon o koncesijama krovni zakon, dok je za koncesije na pomorskom važan Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama. Još za rasprave o prijedlogu zakona, kad taj zakon nije zanimao one koji su se sada iznenada zainteresirali, to je odgovorio i predlagatelj zakona, Ministarstvo financija, u povodu jednog očitovanja Hrvatske gospodarske komore vezano uz pomorsko dobro. Zakon o pomorskom dobru još od 2012. nije usklađen s krovnim Zakonom o koncesijama i to će usklađivanje sada trebati učiniti u odnosu na novi zakon. I postupak njegova donošenja je prilika da se inzistira na specifičnoj zaštiti pomorskog dobra. Premda su različita viđenja rješenja iz tog zakona i razlog što tolike godine nije donesen novi Zakon o pomorskom dobru.
2. Što je to pomorsko dobro i tko ima i kakva prava na njemu? Prema važećem zakonu, pomorsko dobro je “opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom”. Zakonom je na prilično složen način definirano što je sve pomorsko dobro (unutarnje morske vode, teritorijalno more, dno i podzemlje, te dio kopna “koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini i ispod nje”) pa se onda nabraja da se to odnosi na morsku obalu, luke, nasipe, sprudove, hridi, grebene, plaže… Što se tiče granice do koje seže pomorsko dobro, to je problem aktualnog zakona zbog definicije koju ćemo sažeti na dio prema kojem se morska obala proteže “najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda”, a koju utvrđuje Hrvatski hidrografski institut.
3. Mogu li hoteli, kafići ili mještani prisvojiti pomorsko dobro? Prema Zakonu “Na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi”. Sve “građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom smatraju se pripadnošću pomorskog dobra”. Dakle, sve je to “opće dobro u interesu Hrvatske” i nitko ne može reći “ovo je moje”.
4. Kako je moguće ograđivanje plaža? Pomorsko dobro može biti u općoj uporabi, ali i u posebnoj i gospodarskoj upotrebi. Posebna uporaba i gospodarsko korištenje mogući su putem koncesije te je Zakon o pomorskom dobru iz 2003. godine “krivac” što se u tom slučaju druge osobe može “djelomično ili potpuno isključiti od upotrebe ili korištenja”. Ali, Zakon nije ovlastio koncesionara da ograđuje plažu ili dio obale, brani pristup i naplaćuje ulaz. “Privatne plaže u Hrvatskoj ne postoje”, što se tiče zakona, u intervjuu je istaknuo i Frane Staničić dodavši da to “bez uporišta u zakonu” omogućuje Uredba o postupku dodjele koncesije koja je s izmjenama na snazi od 2004. godine. Tu je Uredbu potpisala tadašnja potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor te je njome određen i cjenik koncesija za javne i posebne plaže koje su barem dvaput skuplje po metru četvornom ako je dopušteno njihovo ograđivanje, a tri do šest puta, ovisno o turističkom razredu, ako je uz to omogućeno i naplaćivanje ulaza. Očito su samo cijene uzrok što nemamo i više ograda na obali.
5. Može li se zabraniti pristup plaži s koncesijom za ležaljke i slično? Nitko tko ima koncesiju na gospodarsko korištenje pomorskog dobra ne može zabraniti pristup dijelu plaže. Štoviše, jedino ako je ugovorom o koncesiji predviđeno da koncesionar može i kad ležaljke nisu u uporabi zaposjesti s njima plažu, onda je to dopušteno. Jučer je tako Bojana Genov fotografirala primjer mola ispred vile Karolina u uvali Čikat na Malom Lošinju gdje je tvrtka Katina ogradila mol koji je tamošnje omiljeno kupalište. Taj je mol, protivno ugovoru o koncesiji koji je sklopljen s Primorsko-goranskom županijom ograđen konopom na kojem visi tablica “Reserve”. Tvrtka ima samo pravo iznajmljivanja 15 ležaljki i suncobrana, ali i to uz uvjet “da nisu postavljeni na molu od strane koncesionara do trenutka njihova iznajmljivanja”.
6. Što je s vlasnicima kuća koji smatraju da je betonirana obala ili uređena plaža njihova? Riječ je o “kreativnom” načinu uvođenja divljih pravila koji predstavljaju uzurpaciju općeg dobra i riječ je o daleko većem problemu, barem zasad, od uredbom dopuštenih ograđivanja i naplate plaža jer je najčešće riječ i o devastaciji obale.
7. Može li se zakonom spriječiti nelegalno korištenje pomorskog dobra? Problem je u tome što inspekcije slabo nadziru provedbu zakona, a što ovisi i od lokalne kulture i inicijative pa ne bi bilo loše da Pokret otoka dio napora usmjeri i na taj problem koji nam govori da zakoni mogu biti sjajni, ali kakva korist ako se ne primjenjuju ili kreativno obilaze.
Izvor: Večernji List