Ako hoćete da čitateljima bude zanimljivo, treba biti isprepleteno anegdotama i sjećanjima – kazao nam je na početku razgovora dubrovački slikar Viktor Šerbu, pripremljen odgovoriti na sve što nas zanima. Njegov slikarski put više je nego bogat, kritičari ga smatraju jednim od najvećih imena dubrovačkog slikarstva. Prošlog tjedna retrospektivnom je izložbom u Galeriji Sebastian Šerbu proslavio 60 godina rada. Htjedosmo ga pitati o dojmovima, ali…
Rođen sam 1938. godine u Lapadu kod igrališta, ali sam sa šest godina preselio u povijesnu jezgru. U tom najranijem djetinjstvu sam počeo crtati i bio sam k tome orijentiran. U vrtiću ‘Sveti Salvator’, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata držale časne. One su prve zapazile moj talent, kasnije i moji učitelji u školi. Ja sam zapravo prva poslijeratna generacija koja je krenula u školu, u jesen 1945. godine. Razred je bio heterogen po godinama. Bilo je dosta izbjeglica iz Bosne, Hercegovine, otoka, Pelješca, koji nisu htjeli svoju djecu davati u školu za vrijeme rata, jer je to bilo riskantno. Škole su bile ili srušene ili ukinute, a mnogi su u Gradu za vrijeme rata tražili spas. U Dubrovniku za vrijeme rata, osim par bombardiranja, nije bilo nekih ekscesa, velikih trucitati. Tek 1941. i 1945., ali ne za vrijeme rata. Talijani su održavali neki red koliko toliko, a Nijemci poslije njih bili još rigorozniji da ne bude nereda, u smislu međuetničkih sukoba. Bili su poklopac za međunacionalne odnose. Tako da su s nama sedmogodišnjacima u razredu bili dvanaestogodišnjaci, čak i petnaestogodišnjaci, bilo je to vrlo zanimljivo.
Vi ste iz Dubrovnika, ali majka Vam je bila s Korčule?
Na Korčuli sam provodio vrijeme od 1945. do 1954. godine, tamo sam počeo i crtati. I na retrospektivnoj izložbi imate jedan crtež iz 1954. godine koji je danas sačuvan, a bio je prvi rezultat nekog ozbiljnijeg rada, sve dotad računam kao dječje radove. Zanimljivo je da je Kosta Strajnić, baš kad je vidio taj crtež, rekao: „Vidiš Šerbu, po ovome se vidi da ćeš ti biti kolorist i radit ćeš bojama. Forma je razbijena, nema oblikovanja i modelacije.“ Imao sam sedamnaest godina. Čak i kad sam radio u sivoj fazi, opet je boja bila dominantna, a ne forma. Zato me na Akademiji moj profesor Krsto Hegedušić nije ni volio. Tražio je formu i uvijek bi mi znao reći: „Kaj si Šerbu opet tu nekog vraga nafrfljal?“ On je Međimurec, osnivač te Hlebinske škole, a oni rade tvrdo i modelirano. Uvijek je tražio formu, a u mene je uvijek sve bilo lepršavo pa makar se radilo ugljenom. Hegedušić je predavao večernji akt, od druge do pete godine na Akademiji, svi bi predvečer u jednoj ogromnoj sali zajedno bi radili crtež po živom modelu. Od Dubrovčana, sa mnom je išao Tomislav Gusić, iako je bio pet godina od mene stariji. Naša generacija, od milja su nas zvali ‘Dubrovačka škola’, kao što su onu grupu Kraljević, Račić, Hermann i ostali zvali ‘Hrvatska škola’, bili su Pino Trostmann pa Josip Škerlj i Lukša Peko, koji je doduše bio na Grafičkom odjelu. S nama je bila i Maja Jug-Pecarić, Neža Velikonja, cijela plejada Dubrovčana. Na žalost, iza nas je nastao jedan veliki vakuum. Tad je na Akademiji bio tajnik Dubrovčanin i pravi gospar Luko Bradarić. On bi nas kao svoje uvijek protežirao, a kad je pošao u mirovinu dugo godina je bio tajnik podružnice HDLU-a u Dubrovniku.
Je li HDLU prije bila aktivnija nego danas?
Mi ovaj razgovor vodimo 18. listopada, na datum kad se redovito održavala revijalna izložba HDLU-a u Umjetničkoj galeriji. I to je trajalo sve do Domovinskog rata, posljednja je bila 1990. godine. Iz godine u godinu uvijek je ta izložba bila i medijski popraćena. Jer taj 18. listopada se tada zvao Oslobođenje Dubrovnika. Danas neki to oslobođenje smatraju pod navodnike, jer su u Grad ušli partizani, a za nekoga je to bilo zaista oslobođenje bez navodnika, posebno oni koji su za vrijeme rata bili proganjani. Onima drugima, koji su za vrijeme rata obavljali neku funkciju, to je bilo drukčije. Nekome se to neće svidjeti, ali danas su te dvije struje nepomirljive i tko zna koliko će još politički biti tako. Ne ulazim u to, nisam član niti jedne stranke, ni Udruge antifašista niti Hrvatskog domobrana, niti HDZ-a ili SDP-a ili Narodnjaka, ali znam situaciju. Kad jednom osvane, drugom omrkne.
Je li se problem na kraju riješio? Je li tradicija ipak nastavljena?
Vodstvo HDLU-a, na čelu s jednim čovjekom koji je sad angažiran izvan Dubrovnika, a tada je bio predsjednik, stvorilo je nezdravu situaciju između starije i novije generacije. Tu se nagruvalo i ljudi koji se bave performansom i štafelajnim slikarstvom. Naravno da to nije moglo ići zajedno. Predlagao sam da se ili osnuju dvije sekcije ili dva društva. Ne možete pomiriti performansere, za koje se ne zna je li to teatar, estrada ili film, i štafelajnog slikara, tradicionalista poput mene. To su kruške i jabuke. Po tom pitanju performansa neću davati nikakve izjave, jer se uvijek nekome zamjerim. Ali, činjenica je da to kao takvo postoji. Nije bilo razumijevanja s nijedne strane, a na kraju krajeva ni novca. Na žalost ili na sreću, možda je i bolje da je tako. Jer iz životnog iskustva sam naučio da gdje god je mnogo novca tu se okupljaju najgori ljudi. Samo pogledajte, gdje god je neka udruga, tvrtka, koja radi s mnogo novca i zaradom, tu se skupe najgori ljudi. Tu u ruke vodstvo preuzme gotovo mafija i tu su uvijek neki skandali. Možda je najbolje sve pustiti da teče kao kriva rijeka, pa će priroda sama naći neko rješenje.
Kako biste definirali umjetnike i pripadate li Vi toj definiciji?
Umjetnici su kao individualisti prepušteni sami sebi. Likovni umjetnik, slikar, de facto i jest takav, to je takva struka. Na primjer glazbenici koji ovise o orkestru, tu su uvijek neki skandali. Sebe nazivam urbanim eremitom, urbanim pustinjakom. Iz civilizacijskih tekovina uzimam samo ono što meni odgovara, a ostalo što mi je opterećenje ne prihvaćam. Nekoć su bili ti pustinjaci poput svetog Antuna, koji se u pustinji samo molio i hranio skakavcima i gušterima. Danas je to nemoguće jer bi te u pustinji ubio neki Tuareg, ali možeš biti urbani pustinjak. Živjeti usred velegrada, a živjeti pustinjačkim životom. Živim u ulici Pobijana, u Pečarici imam atelje i jednu neurednu sobicu. Taj nered se meni sviđa, ali nikoga tamo ne puštam.
Kad govorite o civilizacijskim tekovinama, na što mislite?
Danas je auto opterećenje, čitanje novina ili gledanje televizije uzrujavanje. Atakirani ste sa svih strana agresivnim napadima koji vas privlače. A cilj svega je potrošnja. Postoji iznad Robne kuće Srđ jedna butiga, gdje se prodaje sve i svašta. Jedina je koja ne pušta glazbu. Tamo vlada totalni mir, ja tamo pođem odmoriti se, makar ništa ne kupio. Bacio bih i mobitel da nisam javna osoba, koja ima svoje klijente. Svugdje se ide na agresivnost, nigdje finoće. I ova današnja glazba, to je za mene glazbena konfekcija. Gdje god uđem jedva čekam obaviti što trebam pa pobjegnem. Agresivni automobili, do 100 kilometara za 5-6 sekundi? Pa je li to cilj? Urbani eremit je jedini način za danas sačuvati živce.
Zbog slabe viste više ne vozim, ali dok sam vozio, a to je zadnjih godina bila ‘peglica’, s njom sam bio najsretniji. Najprije jer nisam morao nikoga voziti, jer se nitko nije htio voziti u ‘peglici’. Čak bi i autostoper sakrio svoj palac kad bi vidio da sam u peglici! Krenuo bih iz grada prije izlaska sunca, a u Smokvicu na Korčuli došao navečer. Uvijek sam sa sobom nosio svoj Leica fotoaparat, dalekozor za pogled na pejsaž, pa rasklopnu stolicu za pojesti marendu i popiti kavu. Alkohol pijem kao ‘social drinker’, a kavopija sam barem jednom na dan. Bitniji mi je put nego odredište. Legnem u osam pa sam ujutro čio kao ptica. Krenuo bih rano pa do Stona nema nikoga na cesti. Uživao sam u svojoj peglici. Užitak treba nalaziti mimo civilizacije. Ja se nemam kome svidjeti ili impresionirati pa je meni peglica u redu. Samo da se ne kvari.
Prilikom jednog puta autobusom iz Smokvice do Dubrovnika. Šofer je navio glazbu koju ne volim pa sam u Korčuli izašao i čekao drugi autobus. Drugi je opet imao isti problem, pa me na kraju pokupio jedan Sarajlija, koji mi je rekao: Morate kupiti kartu do Neuma. A ja sam išao samo do Dola. Ipak, rekao sam mu: Platit ću do sarajeva! On je tijekom puta puštao jednu pjesmu koja mi ipak nije bila mrska, Besa me mucho, koju sam volio jer je jedan moj prijatelj Španjolac, s kojim sa prijateljevao u Londonu. Kad god bih došao kod njega puštao je tu pjesmu i pjevušio. Tako da mi nije bilo mrsko. Kad ne podnosim neku glazbu, cijeli se preznojim, stavim prste u uši. Ali i onda se čuje. Od vizualne rugobe možete okrenuti glavu, ali od glazbe nemate gdje pobjeći. Morate slušati i da nećete. Idući put kad budete putovali sjedite što dalje od šofera, da vas ne iznervira sa svojom ‘pevaljkom’.
Kako danas gledate na stanje u slikarstvu?
Na žalost, danas se u slikarstvu prodaje i nudi svega i svačega. Od uličnog slikarstva pa nadalje. Tu bi trebala postojati neka kontrola. Postoji udruga za zaštitu potrošača i ako kupite neki prehrambeni artikl koji ne odgovara deklaraciji možete prosvjedovati i tužiti. Ako prošetati Ulicom od puča, prodaju se falsifikati, kompjuterski rađene slike na platnu, čak i s određenom strukturom. Interesirao sam se, znam da se danas na kompjuteru može izvesti sve. Imate te šmekere koji prodaju ‘original oil painting, Dubrovnik artist’, zabrčka sam neki potpis i to po ulici prodaje. To je kineski izum, ali se može tiskati i kod nas. Prođite Trgom Ruđera Boškovića, gdje Romkinje i razne babe prodavaju stolnjake, imitiraju kao da pletu. Zna ona plesti, ali prodaje pod dubrovački originalne rukotvorine, dubrovački ili konavoski vez, a sve rađeno u Kini. Sve to omalovažava Grad i nikome ništa. A da u butizi nađete nešto što ne odgovara deklaraciji, može ga se kazniti. A ovima nikakva inspekcija ili udruga potrošača ne može ništa. To je užas! Prolazio sam Poljanom Ruđera Boškovića, kada je jedna Romkinja nekim djevojkama nudila prsten. Rekla im je: Ovaj biser je pravi biser iz Jadranskog mora. Prvo, u Jadranu nema školjki bisernica, a ova ih ima punu vreću! Djevojke su se dvoumile. Uvijek ima naivnih ljudi. Ili kineski stolnjaci, imitacija narodnog veza. Jedina gospođa koja zaista radi konavoski vez je Kate Konavoka na skalinima Dominikanaca, koja sirota i usred ljeta stoji obučena u narodnu konavosku nošnju, preznojava se i radi, prodava male i veće vezove. Možda ona zbog toga i najmanje zaradi. Jer što god pošteno radite svojim rukama, ne možete puno zaraditi.
Može li slikar živjeti od svog slikarskog rada?
Moja mirovina je 2212 kuna. Mi smo uvijek kao umjetnici i članovi HDLU-a se vodili po najnižoj tarifi. Ne igra mi to ulogu, jer slikam i dalje. Uspijem živjeti od svoje umjetnosti jer dosta radim, a imam svoju klijentelu Dubrovčana, a i drugih naših iz Hrvatske i znaju za mene, jer sam ipak izlagao u cijeloj Hrvatskoj i donekle kotiram i u drugim krajevima. Ljudi vole moj koloristički način slikanja, znaju da je to originalan rad. Uvijek im dam i neki popust pa mi se ljudi vraćaju.
Dvadeset i više godina sam radio u dnevnom boravku gdje su djeca učila i pisala domaće radove. Morao sam za sobom rasčistiti svaki put nakon svoje seanse slikanja. Ta navika mi je ostala. Nakon svake seanse slikanja sve počistim. Na istom stolu jedem, čitam, učim i proučavam. Pasionirani sam ljubitelj povijesti, kupujem knjige iz povijesti. To mi je kao hobi. Moja kći je imala šest godina. vidim da se nešto igra oko mojih noga dok se koncentriram na sliku. ‘Tata, i ja slikam!’, rekla mi je. ‘Slikaj dijete, samo me ne ometaj!’, odgovorio sam joj. Kad poslije imam što vidjeti. Ispala mi je neka narančasta boja, i ona je s tim izmazala moje cipele i hlače. ‘ Pa što si to, dijete, napravila?’, a ona će meni: ‘Pa vidiš kako su ti sad lijepe hlače!’. Nitko od djece nije završio u slikarstvu. Sin je imao talent, ali u pubertetu se susreo s informatikom i s time se i danas bavi.
Jeste li ikad bili žrtvom falsifikatora?
Od poznatih, a preminulih slikara, posebno onih koje je lakše imitirati, vješti falsifikatori prave kopije, lažno ih potpisuju i takve slike se prodaju po galerijama. Čak zna i sam galerist biti prevaren, jer većina njih nisu povjesničari umjetnosti već trgovci umjetninama. Nešto su možda autodidaktički naučili iz knjiga, ali nisu stručnjaci. A čak i stručnjaci moraju neke slike dati na kemijsku analizu starosti boje. Vidio sam takve falsifikate drugih autora i po gradu, ali neću spominjati gdje i tko. To se većinom radi u Zagrebu, gdje je to razvijen posao. Falsifikatori takve slike nude manipulatorima, a ovi dalje prodavaju po provinciji i drugim gradovima. Najsmješnije mi je kad mi dođe klijent koji voli slikarstvo, ali nije stručno upućen, pa mi kaže: „Ja bih volio da mi ta vaša slika bude na platnu kako bih znala da je original“. A najviše falsifikata se radi upravo na platnu, kako ljudi ne bi bili sumnjičavi! Nisam još naišao na neki falsifikat moje slike, to je riskantno ako je slikar živući, jer on to onda može osobno potvrditi.
Kako se slikari nose s likovnom kritikom, posebno onom negativnom?
Likovni kritičari pišu za uski krug vrlo stručnog čitateljstva. Onda to običan posjetitelj izložbe ne može pratiti. Poslije tri rečenice šturo pisanog teksta bude mu dosadno. Tu mora biti ubačena barem koja anegdota. Marin Ivanović je u moju monografiju dodao anegdotice iz mojeg djetinjstva, što ipak daje dojam o meni kao osobi, ne samo kao slikaru.
Nedavno ste izjavili da Vas u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća neki u gradskim kulturnim strukturama nisu voljeli. Je li to imali veze s nekom političkom podobnosti?
Nepodobnost nije imala veze s politikom. Naime, uvijek je postojala tzv. kuhinja, u svakoj domeni. Postoje favoriti. Umjetnička galerija ima samo dvije moje slike, a mogli su imati njih barem 10 ili 15. Kad je bilo inflatornog novca, a ‘topčiderska štamparija’ radila danonoćno, novca je bilo za raskopavati cijeli grad, ali ne i za kupiti Šerbua. Dok su prof. Tomislav Šuljak i prof. Lucija Aleksić nešto značili u UGD, kupljene su dvije slike. Bilo je nekih ekipa koje mene nisu uklapale u svoje viđenje. Kad je došao Tonko Maračić već nije bilo novca. Samo sam jedan jedini put imao izložbu u UGD, za vrijeme dok je Aleksić vodila galeriju. Zvali su me iz splitske Galerije umjetnina, zagrebačkog Salona HNK-a, galerija u Varaždinu. Sve su to bile velike izložbe, koje su otvarali značajni ljudi, i slike su se kupovale. Ne možete se svakome svidjeti, to je tako. Ali sad je došla ekipa mladih povjesničara umjetnosti, među koje ubrajam i Marina Ivanovića, koji je u meni i mom slikarstvu pronašao određenu vrijednost, izdao je i monografiju. U knjizi ‘Dubrovački koloristi’ mene nema, iako se smatram izrazito dubrovačkim koloristom. U Zagrebu je bila izložba dubrovačkih kolorista, svih osim mene. Mimoišli su me. Nikoga ne okrivljujem, ukusi su različiti i svatko ima pravo na svoje mišljenje. Moji klijenti mi uvijek kažu: „Za nas ste najbolji i nama najdraži!“ A ja najviše cijenim one koji izvade briktaš pa mi plate! To su najbolji kritičari! Jer lijepe riječi mogu biti lažne, ali kad se izvadi novac je najbolja garancija da se nekome slika zaista sviđa. To je najskrenije!
Pratite li rad novih generacija dubrovačkih slikara?
Pratim nove generacije iz Umjetničke škole. Uvijek imam i njihove kataloge. To vode savjesni ljudi, moj kolega Davor Lucianović, koji ih usmjerava na portretiranje. Jer portret je jako važan, tko ga zna napraviti onda zna i sve drugo. Vlaho Bukovac, koji bi bio svjetski poznati portretist da nije iz Hrvatske, jednom je kazao kako je portretiranje najteža specijalizacija slikarstva. Rijetki su dobri portretisti. Ja sam to nisam, mene odvuče boja.
Imali ste priliku kao mladi slikar boraviti u Parizu i Londonu. Kakva iskustva ste tamo stekli?
Mladi ljudi danas žive u državi koja je slobodna i članica je Europske unije, ali u ono doba nije bilo lako prijeći granicu. Najprije ste se morali ‘odužiti zemlji’ i odslužiti vojsku, a tek onda ste mogli, ali ne i morali dobiti putovnicu. Zavisno jeste li bili podobni. Kad sam dobio prvu putovnicu, na razgovor me zvao jedan vrlo fin čovjek pa mi rekao: „Doći ćeš u kontakt možda s nekim našim ljudima i ja ti preporučam da izbjegavaš takva neka imigrantska društva. Bolje za tebe.“ Jer oni su u tim imigrantskim društvima imali ubačene provokatore Udbaše. I ja sam ih izbjegavao. često sam znao čuti naš jezik, ali nisam nikad htio stupiti u razgovor s nikim jer ne znaš tko je i što je. radije sam se družio sa Španjolcima. London je pun Grka, Ćipriota, Španjolaca, Portugiza, Francuza, a danas jako puni i onih, kako ih tamo zovu, ‘obojenih’. Od crnaca s Jamajke pa do Pakistanaca i Indijaca. Svi su oni njima ‘obojeni’. Negdje sam čitao da je danas u samom Londonu registrirano više ‘obojenih’ nego bijelaca. Kad sam prvi put došao u Pariz, očekivao sam na ulici sresti Parižane, a tamo sve Marokeni i Arapi. Tako je u velegradovima. To iskustvo je na mene utjecalo u smislu što mi je kazalo: Gospodine Šerbu, vrati se u Dubrovnik!
Osim problema s dišnim putevima, kako Vas služi zdravlje?
Čuo sam neki dan na jednom stranom radiju jednu filozofsku izreku. Jedan je slijepi čovjek rekao: Mi na svijetu postojimo kako bi oni koji vide znali cijeniti to što imaju. Ako je samo to naša funkcija, već je dosta. I zaista je to tako. Čovjek ne zna cijeniti vid dok je zdrav. Radije bih bio bez obje noge nego bez vida. Za mene kao slikara vid je nešto najdragocjenije. Mene vid služi uz pomoć naočala. Postoji mogućnost popravka vida, ali ja bježim od liječnika, bolnice, advokata, policije, popova, fratara, svih uniformiranih osoba, političara.
Jeste li ikad bili član neke stranke?
Za vrijeme komunizma imao sam neke prijatelje koji su bili članovi KPJ i zvali su me u Partiju. Pa sam im rekao: „Ne da ja ne bih ušao, nego ja ti za sjedanje na sastancima nemam živaca. Tamo se uglavnom puši, a kako je cijeli život patim od respiratornih organa, ne mogu nigdje gdje se puši.“ Kad sam jedno vrijeme radio u školi, tada još nije bilo zabranjeno pušiti na javnom mjestu. Znao bih direktoru gruške osnovne škole Špiru Andriću, mislim da je on neki rod političaru Teu Andriću, dvometraš s velikom ručetinom, reći: Druže direktore, sjedat ću dok se netko ne maše za džep i izvadi kutiju duhana. Istog trena idem jer ne podnosim!“ Onda bi on kazao: „Dobro je Viktore!“ Tolerirao me, nikad mi nije davao razredništva kako bih imao više slobode za slikanje. Ali nisam puno ostao u školi. Čim sam vidio da mogu živjeti od slikarstva otišao sam. Bilo je vrijeme kad su se slike slabo prodavale. Tek u sedamdesetima se popravila prodaja slika, dotad je to bio tvrdi Rankovićev režim.
Sedamdesetih i osamdesetih godina ako bi umjetnik htio izlagati pošao bi u Dom sindikata kod jedne činovnice. Nešto bi se platilo, oko tisuću kuna za dva tjedna, pronašli bi vam slobodni termin, bilo je bagatela. Mogli ste biti komodni, zatvoriš pa otvoriš kad te volja. Kasnije je jedno kratko vrijeme postojao izložbeni prostor u Ranjini, gdje je danas luksuzna butiga. I to je bilo jako zgodno. A danas je sve nešto preko veze, mimo zakona i pravila. Hoću reći kako je i u onom režimu bilo te slobode. Zato se mora s rezervom uzeti kad se kaže ‘onaj režim’. Čitam novine, one polemike između desnih i lijevih. Nisam ni na jednoj strani, ali mi je zanimljivo čitati njihova prepucavanja. Jednima je ono vrijeme totalno crno, sve sami kriminalci. A s druge strane ovi po svome. A nikad to nije tako. U nijednom režimu nije sve ni crno niti bijelo, nego uvijek sivo. Ne odobravam to što se po medijima govori za novo ili ovo vrijeme.
Jeste li u životu i svom radu uvijek slijedili svoje snove ili ste znali popustiti?
Nisam nikad jurio za trenutnom modom. Što je sad u trendu, pa ajde tako radi zbog neke konjunkture, financija. Čini mi se kao da sam uvijek sam radio jednu te istu sliku. Ali kad danas gledam raniju i kasniju fazu, ipak je to razlika. Ali to je bilo nesvjesno i samo od sebe! Bio je to postupni razvoj k više boje, nisam ja to odlučio, da ću od sutra nešto promijeniti. Moje su teme uvijek bile motivi Grada, to traži publika, ali i ja volim neke predijele. Tražio sam neki odmak, da ne bude ono što je uvijek eksploatirano, barem u koloritu da bude novitet. Također, mrtve prirode koje najviše volim jer imam najviše slobode. Ili pejzaž, primorski, pelješki, korčulanski. Ponekad i neke figuracije, ali to već manje jer za to ima manje interesa. Dođu nekad muž i žena pa vide neki moj akt. Onda muž kaže da mu se sviđa ženski akt, a supruga vikne: Nećeš mi to u kuću! Aktovi budu zanimljivi kolekcionarima.
Što biste preporučili mlađim kolegama?
Neka mladi rade ono što je najbliže njihovom srcu i kako oni osijećaju. Neobazirući se ni na kritičare, makar ih netko smatrao zastarjelima. Meni je jednom novinar kritičar napisao: Šerbu radi kao da se od 1900. godine do danas ništa u svijetu nije promijenilo. Pa narav čovječja se nije promijenila! Narav uvijek ostaje ista, posebno negativne crte. Ma baš me briga što netko tako kaže, jer neki baš to i traže pa uvijek znaju kod koga trebaju doći kupiti. Ponekad negativna kritika ne znači da je loša za samog umjetnika.
STRAST ZA BOJOM Ako ne slikam postanem nervozan
Aktivan sam u društvu, jer slikar bi slikao čak i da nema nikakvog profita od toga. To je ‘dictum’, on ne može bez slikanja. Ako ne slikam par dana postanem nervozan i dosadan sam sebi. Kao strastveni lovac ili ribič, ne mogu bez toga. Imam poriv za slikanjem. Pred dvije ili tri godine teško sam se razbolio, patim stalno od tih respiratornih bolesti, još od djetinjstva. Kao dijete sam patio od angina, kao malo stariji sam ih operirao, ali ništa nisam postigao jer se to samo premjestilo na drugo mjesto. Bronhitis pa rinitis, laringitis. To je moja Ahilova peta. Nisam mogao slikati, morao sam se suzdržati i manje se naprezati. Napravio sam čitav niz karikatura olovkom, komentiranih s nekim duhovitim doskočicama. I bilo mi je to zabavno, malo i da zaboravim na tu bolest. Kihanje, glava kao balun, preko mjesec dana, ali opet nisam mogao bez slikarstva. To nisam nikad nigdje izložio, nemate to gdje, to su karikature koje su možda malo i bodljikave. Nekome bi bile zanimljive, ali bi se uvijek našao netko tko bi se uvrijedio. Zato je bolje to ne izlagati. Znate danas kako je to.
DUĆAN ILI BUTIGA Moja me Lucija uvijek ispravljala
Razumijem mnoge jezike, a ne govorim nijedan, čak ni hrvatski. Pogrešno govorim. Moja pokojna prijateljica Lucija Carić Podić, koja je išla sa mnom u Gimnaziju, stalno me udarala po prstima. „Idem u dućan? Pa nemoj tako, pa butiga se kaže!“, znala bi me ispravljati. A moja žena je Zagrepčanka, a s nama je živjela i punica koja stalno palabraži zagrebački pa sam od njih pokupio. Potkradu mi se strane riječi. I od oca sam naučio. On je rumunjsko-mađarskog porijekla iz grada Cluja, pokrajine Siebenburgen, današnje Transilvanije u Rumunjskoj. I otac je isto miješao mnoge jezike. Znam i ruski, bio sam u posljeratnoj generaciji gdje se ruski morao učiti. Tek kasnije je došao engleski.
GJUKIĆ, BASELLI, LUJAK Činili su veliki stvari
Vidio sam nekidan u novinama da je umro gospar Mirko Gjukić. On je bio čovjek koji nam je znao izaći u susret kao umjetnicima. Također, Josip Baselli iz stare dubrovačke obitelji. Jedini gradonačelnik koji je nazočio godišnjoj skupštini HDLU-a. Možeš ‘pisat Mevludinu’ što bi ti poslije došao neki gradonačelnik! Bio je i na ručku, i poslije ručka ostao sjedati s nama. Nudio nam i neke prostore, htio je nešto učiniti. Dakle, ni u onom režimu nije bilo sve crno. Za Dubrovnik je velike stvari učinio i Roko Lujak, koji je istjerao vojsku iz Kasarne, pokrenuo gradnju na Babinom kuku. Samo da je to učinio, to je značilo! Komunist i Komitetlija, bio je direktor poduzeća Srđ, kasnije i gradonačelnik. Ali Dubrovčanin koji je za Dubrovnik htio nešto napraviti. Ti ljudi bili su vrijedni, a danas ih se nitko više ne sjeća.
NESANICA Slika me iznervira
Ponekad ne mogu spavati po noći jer me neka slika iznervira. Tražim za nju konačno rješenje, namučim se oko nje. Onda se sjetim svega i svačega. Nataložilo se usput dosta toga pa kad razgovaram raznorazne stvari mi padaju na pamet.