Na današnji dan prije 45 godina, objavljen je kultni album ‘Dnevnik jedne ljubavi’ Josipe Lisac, a tim se povodom prisjećamo razgovora u DuListu s ovom glazbenom legendom i divom.
Posebna, ekstravagantna, unikatna i avangardna… Epiteti su to koji se svaki put pridaju velikoj glazbenici i umjetnici Josipi Lisac. Svoj je talent pokazala izuzetno rano, i to kao desetogodišnjakinja pjevajući u zboru HRT-a. Odgajana je na klasičnoj glazbi, no vrlo brzo je pokazala zanimanje za rock glazbu te 1967. postaje dijelom popularne grupe O’Hara. Tako od samih početaka izaziva pravu senzaciju konstantno razvijajući svoj poseban glazbeni izričaj zbog čega je zaintrigirala domaću javnost i ‘priskrbila’ vjernu publiku. U razgovoru za DuList otkrila nam je zašto je posjetila Dubrovnik, koji su njeni izvori inspiracije i prisjenam je zašto je posjetila Dubrovnik, tila se svoje velike ljubavi i suradnika, pokojnog Karla Metikoša.
Recite našim čitateljima što Vas je ovaj put dovelo u Dubrovnik?
Prvi put sam u Dubrovniku bila 1964. godine s glazbenim zborom Radio Televizije Zagreb kada smo bili na otvorenju Ljetnih igara te smo imali i koncert u Palači Sponza. Ovoga puta me ovdje dovela suradnja s famoznim Velšaninom Barijem Goddardom, fotografom i glazbenikom koji već treću godinu dolazi u Dubrovnik i veliki je prijatelj ne samo vašeg grada već i Hrvatske. Imao je izložbu u Sponzi gdje sam bila pozvana te je sa mnom htio imati foto seansu. Kako? Slušao je moju glazbu, pratio, upućen je u moj rad i izrazio je želju suradnje. Jako sam sretna jer smo tijekom seanse sličnim jezikom govorili, nije to prepričljivo… Fotografija se mora doživjeti. Bilo je jako lijepo. Ali naravno i zahtjevno. Čim želiš da bude dobro, kvalitetno, potrebna je visoka koncentracija. Moram naglasiti kako mi je uvijek prekrasno u Dubrovniku, a jedan od najvećih doživljaja koje rado pamtim je koncert u Parku Orsula… Jedna od najljepših pozornica, ne samo u Hrvatskoj već u Europi.
Osvojili ste bezbroj nagrada u karijeri, među ostalim i 17 Porina. Možete li nam otkriti odakle ‘crpite’ inspiraciju za nastanak novih glazbenih djela?
Najveće nagrade su koncerti, želja ljudi za mojim dolaskom, njihovo poštovanje prema meni, svemu što sam dosad napravila. Najbitnije mi je da cijene moju glazbenu baštinu. Uvijek je bilo teško kad si drukčiji i poseban. Međutim, tu je uvijek bilo puno ljudi koji su razumijeli i danas razumiju te je to najveća nagrada. Na to sam izrazito ponosna. Ali teško je reći odakle dolazi inspiracija, ali opet sve nekako mora dolaziti od mene – iz baze. Potrebno je biti motiviran, imati volju i želju i snagu. Reći ‘Ja hoću, želim, volim to!’ Otkud entuzijazam? To ide iznutra! Moram dodati kako je prošle godine izašao box set ‘Original album collection 1 & 2’ s devet studijskih albuma, a poslije ljeta izlazi box set volumen 3 na kojem se nalaze bogata lepeza suradnji – rock, jazz, rap, funk, etno… Ljudi su željeli surađivati i to je ogromna nagrada. A četvrti volumen sadržavat će najpopularnije koncerte uživo kao što su oni u suradnji sa Simfonijskim orkestrom 1994., koncerti u Hrvatskom narodnom kazalištu… To će biti zanimljivo ljudima jer je u pitanju velika raznolikost, ali je sve stilski usklađeno.
Surađivali ste s brojnim glazbenicima. Ali se u tomu svemu ističe Vaša glazbena životna suradnja s neprežaljenim Karlom Metikošem. Kako opisujete suradnju s njim?
Karlo Metikoš je veliki skladatelj, jedan od najvećih u 20. stoljeću. Napravio je i moj antologijski album, dvije rock opere, ogroman broj pjesama, hitova… Među kojima su i moji. Znate li što bi se dogodilo da dođem na koncert i ne otpjevam ‘Maglu’, ‘Danas sam luda’? To su prekrasne pjesme koje je on načinio. Karlo je zapravo prvi donio rock ‘n roll na ove prostore, kad to nitko nije znao. Donio je to vrlo hrabro i moćno. Meni se sve sviđalo što je on radio. Za Karla Metikoša ništa nije bilo nemoguće. Bio je izuzetno hrabar. Govorim o njemu s ove profesionalne i javne strane, ali jasno – on je moja velika ljubav i podrška. Mi smo se jako voljeli. U njemu sam upoznala i doživjela divotu od čovjeka. Štitio me i davao mi ogromnu podršku. To je nešto toliko moćno, snažno i divno što možeš doživjeti od jednog muškarca. Kad vjeruje u tebe, podržava i želi ti sve najbolje i kad ti kaže ‘Tu sam uvijek kraj tebe i uz tebe. Uvijek!’ Ljudi su mi govorili kako je to bajka. Ali ljubav kad postoji, to je ljubav.
Kad biste usporedili prijašnje stvaralaštvo s ovim današnjim, kad Vam je bilo draže raditi? Jesu li Vam nove tehnologije olakšale rad?
S novim se tehnologijama snalazim izvanredno jer sam osoba koja voli napredak. Zamišljam situaciju, koju neću doživjeti, gdje sam u svojoj sobi, ležim… Ali se mogu negdje teleportirati. Mene tehnologija zanima, volim elektronsku glazbu… Volim sve što je neuobičajeno. Glazbu doživljavam kroz glazbene idiome. Vrijeme se promijenilo, ali svi se mijenjamo. Nisu više 77. i 87. godina. Sastavni dio ljudskog odnosa je – ljubav. Ako se nešto danas dogodi dobro, čovjek uzima zdravo za gotovo. Ali to nije tako. Dobro moraš zaslužiti. Razmišljam na taj način kako sam to dobro zaslužila što su ljudi prepoznali. Ta je zahvalnost u meni ogromna, i odgovornost koje su svakim danom sve veće. S promjenama se jednostavno moraš nositi. Svaki dan je ‘rendgen’.
Dotaknimo se teme mladih glazbenika na hrvatskoj sceni… Koga biste od njih mogli izdvojiti?
Odmah ću izdvojiti kako mi se sviđaju mladi jazz band ‘Chui’ s kojima sam imala posljednju suradnju. Kod nas je jazz uvijek bio u teškim trenucima, a jazz mora živjeti i trebao bi biti izuzetan i dati mu ogroman podstrek i podršku kako bi se održali mladi glazbenici. To je jedan drukčiji idiom i izričaj. Pametan, težak, glazben, pokazuju se izvrsni glazbenici. Koliko ih tek postoji, a da ih mi ni ne znamo… To je strašno. Kako ćemo saznati? Moramo ih tražiti po nekim mjestima gdje se zavuku i sviraju. Žele da ih se čuje.
Kako ste uspjeli nakon toliko godina ostati ‘svoja’ i ne pokleknuti trendovima?
Teško je ostati svoj i poseban. Ne smiješ nikada zaboraviti da si bila mlado stvorenje koje je željelo, koje je voljelo… Svi smo svjesni svog talenta, koliko ga imamo. Moram biti otvorena, ali kod nas postoji dosta glazbenika koji nisu muzikalni. Muzikalnost je osjećaj, umjetnost izričaja i izražavanja. Puno je širi toj pojam – potrebno je imati stila, znati se izraziti, uzeti tišinu tog izričaja… Kod nas je ta zabavna glazba dominirajuća. Pustiš glas i sve se ori. Najteže je biti tih i tiho pjevati. Usporedila bih vam to s igrom golfa. Raspalim lopticu, a u meni se pojavi sreća jer je odletila 200 metara. Ali onda kad dođem na kratku loptu, e tad se pojave junaci. Meni je darovan talent, uvijek želim pokazati nešto što ne mogu drugi. Igram se s glasom, pronalazim složenost, težinu. Mislim kako sam zbog toga pozvana na ovaj svijet. U protivnom, zašto sam došla, zašto nosim to u sebi? Bitno je prepoznati trenutak. Svaki trenutak je inspirativan.
Jeste li možda ikad razmišljali kako biste ste trebali baviti nečim drugim?
Bila sam u filmskoj industriji, teatru… Volim poeziju. Imam ideje, nešto što je u mojoj domeni izražavanja. Ali da je nešto drukčije što u ovom današnjem svijetu zbog čega moram još jače i edukativnije djelovati. Upoznati ljude sa složenijom glazbom, poezijom… Onaj vid kojim se izražavam želim pokazati kako se može nešto drukčije, teže. I na tomu ću ustrajati.
Foto: Zvonimir Pandža