Na području Dubrovnika, uključujući i Župu dubrovačku djeluje 16 medijskih tvrtki i obrta koje u svom sastavu imaju različite medijske platforme. Čak njih 27. Najčešće su to portali, pa novine + portali, tu su još dvije televizije koji naravno imaju svoje portale, imamo kombinaciju i portala + internetske TV, pa radio + portal. Vjerojatno smo neku od kombinacija i propustili. U svakom slučaju mi u medijima, a vjerujemo i sama javnost je svjesna kako je Dubrovnik postao ‘meka’ za medijske kuće. Dok su davno prije Pred Dvorom 1 imali ideju Dubrovnik pretvoriti u sjedište IT industrije (zbog nedovoljne agilnosti i izostanka angažmana IT je zavladao sjevernom Hrvatskom) Grad su preuzeli mediji…
Ono što smo željeli preispitati je što je razlog ovako velikog broja novinskih redakcija, pa se odnedavno u medijskim krugovima može čuti kako su nas i neki sa strane došli ‘naučiti kako se radi posao’. U najavi su i nove medijske platforme poput digitalnog radija, a na tome očito neće stati.
Đorđe Obradović, docent na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku će napomenuti kako je Dubrovnik i u bivšoj državi imao oko tri puta više profesionalnih novinara od gradova sličnih po broju stanovnika, što je, naglašava, prvenstveno bila posljedica njegove privlačnosti za poznate osobe, poput državnika, svjetskih uglednih umjetnika, znanstvenika i održavanja brojnih međunarodnih skupova događanja.
-Dubrovnik je Jugoslaviji služio kao svojevrstan prozor u svijet, nešto čime se država mogla hvaliti i prikazivati u boljem svjetlu. Nekadašnja tri uredništva, Radio Dubrovnik, Dubrovački vjesnik i dopisništvo Slobodne Dalmacije, imala su specijalizirane novinare za mnoga područja pa su se mogla uspoređivati po ekipiranosti s redakcijama nacionalnih glasila. Uz dopisništva Vjesnika i Večernjeg lista s vrhunskim novinarima, danas je manje poznato da je novinska agencija TANJUG imala profesionalnog dopisnika iz Dubrovnika, a nije u znatno većim gradovima po broju stanovnika. Osamostaljenjem Hrvatske, Dubrovnik je dobio još više na važnosti jer je njegova prepoznatljivost u svijetu pomagala afirmaciji države, a uz postojeće znamenitosti ojačao je kao filmska destinacija, što također privlači medije. U tržišnom gospodarstvu povećanje broja medijskih tvrtki uobičajena je posljedica za medijski atraktivno područje, ali ovo što se danas događa na dubrovačkom području prelazi granice očekivanoga i prerasta u stihiju i sve više borbu za opstanak na prezasićenom tržištu – objašnjava Obradović.
Javno financiranje medija – za i protiv
Da imamo izrazito veliki broj medija i po glavi stanovnika, ali i općenito po samoj veličini grada slaže se i Marko Potrebica, koji nam je ovu temu komentirao u dvostrukoj ulozi. Kao aktualni predsjednik Gradskog vijeća Grada Dubrovnika, i onaj koji je 2018. aktivno sudjelovao u kreiranju pravilnika o finaciranju medija, ali i vanjski suradnik na Sveučilištu, na istom odjelu kao i njegov kolega Obradović.
-Ako usporedimo dubrovačko područje s nekim drugim u Hrvatskoj onda je broj medija u nas višestruko veći. Rekao bih da su tome pridonijela tri bitna elementa. Riječ je o javnom financiranju medija od strane lokalne zajednice i javnih tvrtki, ali i činjenica da je dio vlasnika radio prije za neke druge, veće medijske tvrtke, ali su se razišli iz nekih razloga, možda i profesionalnog nerazumijevanja te su se oni odlučili osamostaliti. Treći razlog je što Dubrovnik ne stoji gospodarski loše pa postoji određeni dio marketinškog kolača koji se može iskoristiti i za promoviranje putem medija – govori Potrebica.
On ipak, za razliku od Obradovića smatra kako je svugdje u Hrvatskoj lako otvoriti portal, samo što se ne otvaraju jer ne bi opstali, za razliku od Dubrovnika gdje ‘kola’ dovoljno javnog novca čime je mnogima osiguran opstanak. Potrebica ne smatra niti da je riječ o stihiji. Dapače, misli da je korisno da nas politika, točnije javni novci financijski podržavaju.
-Osobno podržavam financiranje medija putem javnih sredstava, a dobro je i kad ih je više. Nama se često prigovora da javnim sredstvima utječemo na objavljivanje sadržaja, međutim činjenica je kad imate puno medija, da je nemoguće utjecati na tako jednu široku sliku. Lakše bi se stvari rješavale da imate samo dva ili tri medija kao što je slučaj u pojedinim gradovima Hrvatske. Ipak, istaknut će Potrebica prilikom financiranja medija potrebno je definirati kriterije.
-Mislim da je vrlo važno da se raspišu jasni kriteriji jer zaista postoji opasnost da onaj tko je financiran s izrazito velikim iznosom javnog novca, gubi dio svoje autonomije, međutim imate i drukčije primjere. Postoje novine na državnoj razini, poput Novosti, koje su velikom većinom financirani javnim sredstvima, a pišu, prema mom mišljenju, stvari s kojim se ja duboko ne slažem. Nije nužno ako ste financirani javnim sredstvima da se morate sviđati onome tko je na vlasti. Onaj tko je dobio sredstva iz gradske uprave nije potpisao da mora pisati da je gradonačelnik lijep! – ističe Potrebica. On također naglašava kako mu uloga političara jednim dijelom otežava da nedvosmisleno artikulira situaciju, ali ipak tvrdi da nije problem u politici.
Medij, a opozicija. Kako onda?
-Da mi ne financiramo neki dubrovački medij, makar sa simboličkim iznosom, jer koliko sam upoznat nemaju svi mediji jednake ugovore, mi bismo tada bili izvrgnuti napadu da ne financiramo medije iz političkih razloga. Zbog toga što je, primjerice, neki medij opozicijski nastrojen prema vlasti i da ih zbog tog razloga ne financiramo, mi bismo imali problem, javnost bi nas s pravom prozivala. Isto tako je činjenica da bez javne podrške, znači sredstava koji dolaze iz proračunskih izvora Grada, Županije, lokalnih uprava i samouprava i javnih tvrtki mediji bi teško opstali. I toga smo svi svjedoci. Mi smo se odlučili za ovaj model financiranja većeg broj PRIOPĆENJA, PR ČLANCI… Portal s dva zaposlena? Je li se uopće nešto može zvati portalom, ako ima samo dva zaposlenika? Može se zvati i zove se, premda su čak i njihovi nazivi previše slični pa ih je teško pratiti i razlikovati, ali se postavlja pitanje smisla. Ako je jedini smisao da dvoje ljudi živi od vlasništva portala i ima kakvu-takvu plaću, onda smisao za njih dvoje postoji, a ako se gleda korist za društvenu zajednicu, koja ih u konačnici plaća, ne može se naći opravdanje za prenošenje priopćenja i kopiranje sadržaja iz drugih glasila i s društvenih mreža javnim novcem – smatra Obradović Sve je u stvar u pravilima, smatra s Potrebica. Upravo njegov pravilnik, govori nam, radio je razliku između medija koju su zapravo ‘one man show’ i ozbiljnih medija koji imaju veći broj zaposlenika.
-Kad govorim o ozbiljnom mediju ne mislim samo na sadržaj već i na mogućnost pokrivanja većeg opsega tema i sadržaja koji se u Dubrovniku nude. S druge strane je problem i za zakonodavca ako propiše puno strože uvjete ispast će da vlast želi kontrolirati slobodu medija – komentira Potrebica. medija kako bi svatko slobodno mogao raditi što želi, odnosno pisati što misli da treba. Potrebica je podsjetio na pravilnik temeljem čijih se kriterija 2018./2019. dijelio novac iz gradskog proračuna. Takav sustav raspodjele novaca putem natječaja trajao je samo jednu godinu, jer navodi Potrebica, ispriječila se korona. Međutim, nada se da će gradonačelnik Franković već sljedeće godine razmisliti o ponovnom uvođenju takvog načina finaciranja medija.
-Sudjelovao sam u izradi tog prvog Pravilnika i mislim da se njime pokazao smjer kojim treba ići. Jedan od zadanih kriterija je vrednovao i izdavačku produkciju medija, kao i broj zaposlenih jer nije isto imati tvrtku s dva zaposlenika ili s pogonom od 10 do 15 ljudi. Važan parametar je također količina sadržaja, posebno onog izvornog – naglašava Potrebica dodajući kako je ključno utvrditi proceduru koja bi postala praksu za pristupanje javnim sredstvima, a da se, pri tom, vrednuje i sama marketinška aktivnost nekog medija.
Taj je balans, navodi, jako teško postići, a i tad su, prisjeća se, uvidjeli da ‘postoje određeni nedostatci te da određene situacije nisu baš najsretnije definirane’.
-Ipak, sve bilo javno i transparentno i nisam čuo nakon te prve godine da se netko posebno žalio na raspodjelu javnih sredstava. Javnim sredstvima se trebaju obilatije financirati oni koji predstavljaju svojevrsnu medijsku kuću s većim brojem platformi, sadržaja i zaposlenika. U konačnici mi, financiranjem medija javnim sredstvima, potičemo pluralizam, što je jako dobro, ali i pomažemo jednoj skupini naših sugrađana da bi oni radeći posao kojeg vole i za kojeg su se školovali ostvarili svoju plaću. Medijski rad je po mom uvjerenju javni posao, u interesu je javnosti. Prema tome, politika u odnosu prema medijima ima dvostruku ulogu. Jedna je da naši sugrađani dobivaju relevantnu informaciju, a druga da oni koji rade u medijima sebi mogu osigurati egzistenciju jer nije lako na tržištu u ovim promjenjivim gospodarskim vremenima egzistirati samo od marketinga.
Krivci za bujanje medija
Đorđe Obradović ima oprečno mišljenje. Po njemu je politika među glavnim ‘krivcima’ za ovoliki broj medijskih subjekata, ali ističe i još jednu važnu činjenicu. Pogrešan je i odnos financijera, u konkretnom slučaju Grad Dubrovnik i Dubrovačko-neretvanska županija prema informativnim portalima. -Politika je svakako zaslužna za veliki broj medijskih subjekata, ali s njihova gledišta radi se o kanalima odnosa s javnošću i dopiranju do građana objavljivanjem brojnih priopćenja u različitim glasilima. Njima čak i odgovara što su sadržaji portala njihov gotovo ekskluzivni prostor i što na njima nema novinarstva, niti kritičkog preispitivanja odluka i djelovanja financiranog javnim novcem. To je tako bilo i kad su na vlasti bile druge političke opcije – stav je Obradovića.
Takav suodnos politike i medija, smatra Obradović, ne potiče raznovrsnost i zbog toga izostaje kvalitetnog sadržaja u javnom prostoru. -Nažalost, analizom sadržaja lako je utvrditi da se ne potiče raznovrsnost, nego se u najvećoj mjeri radi o objavljivanju istih priopćenja službi za odnose s javnošću i kopiranju pojedinih priloga iz drugih glasila s manjim izmjenama kako ih se ne bi moglo optužiti za krađu vijesti. Jako je malo izvornih autorskih priloga, a mnogo je glasina i novinarski nepotpunih priloga. Najkraće rečeno, ima previše glasila, a premalo novinarstva -kritizira Obradović. Raspodjelu sredstava određuju predstavnička tijela vlasti pri donošenju proračuna, objašnjava ovaj sveučilišni profesor, navodeći kako na to može utjecati samo većina potvrđena izborima. -No, vidljivo je da oglašivači bježe od bezličnih i sadržajno sličnih glasila i traže potencijalne kupce njihovih proizvoda i usluga na društvenim mrežama. Zato mnogi portali i ne pokušavaju doći do oglašivača, nego čekaju novac Grada i Županije pa dok traje – traje – Obradović.
Analitika daje odgovore o čitanosti
Predsjednik Gradskog vijeća Potrebica će istaknuti kako među svim medijskim platformama u gradu ima svoja četiri favorita, a vjeruje da je isti slučaj i s našim sugrađanima koji sebi biraju što im odgovara, koga će pratiti, što čitati ili gledati.
-Imamo ponudu, a sami biramo što ćemo pratiti. Dio medija se zasigurno profilirao, a opet postoji i veliki dio onih koji samo prenose informacije, priopćenja ili najave događaja, a ne kreiraju svoje teme. I to nije dobro međutim i to tržište rješava. Dat ću vam primjer prijašnjih predizbornih kampanja. Pogledom na Google analitycs je bilo sve jasno, i relevantnost medija, i koliko čitatelji percipiraju određeni medij, a to se danas po virtualnom svijetu vrlo lako vidi putem klikova – stava je Potrebica.
Budući da se posljednjih tjedana učestalo analizira i sadržaj Zakona o medijima koji bi se uskoro trebao naći pred saborskim zastupnicima, s našim smo sugovornicima prokomentirali, hoće li se zakonom, možda stati na kraj ovom galopirajućem trendu u Dubrovniku. Profesor Obradović uopće ne postavlja takvu situaciju mogućom jer navodi, mediji ‘postoje prvenstveno zato što ima dovoljno javnog novca za njih i tko god je na vlasti dijeli taj novac medijima koji su im provjereni kanal odnosa s javnošću i promidžbe pred glasačima’. Potrebica, priznaje, nije dovoljno upoznat s prijedlozima izmjenama novog zakona, ali je uvjeren kako novi zakon neće svima odgovarati, kakav god bio. -Posebno zbog činjenice jer je dogodine super izborna godina. Možda je najbolje da se takvi zakoni, koje netko može lako izmanipulirati, možda i ne donose u predizborno vrijeme osim ako se ne moraju donijeti zbog europskih obveza.
PRIOPĆENJA, PR ČLANCI…
Portal s dva zaposlena?
Je li se uopće nešto može zvati portalom, ako ima samo dva zaposlenika? Može se zvati i zove se, premda su čak i njihovi nazivi previše slični pa ih je teško pratiti i razlikovati, ali se postavlja pitanje smisla. Ako je jedini smisao da dvoje ljudi živi od vlasništva portala i ima kakvu-takvu plaću, onda smisao za njih dvoje postoji, a ako se gleda korist za društvenu zajednicu, koja ih u konačnici plaća, ne može se naći opravdanje za prenošenje priopćenja i kopiranje sadržaja iz drugih glasila i s društvenih mreža javnim novcem – smatra Obradović Sve je u stvar u pravilima, smatra s Potrebica. Upravo njegov pravilnik, govori nam, radio je razliku između medija koju su zapravo ‘one man show’ i ozbiljnih medija koji imaju veći broj zaposlenika.
—Kad govorim o ozbiljnom mediju ne mislim samo na sadržaj već i na mogućnost pokrivanja većeg opsega tema i sadržaja koji se u Dubrovniku nude. S druge strane je problem i za zakonodavca ako propiše puno strože uvjete ispast će da vlast želi kontrolirati slobodu medija – komentira Potrebica.
KOLIKO SVEUČIILŠTE ŠKOLUJE KADRA?
Nitko ne želi u novinare
U posljednje se vrijeme događa značajan odljev novinara iz svijeta medija, a novih snaga nema na tržištu. Mediji su možda među rijetkim granama gospodarstva koje ne mogu pojačavanje tražiti među Trebinjcima ili Filipincima. Sveučilište u Dubrovniku odgaja buduće novinare, no očito je da se nove generacije ne žele baviti novinarstvom. Zašto je to tako? -Znatno je veće zanimanje studenata za bavljenje odnosima s javnošću, marketinškim i političkim komuniciranjem, nego za novinarstvom. No, oni koji vole novinarstvo i opredijelili su se za njega, postali su uspješni ne samo u lokalnim, nego i nacionalnim medijima. Nekadašnjih studenti Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku rade na sve tri nacionalne televizije, lokalnim, regionalnim i nacionalnim radijskim postajama i dva najčitanija hrvatska portala. Osobno me raduje što se ozbiljno bave novinarstvom, a ne temama zbog kojih su ti portali najčitaniji ili emisije najslušanije i najgledanije – odgovara Obradović. Marko Potrebica kao vanjski suradnik Sveučilišta u Dubrovniku često razgovara sa svojim studentima i ističe kako je svjestan da je iznimno mala želja pojedinaca za radom u medijima.
-Volio bih imati jednostavan odgovor zašto je to tako. Vjerujem da su im starije kolege prenijele da je to zaista jedan težak i mukotrpan posao koji zahtjeva angažman tijekom cijelog dana. S druge strane, vjerujem da je obilje ponuda u turizmu pa se dobar dio studenata okreće upravo turizmu. Žao mi je da se to događa. Nema smisla da se obrazujete pet godina za rad u medijima, i onda ne želite raditi taj posao. Onda smo ili mi koji predajemo podbacili ili je društvo tako da su oni svjesni kakav je to težak posao pa idu negdje lakše. Ja ne znam drugo obrazloženje. Nadam se da je riječ o trenutnom trendu, a ne dugoročnoj pojavi i da ću već ove godine kad ponovo postavim pitanje na petoj godini dobiti odgovor da kolege žele raditi kao novinari – rekao je Potrebica.
Foto Arhiva DuList