18. listopada 1988. glazbeni svijet dobio je najbolji album svih vremena. Pojedinci možda imaju drugo (očigledno pogrešno) mišljenje o svojim omiljenim albumima, no činjenica je da ni prije niti u bilo kojem trenutku u sljedećih trideset godina nitko nije izdao kompletniji i savršeniji album.
Sonic Youth je kreacija genijalnog njujorškog glazbenog trojca Kim Gordon (na basu), Thurston Moore i Lee Ranaldo (na gitarama). Opčinjeni avangardnim okružjem lokalne scene, trojac je potpomognut rotirajućim izmjenama na bubnjarskom stolcu proizvodio odličnu, no potpuno nekomercijalnu kombinaciju noisea, dronea i post-punka. Nakon tri hermetička noise albuma grupi se pridružuje bubnjar Steve Shelley koji donosi novu kreativnu snagu, brzinu i ritam te taj kvartet ostaje nepromijenjen do kraja.
Prvi put sam u kontakt sa glazbom Sonic Youtha i došao u toj novoj fazi, u začetku za publiku otvorenijeg dijela njihove diskografije. U trenutcima kad su prva dva pravila za pristup nekog albuma mojem kazetofonu ili gramofonu bila brzina i žestina, odnekud je stigla kazeta ‘Sister’. Skeptično sam je pogledao, pritisnuo play i krenula je ‘Schizophrenia’, pa ‘(I Got A) Catholic Block, a kad je za nekih pola sata album odjavljen sa ‘Kotton Krown’ i ‘White Kross’ moj svijet je bio potpuno promijenjen. Album koji istovremeno može biti agresivan i smirujući, ritmičan i disonantan, s nepredvidivim vokalnim izmjenama u mojem svijetu do tada nije postojao.
I što je bilo podjednako važno svakom tinejdžeru – sviđao se i ekipi. Sonic Youth su u Dubrovniku imao cijelu malu neslužbenu podružnicu svojeg fan-kluba. To je srećom i olakšalo potragu za prethodnim albumima, a također i pronalazak njihovog sljedećeg izdanja, remek-djela iz početnog paragrafa.
Sonic Youth su na ‘Daydream Nation’ u sedamdeset minuta otiskanih na dvije gramofonske ploče uspjeli stvoriti savršeno remek-djelo, album koji su dotadašnji fanovi iščekivali – logičnu glazbenu i tekstualnu progresiju niza odličnih albuma, a istovremeno i ploču otvorenu i pristupačnu novim slušateljima kojima je ovo bio prvi doticaj sa grupom. Dijelom inspirirani Williamom Gibsonom (oh, kako sam devedesetih gutao njegove romane – ‘Neuromancer’, ‘Mona Lisa Overdrive’, ‘Johnny Mnemonic’…), dijelom Andy Warholom i Joni Mitchell, dvanaest kompozicija od kojih je nemoguće izdvojiti bilo koju bez da jednostavno ne izlistam sve redom postale su jedan od kamena temeljaca indie-rocka (uz Hüsker Dü ‘Zen Arcade’ i Pixies ‘Surfer Rosa’). Ploču, koja je i vizualno iskakala od norme, s naslovnom slikom ‘Kerze’ (svijeća) njemačkom umjetnika Gerharda Richtera, nažalost nikad nisam nabavio, no u nekoliko godina sam uspio izlizati i pokvariti nekoliko presnimljenih kazeta.
Iako nikad nisu uspjeli ponoviti genijalnost ‘Daydream Nationa’, Sonic Youth nije kao mnogi drugi bandovi izgubio na kvaliteti. Na krilima hvalospjeva njihova sljedeća dva albuma ‘Goo’ i ‘Dirty’ im donose najveći komercijalni uspjeh i otvaraju vrata mainstreama. Vrata koja Kim, Thurston, Lee i Steve nikad nisu htjeli do kraja otvoriti, već su beskompromisno igrali svoju igru, neponovljivu u svijetu glazbe. Nakon šesnaest albuma band je 2011. došao do kraja svojeg puta (okončanjem braka između Gordon i Moorea), ali i danas mi ostaju jedna od najdražih grupa ikada.
Foto: discogs.com