Na Prvom općem Saboru održao sam predavanje o demografskoj situaciji u Hrvatskoj. Iza toga mi je Tuđman ponudio da postanem jedan od potpredsjednika. Pristao sam s ciljem da se bavim demografskom politikom, jer to nije samo državna već i vjerska politika. Na skupovima HDZ -a nisam nikad pričao ono što nisam govorio na propovijedima

Borim se da ne bude dvoje djece u obitelji, jer jedno i dvoje djece u obitelji znači matematički sigurno izumiranje naroda. Naime, do sad nije ni jedan narod u povijesti izumro zbog gladi, bolesti, rata, već zato što se ne rađaju djeca ili se rađa mali broj djece

Razgovarala: Ana PROHASKA

Snimio: Zvone PANDŽA

Don Anto Baković predstavio je u Dubrovniku knjigu pod nazivom "Hrvatski martirologij 20. stoljeća" o 664 mučenika Crkve u Hrvata tijekom 20. stoljeća. Istražujući mučenike Crkve, u knjizi je usporedio stradanja hrvatskih crkvenih osoba s onima u sedam država istočne Europe - Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Istočnoj Njemačkoj, Sloveniji i Albaniji i na taj način došao do podatka prema kojem je Crkva u Hrvata po broju mučenika i žrtava komunističkog režima na prvom mjestu. Don Anto Baković se pisanjem ove knjige bavio punih 17 godina. Ideja vodilja koja ga je potakla na pisanje knjige o mučenicima Crkve u Hrvata vezana je, kako kaže, uz njegovo djetinjstvo.

- Glavni razlog početka pisanja ove knjige u doba kad je stvorena Hrvatska i kad je došla demokracija i propala Jugoslavija i komunistički režim, bio je taj jer sam rođen u Goraždu u istočnoj Bosni gdje sam kao dječak doživio Drugi svjetski rat i vidio sve vojske i pokolje. Svi su moji župnici ili su bili ubijeni ili su bili poslani u zatvore. Kad je sunce slobode granulo nad Hrvatskom pitao sam se što mogu učiniti za svoj narod te sam odlučio raditi na dvije stvari - na demografskoj obnovi i na prikupljanju građe o ubijenim svećenicima.

Mislio sam da ću knjigu završiti za godinu, dvije, ali sam ubrzo uvidio da je to velik posao. Za to je trebala cijela institucija, jer ono što sam ja učinio u Hrvatskoj, u Njemačkoj je radio Helmutt Moll koji je imao biro od 20 zaposlenih osoba, a Njemačka ima oko 330 ubijenih crkvenih osoba, uključujući režime i Hitlera i Staljina. Nakon 17 godina zahvalan sam Bogu i kolegama koji su mi pomogli, jer da nije bilo suradnje sa župnicima na terenu, ove knjige ne bi bilo. Naveo sam i ideologije pod kojima su stradali. Znate, najžalosnije je što je ubijeno i 38 gimnazijalaca i 31 časna sestra, a u isto vrijeme danas čujemo te priče o antifašizmu, pa ja te današnje antifašiste, koji su se nekoć zvali partizani, pitam kakvim su se to fašizmom bavile časne sestre?!

Najavili ste i drugi svezak knjige?

Knjiga je zamišljena u tri dijela. Ova prva knjiga bavi se ubijenim svećenicima, a drugi dio će se baviti zatvorenim svećenicima i zvat će se "Hrvatski katolički svećenici - Titovi robijaši" ili "Titovo roblje". Ja sam i sam bio na robiji četiri godine kao student teologije i vojnik JNA jer sam rekao da Stepinac nije zločinac već svetac. Naime, naš komesar je pričao kako je Stepinac na pisaćem stolu imao košaricu očiju zaklane srpske djece pa ih je slao Poglavniku. Kad je pitao što o tome mislim, dobio sam četiri godine robije.

 
No, niste samo jednom bili zatvarani?

Poslije sam kao mladi svećenik dobio 6 godina jer sam organizirao vjeronauk u travničkom kraju. Naime, 50-ih i 60-ih godina u Bosni bilo je opasno držati vjeronauk djeci, dok smo mogli držati čak 5 misa dnevno za stare ljude. Međutim, ako si držao samo jedan sat vjeronauka djeci, bio si jednom nogom u zatvoru. Nikad ti ne bi rekli da si optužen zbog vjeronauka, već da si neprijatelj naroda, razbijač bratstva i jedinstva itd.

Svećenik ste postali pod utjecajem jednog vašeg župnika osuđenog na smrt?

Tako je. Nisam išao u svećeničku gimnaziju već u 1. mušku gimnaziju. Kad sam išao u 6. razred gimnazije, naš župnik Ivan Čondrić u Sarajevu je zbog toga jer je držao đačku misu, optužen na smrt strijeljanjem. Kad su ga išli strijeljati poljubio sam mu ruku, a on mi je rekao "Anto ne plači, nego me zamijeni". I tako sam se kasnije zaredio. Tako sam ja svećenički poziv dobio na partizanskom sudu. Znate,tko je tada pričao o mučenicima,  sam je postao mučenik, tako da se o svemu tome šutjelo.

Devedesetih godina bili ste potpredsjednik HDZ -a, dakle bili ste aktivni sudionik tadašnje politike. Kako ocjenjujete današnju političku situaciju u Hrvatskoj?

Na Prvom općem Saboru održao sam predavanje o demografskoj situaciji u Hrvatskoj. Iza toga mi je Tuđman ponudio da postanem jedan od potpredsjednika. Pristao sam s ciljem da se bavim demografskom politikom, jer to nije samo državna već i vjerska politika. Na skupovima HDZ -a nisam nikad pričao ono što nisam govorio na propovijedima. Za današnju političku situaciju mogu reći da jesam za ulazak u Europsku uniju, ali mislim da je još rano. Prije ulaska treba riješiti demografsku situaciju. U Hrvatskoj treba svake godine nastati grad od 10 tisuća stanovnika, a ne da tolika brojka Hrvata nestaje. Velik je broj mladih ljudi koji ne osnivaju obitelji, po provinciji imamo velik broj starih momaka, a nema djevojaka. One odlaze u gradove, ili u inozemstvo. Njih država pušta, a ja to zovem trgovinom bijelim robljem. Naše djevojke su pametne, lijepe, mlade, bolje od stranih djevojaka i one se brzo udaju. Recimo Italija je puna mladih Hercegovki koje rade kao kućne pomoćnice i one se brzo udaju, ali one rađaju male Talijane, a ne Hrvate. Uzrok izumiranja je i taj što i mediji o tome šute. Na televiziji nemate nijednu emisiju o demografskoj politici.

Zašto smatrate da jedino obitelji sa četvero i petero djece mogu pomoći u sprječavanju odumiranja naroda?

Borim se da ne bude dvoje djece u obitelji, jer jedno i dvoje djece u obitelji znači matematički sigurno izumiranje naroda. Naime, do sad nije ni jedan narod u povijesti izumro zbog gladi, bolesti, rata, već zato što se ne rađaju djeca ili se rađa mali broj djece. U Hrvatskoj je danas 80 posto obitelji koje imaju jedno ili dvoje djece. Zamislite kad bi te obitelji išle na treće dijete, njihov materijalni status se ne bi poremetio, a gdje ima mjesta za dvoje ima i za troje djece. Blagoslivljam obitelji s troje djece jer kod njih nema izumiranja naroda, ali nema ni napretka nacije ni onoga što stoji u Bibliji "rađajte se i množite i napučite zemlju". S troje djece nema izumiranja, ali ni napredovanja. Napredovanje počinje u obiteljima s četvero i više djece. To su za mene jedine demografske zdrave obitelji, a takvih ima samo 7 posto u Hrvatskoj. Jedino one osiguravaju opstanak Hrvata. Još za vrijeme Austro-ugarske monarhije je počelo izumiranje Hrvata jer se željelo da hrvatske majke ne rađaju više od dvoje djece kako bi germanizirali naše bogate pokrajine - Slavoniju, Baranju i Bačku.

Možete li objasniti kako u današnje doba jedna prosječna obitelj može odgajati toliko djece?

Hoće li se obiteljima išta dogoditi ako idu na treće dijete? Neće. Ali za to je potrebna i država. Ja se zalažem da 10 posto Državnog proračuna ide za populacijsku politiku.

Predlažete i instituciju majke-odgojiteljice za rješenje tog problema. Kako bi prema vama to trebalo funkcionirati?

Gospođa Jadranka Kosor danas donosi mjere za zaposlene žene. Smatram da ne treba praviti razliku između zaposlenih i nezaposlenih žena. Ona žena koja hoće biti majka više djece treba imati status državne službenice, imati mirovinsko, socijalno i zdravstveno te plaću prema svojoj kvalifikaciji, jer odgaja četiri građanina Hrvatske. Ali to nije prošlo, a u tome me jedino Tuđman podržavao.

Utemeljitelj ste i predsjednik Hrvatskog populacijskog pokreta koji djeluje pod geslom „jedno dijete više, jedna obitelj više". Kojim se aktivnostima taj pokret bavi ?

Taj pokret želi animirati hrvatske roditelje kako bi imali više djece, više od dvoje. Obitelji s dvoje djece naša su propast jer s dvoje djece završavamo na groblju izumrlih naroda. Te obitelji zovem grobarskim obiteljima, premda znam da to nije popularan naziv. Imam podatke da zbog toga naziva ljudi idu na treće dijete. Danas je moda imati dvoje djece, to je nepisani hrvatski zakon. Želim i Crkvu animirati jer nisam zadovoljan njenim radom oko tog problema. Kad ste zadnji put čuli propovijed o tome da treba rađati više djece ili o pobačaju? Tvrdim da danas ima svega 10 do 20 posto svećenika koji o tome govore. Ja želim da o tome govori svaka propovjedaonica i ispovjedaonica. Ali to nisu popularne teme.

Želimo i državu animirati kako bi se spriječilo iseljavanje Hrvata. Zato treba izjednačiti zaposlene i nezaposlene majke - jer majke na selu koje bi mogle roditi više djece su nezaposlene. A ako živiš u gradu i imaš mali stan, hajde u okolna mjesta i tamo ćeš naći 100 praznih kuća.

I mediji moraju o tome više pisati. Dakle, treba sve te karike pokrenuti. I iseljenu Hrvatsku koja  za nas sve više postaje izgubljena Hrvatska jer danas imamo 2 milijuna, a netko kaže čak i 5 milijuna iseljenih Hrvata. Nedavno je Nadan Vidošević rekao da trebamo uvesti milijun radne snage u Hrvatsku. Odakle? Pa iz Turske jer njih ima 70 milijuna od toga 17 milijuna mladih koji su bez posla i jedva čekaju ući u Europu da se u njoj nasele. Naseli li se samo pola milijuna Turaka, Hrvatske više neće biti. Država ima u svom vlasništvu milijun i 200 tisuća hektara zemlje, koju bi besplatno trebalo dati iseljenim Hrvatima kako bi se vratili sa svojim obiteljima. Na taj bi način dobili više radnika, financijskih sredstava, ali i više Hrvata. Kosovo je svoju državu dobilo natalitetom, a ne oružjem, pa prema tome i Hrvati moraju prihvatiti pronatalitetnu politiku, roditelji se moraju probuditi, kao i Crkva i država jer bijela kuga kuca na vrata. To je pitanje opstojnosti i budućnosti.

Prijeti li Hrvatima izumiranje ili...

Izumiremo, ali ne radi siromaštva, rata ili progona već zbog grijeha kontracepcije i pobačaja. Danas se piše kako je pobačaj smanjen, i kako imamo manje pobačaja godišnje. Možda je pobačaj smanjen u bolnicama, ali mi imamo i 400 privatnih ordinacija u kojima ne znamo što se radi. Mislim da, kad bi pobačaj stvarno bio smanjen, imali bismo više rođene djece. Želimo li da hrvatski narod opstane, svaka obitelj u gradu mora imati troje, a na selu četvero djece. Oni koji imaju petero i više djece za mene su pravi heroji.

Prema pronađenim podacima od ukupnog broja stradalih hrvatskih mučenika ubijena su 4. biskupa, 523 svećenika, 50 bogoslova, 39 sjemeništaraca, 17 časne braće laika, 31 časna sestra. Kako je istaknuto na predstavljanju knjige "Hrvatski martirologij 20. stoljeća" do 9. svibnja 1945. godine partizani su ubili 240 osoba, od strane OZNA -e i UDBA-e nakon 9. svibnja 1945. stradale su 263 osobe, od strane Jugoslavenske narodne armije 12 osoba, četnika 37 osoba, njemačkih postrojbi 16, talijanskih 2 osobe, dok je u angloameričkim bombardiranjima stradalo 32 ljudi. Za vrijeme NDH ubijeno je 11 crkvenih osoba, a od strane Crvene armije njih petero, vlasti Kraljevine Jugoslavije ubile su njih četvero. Također je istaknuto kako je od strane srbijanske paravojske u BIH i Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata stradalo devetoro, a od muslimanskih postrojbi u BIH troje ljudi.