Jednom riječju nogomet i vuvuzele zagospodarili su našim životima, zaboravili smo sve nedaće i svakodnevne probleme, poput recesije, neimaštine, nezaposlenosti, poskupljenja, datuma završetka pregovora oko ulaska u EU...

Atmosferu nogometnog ludila u Hrvatskoj, iako još uvijek smeta činjenica što se naši 'vatreni' nisu plasirali na SP zamijenilo je ludilo prouzrokovano zvukovima vuvuzele. Zasjenile su vuvuzele skoro i nogometni spektakl i postale dominantni 'zaštitni zvuk' malih ekrana. Ispočetka su nas izluđivali nepodnošljivo visoki tonovi što ih čine smiješne trubaste naprave, pa smo prvo smanjivali glasnoću, a kad ne bismo mogli čuti komentatore ili navijanje, opet bi pojačali zvuk, i nastavili se nervirati. Malo pomalo privikli smo se da umjesto prelijepog navijačkog kolorita i zdušnog navijanja tisuća fanova, vuvuzele prihvatimo kao dio afričke tradicije, folklora što je potpuno krivo i netočno. Takav je slučaj i u životu, sa stotinama sitnica koje nas možebitno smetaju. Isprva nas iritiraju, a potom se pomalo naviknemo da na kraju ni ne primjećujemo taj neki detalj od kojeg nam se ponekad i kosa na glavi dizala.

A vuvuzele... Pedantni istraživači utvrdili su kako se prvotno vuvuzela proizvodila od lima, ali su devedesetih godina došli na ideju da bi se instrument mogao proizvoditi i od plastike. Metar dugačka trumbeta ubrzo je postala navijački simbol južnoafričkog nogometa, i otada nam ne dadu mira. Samo porijeklo imena vjerojatno je onomatopejsko, neki ga povezuju s jezikom plemena Zulu, a neki pak traže druga značenja u jeziku Banthu crnaca. Zanimljivo je da svaki stanovnik Afrike uz riječ vuvuzele učitava svoja mitska značenja, a nas ostale iritirajući zvukovi neodoljivo podsjećaju na ogromni roj muha brenzuja, ili pčela u košnici. Svejedno, kako prvenstvo odmiče svakodnevni prijenosi nas drže prikovane uz televizore gdje se već uobičajeno najbolje snalaze muški članovi obitelji, dok se ostatak, a što je drugo i mogao, oboružao strpljenjem, ili još bolje, mnoge su pronašle razlog za izlazak iz kuće dok na malim ekranima caruje Mr. gool. Sad još više žalimo što se i naši momci nisu plasirali na završnicu, jer je nemoguće zamijeniti kockaste, i počet navijat za bilo koju drugu reprezentaciju, pogotovo ne za one koje su nam se dobrosusjedski i brižno javno nudili. Ipak, kad je nogomet u pitanju prisutan je poseban nacionalni naboj i ponos, na kojeg nitko nije imun. Jednom riječju nogomet i vuvuzele zagospodarili su našim životima, zaboravili smo sve nedaće i svakodnevne probleme, poput recesije, neimaštine, nezaposlenosti, poskupljenja, datuma završetka pregovora oko ulaska u EU...

A da ima i drugih lijepih stvari osim loptanja, najbolje nam potvrđuju događanja koji su neopravdano stavljena u drugi plan. Tako je ovih dana u Gradu otvoren prvi muzej u Hrvatskoj, koji će sve posjetitelje upoznati s dubrovačkom poviješću zahvaljujući dostignućima prezentacijske suvremene tehnologije. Program se prati uz pomoć suvremenih postignuća tehnologije 5D, virtualne realnosti i holografskih projekcija, i mogu nas vratiti u raskoš bogate dubrovačke povijesti od vremena Republike do današnjih dana.
Druga ne manje vrijedna novina je skoro otvaranje obnovljene žičare koja će svekolikoj ponudi dodati i uživanje u novim vizurama 's glave Grada'. Ako je suditi po boji kabina, koja neodoljivo podsjeća na prepoznatljivu žutu legendarnog dubrovačkog tramvaja, sigurno je da će i žičara biti dubrovačka miljenica.
Ako se svemu tome pridoda i skori početak Dubrovačkih ljetnih igara, sigurno je da 'puku dubrovačkom', pored spomenutog nogometa i vuvuzela, neće faliti ostalih događanja. Linđo će zabalat na otvaranju... i što nam više od toga treba...

Adio Vam