U neka davna vremena golubovi su svakako bili na većoj cijeni nego danas. Još od stoljeća sedmog, a negdje i puno prije, u ovim našim krajevima golubovi su bili ono što je nama danas, u ova naša moderna vremena, mail, mobitel i ostala tehnika veza i komunikacija. Golubovi su nekad davno bili najbolja i najbrža veza, bili su letači pismonoše. Mnogi trgovci, vojnici, diplomati, naravno i ovi naši, stari Dubrovčani, čak bi ih nekoliko ponijeli sa sobom na put, za javit doma kako su sretno stigli do svog odredišta. Letjeli bi s tim važnim, često i šifriranim porukama, daljine i od 500 km! Točno do mjesta gdje su uzgajani, unatoč vremenu, neveri i opasnostima. Knjige kažu kako je tih davnih stoljeća jako dobar biznis bio uzgoj golubova pismonoša, za neke su postizali velike cijene, uzgajali su se okolo, po Župi, u Rijeci, a nekoliko uzgajivača bilo je i ovdje, unutar zidina, u Gradu. Nakon svih tih stoljeća, generacijama koje su živjele i odrasle u prošlom stoljeću, sjećanja na njih dolaze tek kad Maro i Baro počnu otkucavat podne, te kad oni dolijeću sa svih strana Grada do Điva, za svoje zrno kukuruza. Sve ih je manje; izginuli su, pojele ih sove s Lokruma, otišle ko i čeljad iz Grada.

Ne znam hrani li ih više itko, ali zadnji u sjećanju ostaje znani Salko sa Svete Marije, koji je za svojim golubovima otišao prije dvije godine. Znam po puno tog što je radio i uradio po Gradu; „O čemu god ste nešto čuli, Salko je to proživio!" - rekao mi je jednom davno. Dugo godina je čuvao plažu Banje na Pločama, i u ljetnom i u zimskom razdoblju, zadnjih godina podijeljenu na bogate i siromašne kao u stripu „Alan Ford". Tjerao bi nas klince kad bi igrajući picigin u plićaku ili skačući sa Strompulina nakon tresete u Tonkinoj ulici prskali fine strankinje uzvikujući: „Kuku, kuku, što to radite djeco, propast će nam turizam!" Bio je strah i trepet na Banjama, ali svi smo ga voljeli i znali da je na našoj strani. Bio je i glumac, glumeći sam sebe, uz unučad i balicu sa Svete Marije, u ponajboljoj predstavi Igara, „Radionici za šetanje ..." našeg zeta Bobe Jelčića, kada su publici otkrili taj skriveni dio Grada. U mirovini je hranio naše golubove. A kad je „partio", kao da su i oni krenuli za njim ...

Spominjemo golubove jer pored njih još tek nekoliko, uz fleku „sreće" na majici, s Joškom se sa Đivove poljane opet penjem uz Jezuite. Uz vic, kratki; dva penzionera sjede u parku, prvi pita: Jesi ponio kruh za golubove? Drugi odgovara: Ne, ja ih jedem bez kruha! Naši golubovi su spali tek na ovaj vic, koji bi mogao skoro, ako već nije, postati stvarnost.

U điru pred nama prvo zadnji kučak Grada, mali Medo, a onda i gazdu mu, Srđan Hrnić, čini zadnje pripreme za otvaranje „Kod sinjorine", svog malog kafića u Vetranićevoj, iza Banke, po sred Straduna. Novo mjesto okupljanja nas koji još volimo đir Gradom. A onda opet pored Androvićeve, gdje još uvijek nije otvorena ambulanta za čeljad Grada, ali i za ovu masu turista koja nam dolazi. Ponajviše staraca, pa ako im što bude, opet nema nikog za „hitno" im pomoći. Kao, ambulanta je završena, ali sad se kao nešto oko tog prepiru Grad i Županija, ali ljeto je došlo, nije vrijeme za svađe, treba to hitno otvarat'. Ili će opet biti „obećanje, ludom radovanje!" I dolazimo na Jezuite, a tad Joško počne svoju priču sjećanja na „krkost sudbina" drage čeljadi koja je tu nekad živjela...