Baš bi volio kad bi Peline i tamošnje novo igralište postali neki novi „Karmen" za neke nove generacije klinaca našeg Grada, kad bi se i oni za nekih 30 godina sjećali kako su tamo počinjali s košarkom. Oni će barem u tom sjećanju imati više fotografija od naše generacije. A i puno ih je manje nego nekad nas, bit će im lakše prepoznavat se.

U Prima stanje, manje - više, redovno. Naš prvi Knez Čile otišao je na rehabilitaciju u Kalos do Vela Luke. Ide na bolje, u planu mu je velika posjeta, mini bus će nam trebati za taj put. A još uvijek aktualni Knez Čeja postao je nono! Htio ili ne, sad će se morat uozbiljit. I baš kad mu drugi mandat završi, na novi više nema prava iako bi on to htio, moći će u đir Republikom, iz Karmena Peskarijom do Porporele sa svojim unučetom. A u srijedu, 16. lipnja mu je i „Bog zna" koji rođendan, pa je sasvim jasno kako lagano ode u mirovinu i on. Spreman mu je „rego", ali - o tom - po tom! Mi ostali i dalje pušimo bez „po frke". Frka je jedino ako „zariba" ventilacija, na što nas upozorava onaj natpis poviše naših glava, smješten iznad ulaznih vrata. U ovom životu uvijek imaš nešto ili nekoga tko ti prijeteći stoji nad glavom, s tim se čak moraš i pomiriti. Ali, „Prokleta sloboda izbora mora da postoji!" rekao bi na to Džoni Štulić, a veliki „Bejbnkn", kako smo Dylana zvali u „srednjoj" iz nekih samo nama znanih razloga, dodao bi „Heroj je onaj tko shvaća odgovornosti koje dolaze sa slobodom!" Herojstvo, hrabrost, sloboda; termini koje smo učili na faksu. „Da li je hrabar čovjek - slobodan, ili je slobodan čovjek - hrabar?" - pitanje je koje nikako odgovor da ponudi. Ne znam koliko smo hrabri, unatoč svim tim upozorenjima, ali mi i dalje u Prima pušimo bez „po frke"! Valjda stoga što smo skupa svaki dan u toj našoj „saloči od života" i svi se dobro znamo. Ne damo se...

- Ne možeš mi s Jezuita, a da ne spomeneš padre Pericu! - prekida me u tim mislima Joško. Naravno, ne idemo još s Jezuita, bez njih se ne može, stoljećima su središnje mjesto raznih događanja Grada. Evo, ni Paco de Lucia ne može bez naših Jezuita, na kraju gore na poljani večeras svira, a i ostalo je još puno priča o „krhkosti ljudskih sudbina" i „rođenih između dva rata" nezapisano u ovom điru. Zaista, svi smo kroz ova stoljeća nekako rođeni između dva rata!? Ipak, jedan od onih hrabrih, koji je svoj odabir slobode i života bez pritiska odabrao hrabro, bio je svakako nezaboravni lik povijesti našeg Grada, padre Petar Perica, isusovac s Jezuita. Dvadeset zadnjih godina njegovo ime opet se spominje s tužnim sjećanjem, jedan je od osam svećenika među mnogim ubijenim na Daksi 25. listopada 1944., kada je u stvari u našem Gradu započeo zločin koji će završiti na Bleiburgu. O padre Perici pisali su mnogi, dovoljno je samo na Internetu potražiti mu ime i saznati puno toga o ovom velikom čovjeku i svećeniku, autoru himne vjernika „Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata" koju zapjevamo svakom zgodom. Ostaje tek jedan, malo spominjan podatak o njegovu životu, zbog kojeg nikad nikome neće bit jasno zašto su ga tako mučki ubili, kao u ostalom i sve te noći na Daksi. Kad su Talijani 17. travnja 1941. ušli u Grad, uveli su teror, suprotstavlja im se tek grupa „Križari" koju je upravo padre Perica vodio, skidajući njihove i stavljajući hrvatske zastave. Talijani su ga odmah uhapsili i zatvorili, te pustili tek nakon intervencije iz Vatikana, ali u strogi kućni pritvor; nije smio izaći iz samostana na Jezuitima! Ni sata, ni dana za vrijeme tog rata nije ga napuštao. Iz njega izlazi tek kad po njega dolaze partizani i, umjesto zahvale za njegovu hrabrost, zatvaraju ga u Karmen, a dalje s ostalim vode na Daksu, gdje ih sve ubijaju.