Iako je odavno preselio u Župu, gospar Ivo Brešković u sebi je zadržao  onaj stari duh i štih Grada, „Još uvijek se budim iz sna misleći kako sam u Gradu, u mojoj Strossmayerovoj ulici, još je u meni ostalo one vlage i patine koju nisam uspio sa sebe saprat morem župskih plaža!", rekao mi je u 150 - toj emisiji Đirata Tirada od Grada Radio Dubrovnika, u kojoj je gostovao s bratom Markom. Ta emisija bila je ugodno sjećanje na djetinjstvo i mladost, koju je njegova generacija provela na poljani Od Jezuita davnih pedesetih prošlog stoljeća. On, sestra Lukrecija i brat Marko odrastali su u kući smještenoj između Muzičke i crkve, uvijek uz glazbu i igru, rasli uz prva ljeta, koncerte i predstave Igara, „dole ispod pozornice, dok su iznad nas glumci imali probe, mi bi igrali neke naše predstave, odrastajući s tim samo našim Igrama!"       

Posebno je naglasio kako je „Dubrovnik kulturan grad, jer ima kulturnu čeljad!", prisjetivši se kako su se još kao klinci svi nečim bavili; netko bi svirao, netko plesao, glumio... Središte okupljanja bila je crkva Svetog Ignacija, Jezuita - kako je čeljad zove, pripremali bi nastupe za blagdane, predstave pune pjesme, igre, plesa, koje su neki tada čak i napadali, pa i, strašno!, osuđivane u tadašnjim novinama. Najveću podršku davali su im svećenici, „isusovci", puštali su ih igrat se, pravit predstave, a posebno me obradovao kad se s puno lijepih sjećanja sjetio jednog od njima najdražih, padre Jozepa Njavro, brata moga djeda, koji je tih godina bio rektor Sjemeništa. U tim božićnim predstavama Gospu je glumila Ivova sestra Lukrecija, znana glumica zagrebačkih kazališta, neponovljiva Petrunjela iz mjuzikla „Dundo Maroje" koju znate i iz TV reklama, te i te kako znana nam Tereza Kesovija, koja bi kao klinka s Prijekog dolazila njima do Jezuita. Prisjetit će se gospar Ivo i još nekih plesača; dvije nećakinje legendarnog Renca Percea bi plesale balet, svirala bi braća Cavalieri, pa Ivo Radica, braća Lovrić, Kunić, pa ... puno njih. Svi su živjeli teatar svog djetinjstva. „Mi djeca i naša igra bili smo tada graja, onaj životni zvuk Grada!" Da, zadnjih godina nema djece kao nekad, pa nema ni graje, ni igre ...

Osim u crkvi, svi su imali svoj teatar, pa je gospar Ivo sa svojom ekipom postavio „Šeherzadu", te je igrao na poljani pred puno starije čeljadi. Prisjetili su se i dolaska prvih televizora, programa koji bi prikazivao samo Dnevnike, vijesti i filmove s istoka, pa su svi na Jezuitima okretali antene prema Italiji i slušali tadašnje talijanske hitove, te ih doma „skidali" po sluhu. A onda je došla mladost, sviralo se na sve strane, od Imperijala i Oceana, pa Jadran, Gradska, Labirint, Excelsior ... na kilometar daljine desetak muzika uživo. Osnovali se i „Trubaduri", uz Marka, manje znano, i Ivo je u početku bio njihov član. Te još nešto, čak je napisao i stihove za pjesme „Mi prepuni smo ljubavi" i „Moja je ljubav obična", te za najpoznatiju - „Luda mladost", koju mi u Gradu zovemo „Ulicama moga Grada" baš kao ova moja đirata. S njom su „Trubaduri" bili i na Euroviziji i postali slavni! Eto, toliko najkraće iz sjećanja velikog gospara Grada Iva Breškovića, s Jezuita i njegova djetinjstva i lude mladosti. Marko bi svakako dodao još nešto, ali još se oporavlja od srca, ide na dobro, što je najvažnije. A i našem Ćiletu ide na dobro. Kažu još malo, pa eto ih opet doma i u đir Gradom. Mi, iz đira, kažu „Smogovci Grada" rado ih čekamo...