Ostalo je još puno Jankovih slika sjećanja, foto - povijesti Grada, ostavljam ih za neke nove priče i neki drugi đir. Mnogi se traže, neki se i ne prepoznaju na onim slikama malih košarkaša iz Karmena. Našeg najmilijeg konobara Zlatka iz Prima prepoznali su drugi, a kad je dobio uvećanu sliku, sreći nema kraja. Kao ni njegovoj priči kako je to bilo nekad davno, kad smo bili klinci, u Karmenu, na našem košarkaškom igralištu. I svi ga slušamo, svi nazdravljamo, ali i, manje - više, svi - pušimo. Ne njegovu priču, već - cigare. Kao nekad, prije zabrane. Nino je konačno dobio sve „birokratske" papire, te smo u njegovom, ali i našem Primu, uz, kažu tako; još samo četiri kafića u Gradu, unutar zidina, konačno mogli popušit' na miru. Istina, nad našim glavama, iznad ulaza u Primo panik je lampa, stoji kao NLO, a na kojoj piše „Ventilacija u kvaru - pušenje zabranjeno"! Što znači, ako se tehnika pokvari - svi sa cigarama vanka! Ne dao Bog većeg zla, izdržat ćemo i to, do dolaska meštra. Knez Čejo i njegov ministar sitnog obrta i privatluka Jozo, inače nepušači, od radosti što smo opet skupa za šankom i uz piće, a ne vanka uz naguravanje, za puk su na sred Straduna zaplesali Šotu. Jozo je naravno znao svaki korak, kažu kako je to morao naučiti pred vjenčanje.   

Jozo je naravno bio sretan i zbog glumačkog povratak, nakon pomirenja i „zvonjenja tura", u družinu Nazbilj. Odglumio je rutinski, kako on to već zna, profesora Baltazara koji je našem papi Andru „osmislio" onu kutiju iz koje je izašla naša mama Dube i poklonila mu cvijeće za rođendan. Unatoč vikend - kiši spremao se kazin za Andra, ali prošao je bez štafete i sličnih škeraca, skoro pa lišo, jer ono što je čuo, znano mu je i te kako.  

A nakon škerca i „obračuna" kod Gradske vijećnice točno u podne, valjalo je skalinima uz Jezuite, ostavivši dvije poljane u điru, Đivovu i Pujišku, pa dalje u đir do one treće, službeno Boškovićeve poljane. Bili smo već tamo, baš u dane kad je Kerina vesela Nazbilj družina obilježila sto dana Androve vlasti, 11. rujna. I prisjetili se kako smo je kao klinci  zvali „poljana od frnja", jer su na njoj olimpijade u tom sportu održavane. Igrali su se tu i nogometni turniri. Ali, Janko napominje kako se tu, na tom pijesku i sitnom kamenu, nekad igrala i košarka, te kako je naokolo bilo jako puno stabala. Od svih tih sjećanja, ostala je tek jedna palma u kantunu pored crkve Sv. Ignacija, te jedno malo drvo, ispred kuće u kojoj živi Danko, bolje znan kao Škaram.

Središte poljane i pogleda na nju pripada znanom učilištu Collegium Ragusinum koje ovih dana slavi vrijednu godišnjicu. Kroz povijest Collegium je imao različite namjene, posebno nakon pada Republike; jedno vrijeme taj prostor je bio vojna bolnica i ljekarna, a tek 1938. ponovno je u funkciji učilišta, danas je gore Klasična gimnazija i Katehetsko - teološki institut. Pohađali su je mnogi znani Dubrovčani, među njima i Ruđer Bošković. Iako je svega jednom, knjige kažu 1747. posjetio Grad, Bošković je zadužio Dubrovnik kao njegov najpoznatiji poklisar i protektor, te se ova poljana, nakon naziva Poljana na Jezuitima, tek od 1930. naziva Boškovićeva poljana. Po njemu se zove i ulica niz ili uz Bužu, gdje je naš Primo.