I baš kad sam se prošlog petka spremao po Joška za krenuti Uz Jezuite, zazvonio je neizbježni dio svakodnevnice - mobitel!

- Čekamo te u Prima, imamo dogovor u sklopu priprema za proslavit Praznik rada, a malo ćemo i na temu izbora novog Kneza Republike Porporela! - prozbori Kera. Ugodno sunčano popodne, Stradun pun, u Prima malo hlada i dogovor:

- Nema smisla otić s Pujiške, a ne čut priču Janka Dangubića, ipak je on jedan od većih likova Grada! - zaključi Kera.  

Na brzinu smo nazdravili životu, te na Pujišku, službeno Bunićevu poljanu još jednom. S nama ide i Nino, ljut je, ljuti smo pomalo svi, jer uveo je ventilaciju, pošteno to platio kako bi na miru mogli popušiti u Prima, ali još čeka inspektore, atest, dozvole, što li već. Ovako se i dalje tiskamo na ulici s prolaznicima i turistima koji nas pušače okupljene u gomili na metar kvadratni gledaju čudno. I slikavaju nas, kao atrakciju Grada. Opet će na put oko svijeta naše slike, kad već mi ne možemo.   

- Jebeš majicu, nemoj po hlačama! - uzviknuo je još koji mjesec aktualni  Knez Čeja, kad mu je Janko počeo u pjat stavljati svoje kulinarske specijalitete. Naš Knez brine o svemu, a ponajviše o svojim bijelim hlačama. Nije mu bilo lako to popodne, nakon dvije godine vlasti, suprotno čak i statutu Republike, sprema mu se smjena. Osjećalo se to u zraku i oko stola punog raznih delicija. Iako je izabran pod parolom „I dva mandata malo je!", nakon ovog drugog, svima je jasno kako je i njega, kao i sve političare, vlast promijenila. Istina, naglašava kako je nakon šutljivog Kneza Beša i parole iz Alan Forda „Obećavam da vam ništa ne obećavam!", učinio puno, vodio puk na razna putovanja; Cavtat, Župa ..., ali puk kaže „Činio je za se!" i ne oprašta mu put od mjesec dana u Tajland. On i dalje priča kako mu je tamo bilo lijepo, spominje brojke, ali te njegove priče puk sluša s nevjericom, pitajući se ima li tu istine i tko je to platio? Spominje se još puno nestašluka našeg Knez, o kojima će se izgleda čut za vrijeme izborne kampanje. Tek na metar od njega za trpezom sjedio je naš Englez iz Karmena Marc, a kako pučani sve više spominju put u Europu, jedino nas on tamo može povesti. Povezao je te naše misli naš Knez Čejo i osjećalo se kako je nervozan. Posebno se uznemirio na spominjanje svođenja računa na dan predaje vlasti. A svi znamo kako tu ima svega. Tek, osmijeh mu je vratila želja pučana da ga se balzamira kao sjećanje na dane vlasti. Problem će biti ako to isto od puka zatraži i prvi Knez Čile, možda i Beš. Pa da budu kao Lenjin i  Staljin. Tad bi dobili muzej balzamiranih političara na Porporeli. Opet se Knez Čejo uznemirio kad smo pred njega na stol stavili jedan mali kipić. Tad je shvatio kako njegovo vrijeme, kao i svih političara, prolazi...

Sutradan, u subotu obilježili smo u Prima Praznik rada, uz pjesmu „...da nam živi, živi rad!" Pjevao je i Knez Čeja, iako znamo kako i nije neki radnik. Pjevali su i turisti s nama i slikavali nas. Pametni su bili ti prvi radnici buntovnici 1886. u Chicagu, pobunili su se baš na blagdan Josipa Radnika, 1. svibnja spojivši socijalni nauk crkve i vječni radnički bunt protiv divljeg kapitala. Nakon tog smo otišli; netko na grah, a netko na janjetinu, zavisno od dubine špaga... a ja do Janka, za čuti dio priče.